Mačka, pas, roda, lemur i kapibara. Ova neobična družina zvijezda je jednog još neobičnijeg filma koji je dobio Oscar za najbolji animirani film, a našao se i u prestižnoj kategoriji za najbolji strani film. Teško je uopće krenuti nabrajati gdje počinju neobičnosti i divnost "Poplave". Recimo, animirani filmovi Pixar-Disney snimljeni su u prepoznatljivom stilu i uvijek pogađaju iste emocije. Koji god da se animirani film unazad nekoliko godina uzme, lako će se primijetiti isti uzorak. "Izvrnuto obrnuto", "Duša", "Coco", "Nebesa"…
Osim što su se svi u svojoj godini vratili doma sa zlatnim kipićem, svaki od njih krasi jako sličan "vajb". Uvijek su to neke univerzalne životne teme koje su prilagođene i najmlađim gledateljima, ali koje istovremeno odraslima služe kao podsjetnici na ono važno. Svi ovi animirani filmovi svojevrsni su "mali prinčevi"; svi su na neki način crossover uradci namijenjeni i velikima i malima. S druge strane, tu su japanska animirana remek-djela proizašla iz Ghibli studija. Svi oni – lanjski oskarovac "Dječak i čaplja", ali i "Avanture male Chichiro", "Groblje krijesnica", "Princeza Mononoke" i dr. – daleko su od hollywoodskog animiranog sentimenta koji je stvoren kako bi precizno ciljao ziceraške emocije (koliko god je svaki od navedenih Pixarovih uradaka famozan!) Japanske animacije donose i dozu mračnjaštva i ozbiljnosti. I onda se između ta dva, svaki na svoj način prekrasna svijeta našao jedan dosad nepoznati – baltički animirani svijet.
Ovaj latvijski uradak, spomenuli su neki kritičari, revolucionaran je. U priči u kojoj se zbog ogromne poplave pet životinja različitih vrsta nađe u barci i nastoji preživjeti tako što će doći do planine na kojoj će biti sigurni, toliko je univerzalna, jasna, prekrasna, životna, poistovjetljiva i jednostavna da joj ne treba jezik. Umjesto toga, ovdje mačke mijauču, psi laju, ptice grakću, a lemuri i kapibare se glasaju već kako se lemuri i kapibare glasaju. Ovdje su životinje životinje i daju nam priliku da učimo od njih. Nigdje u filmu nije razjašnjeno gdje su ljudi – jesu li pobjegli prije velikog vala koji je sve potopio i nisu uspjeli povesti životinje, jesu li izumrli i životinje su ostale jedine ili nešto treće. No nije ni bitno. Ovdje se pet pripadnika neljudske vrste našlo u brodu i sve što rade jest to da se nastoje domoći planine koja se čini daljom nego što jest. U ovoj verziji Noine arke zapravo se nisu skupili nužno pripadnici svake vrste, koliko su se skupili oni nesvrstani. Odmetnici, odbačeni, izgubljeni, na neki način marginalizirani u svojim mikrokozmosima. I sada se međusobno moraju razumjeti, pomagati, pa na neki način i zavoljeti kako bi uspjeli. "Poplava" je istovremeno i čaroban i ozbiljan film u kojem emocije ne dolaze isprovocirano, koliko posve racionalno.
Animirani, Latvija, 85 min
Režija: Gints Zilbalodis
Biografski, Kanada, 122 min
Režija: Ali Abbasi
Glumci: Sebastian Stan, Jeremy Strong
Autor "Svetog pauka", intrigantnog i napetog trilera koji je prije tri godine donio priču o koruptivnom i licemjernom iranskom društvu, ovog puta dolazi s nečim neočekivanim i potpuno drukčijim. Ali Abbasi odlučio je snimiti priču o Donaldu Trumpu. I to o onom dijelu života Donalda Trumpa prije nego je postao Donald Trump kojeg svijet danas poznaje. Sedamdesete i osamdesete u New Yorku, a mladi, nadobudni, (pre)ozbiljni Donald nastoji se otrgnuti od sjene svoga oca i stvoriti nešto. U to vrijeme on je dječarac koji nema novca da kupi dobro odijelo, a kojeg kao svog pulena u preodgoj uzima beskrupulozni i nemilosrdni odvjetnik Roy Cohn. Cohn je, s početka filma, negativac bez premca. No kako se razvija lik Donalda Trumpa, tako se u toj gradaciji i rađa glavni "nemilosrdni gad". Film je sam po sebi u rangu osrednjeg TV filma. Međutim, ono po čemu se ističe svakako je gluma Sebastiana Stana, koji je dobio ulogu da na ekrane donese lik trenutačnog američkog predsjednika. Facijalne ekspresije, gestikulacije, ali i cijela osobnost gotovo su jednake svemu onome čemu i danas možemo svjedočiti u stvarnim, informativnim Trumpovim pojavljivanjima. Film je ovo koji se može (i ne mora) preskočiti. A u slučaju da se ne preskoči, isključivo zbog Stanove izvedbe neće biti kajanja.