Naslovnica Kultura Film

Filmaši su danas stigmatizirani kao najgori kriminalci i
uhljebi koji peru novac i snimaju budalaštine. A to nije točno

Imamo traumatično iskustvo iz devedesetih i hrpu negledljivih filmova koji su ljude u najmanju ruku vrijeđali. I koji su, na koncu, obezvređivali i žrtvu branitelja. Tada se politika izravno miješala u filmove i zato je to loše izgledalo, kaže privremeni direktor HAVC-a u intervju u kojem se osvrnuo na sudbinu hrvatskog filma
06. travnja 2017. u 21:21 11 komentara 83 prikaza
29.03.2017., Zagreb - Daniel Rafaelic v.d. ravnatelja HAVC-a.  Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

Na intervju s privremenim, a nakon natječaja koji je u tijeku možda i pravim direktorom Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) Danielom Rafaelićem, inače egiptologom, u utorak u podne u isto vrijeme smo stigli policija i ja. “Češljanje” po ovoj filmskoj instituciji traje već tjednima, u HAVC-u je svaki dan netko iz MUP-a, DORH-a, USKOK-a, i očito nije lako raditi u ambijentu pritiska pravosudnih organa, ali i ulice.

Je li pritisak na HAVC malo splasnuo?

Da, ali nikad nisam ni pomislio da bi toliko ljudi, kojima nije stalo do hrvatskog filma, već samo do onog najsitnijeg, sebičnog interesa, pa makar to značilo da sve skupa ode kvragu, moglo svratiti ovamo. To me jako iznenadilo jer sam mislio da postoji nekakav generalni konsenzus da Hrvati moraju imati kinematografiju. Jer ona ima povijest, to je društveno priznata djelatnost i od općeg je dobra. Upoznao sam sada, dakle, ljude kojima je to potpuno nebitna stvar.

Tko su ti ljudi?

Neki od njih bave se filmom i to me je najviše šokiralo. Ali nemojte tražiti da vam kažem imena. Mislio sam da su priče o takvom miljeu samo kavanska nagađanja. Nažalost, to nije sve – silnice koje se ovdje preklapaju su i političke i ideološke. Moja je ideja bila da su vrata ove institucije otvorena svima, dakle svakome tko želi doći i postaviti pitanje jer HAVC je zamišljen da bude generator kinematografije. Pokušao sam to depersonalizirati i učiniti ga takvim da nisam sad ja taj koji će ljudima javljati je li netko dobio novac ili nije, ili kako su odlučili savjetnici. Postoji pravilnik o radu, procedure, propisi, natječaji na koji se prijavljuju zainteresirani i savjetnici koji o tome odlučuju. I ljudi to moraju poštovati. Jer u protivnom ova institucija ne može postojati. Zato mi je najvažnija uska suradnja s Društvom redatelja, producenata, filmskih djelatnika, ali i Ministarstva kulture.

Mjesec ste dana na čelu HAVC-a, kakva je dijagnoza?

Prije svega oduševljen sam ljudima koji tu rade. Jer očekivao sam vrlo mračne i negativne ljude, no ovdje su poletni ljudi koji vole svoj posao, koji vjeruju da hrvatski film mora postojati. Drugo, HAVC je imao užasnu paralizu, i to za ljude koji već snimanju filmove, a trenutačno ih snimaju Antun Vrdoljak, Veljko Bulajić, Bobo Jelčić, počinje snimati Nevio Marasović... Ti su ljudi na terenu i snimaju filmove za novac za koji se HAVC, dakle država, obvezao da će im ga dati, ali nije im ga mogao dati zbog paralize sustava. Ljudi nisu imali za gorivo za prijevoz filmske ekipe, a gdje je tek catering, tehnika, dnevnice... Ali to smo uspjeli riješiti i na to sam najponosniji. To me je jako mučilo jer znam što znači snimati film. Kad je redatelj najranjiviji, uskratiti mu novac koji mu treba za snimanje filma je strašno.

Dakle, novac im je legao?

Da, jučer sam (intervju je rađen prošli utorak) sve te stvari potpisao. Ove manje stvari, do 50.000 kuna, kao i one između 50.000 i 200.000, odmrznuli smo prošli tjedan i to, naravno, zahvaljujući razumijevanju Upravnog odbora.

Sve to nije vas obeshrabrilo da se prijavite na natječaj za direktora HAVC-a i odradite barem jedan četverogodišnji mandat?

Nije, prijavit ću se na natječaj koji je u tijeku. Ovo može biti užasno težak, ali i jako lijep posao. Meni je od početka bila važna naša filmska baština koja nam je nigdje. Imamo generacije ljudi, studenata filmskih smjerova, koji odrastaju bez poznavanja filmske baštine. Dalje, ta se baština ne gleda u kinima, a snimana je za kina. I onda sam pogurao na repertoar ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala, zajedno s umjetničkim ravnateljem Zlatkom Vidačkovićem, film “Princeza koralja” s Itom Rinom. S onom Itom Rinom iz križaljki, da konačno dođe pred ljude i da vide tko je ona, kako izgleda. Tu je i pitanje osamostaljivanja hrvatske kinoteke, ogroman balast koji nije riješen i koji se vuče godinama. Sad konačno imamo konsenzus i o tome. U Srbiji su, recimo, već davno postavili neke standarde pa su nas u nekim dijelovima nadmašili. Meni je užasno bilo zamjereno što sam rekao da se naša baština u Beogradu bolje čuva nego kod nas. Mi u Hrvatskoj to imamo na tako sramotnoj razini da ne možeš dovesti stranog partnera i reći – ovo je naš Muzej filma. Nemamo ga. Ljudi zadržavaju suze od užasa kad vide u kakvim se uvjetima čuvaju naši filmovi. Zato se borimo za samostalnu kinoteku. Ali kod nas uvijek postoji otpor takvim idejama. Nama filmovi fizički propadaju, mi vodimo bitku s vremenom jer filmovi trebaju hitnu restauraciju.

Ne čini li vam se da je posljednjih mjeseci hrvatska kinematografija pomalo stigmatizirana?

Apsolutno, i sada je važno maknuti stigmu da je to jedna djelatnost gdje žive najgori kriminalci i uhljebi koji peru ili kradu novac, snimaju budalaštine koje nitko ne gleda... Već sam sam sebi dosadan koliko sam govorio da je ova kinematografija već imala Oscar, “Surogat” Dušana Vukotića, oskarovca Branka Lustiga, pa film “Cesta duga godinu dana” koji je dobio Zlatni globus i ostvario nominaciju za Oscar, pa da je nominiran za Oscar bio i “Deveti krug”... Te stvari danas više nitko ne spominje, a na njih bismo morali biti najponosniji, to je vrh kojem trebamo težiti. Svaku nagradu hrvatskog filma treba apsolutno proslaviti, ali trebamo težiti izvrsnosti.

Da se primijetiti da vas živcira termin “festivalski film” koji često koriste naši autori.

Da, užas. Što znači festivalski film? Da je sniman da podilazi ukusu festivalske publike, žirija, selektora? Pa to je grozno. Valjda radiš film jer imaš unutarnju potrebu. Naši autori pretjerano inzistiraju na tom terminu, a netko je rekao da je naš film takav jer smo se odlučili za autorsku kinematografiju. Ja ne vidim nikakav problem da autor bude i komercijalan. Zar Vinko Brešan nije autor? Pa on je autor najuspješnijih hrvatskih filmova od devedesetih jer ima najviše publike. Ali bio je i na festivalima i dobio je nagrade i nitko ne može reći da njegovi filmovi nisu festivalski. Nije festivalski jer se ljudi smiju i jer se gleda laganije? Njegovi su filmovi jednako ozbiljni kao i neki drugi. Nekad sam iziritiran tom nekom namjernom hermetičnošću, to je nešto što nekom mom senzibilitetu ne paše, volim velike povijesne spektakle, meni je sjajno kad imaš Kleopatru na prijestolju a iza 30.000 ljudi. Nažalost, takva kinematografija više ne postoji.

Ali imamo digitalne ljude.

Da. Ali ovo što sam rekao ne znači da ne cijenim i hermetične filmove i da ne znam kako tu ima jako važnih filmova. Ali nismo svi hermetisti, ne mislim na ezoteriju, već na umjetničku hermetičnost. A često sam vidio ne samo ovdje nego i vani, jer bio sam na puno festivala i često sam u žirijima, filmove koje je pokojni Ivo Škrabalo nazvao – umjetničarenjem. U našoj kinematografiji imamo sjajne primjere filmova koji odlično komuniciraju s ljudima. Teme koje su od općeg društvenog značaja i rješavaju neke naše traume. “Zvizdan” je, recimo, bio jako lijepo gledan u kinima s obzirom na to da se ipak radi o art filmu i to je ta distinkcija: art i komercijalno. Imamo i filmove koji su rađeni po romanima Ivana Kušana koji su redom famozni: “Koko i duhovi”, “Zagonetni dječak”, “Ljubav ili smrt”, “Uzbuna na zelenom vrhu”, to klinci idu masovno gledati, a to je hrvatski film. I onda kad netko kaže da to neće obići festivale – pa što onda? To je prioritet – snimajmo filmove za ljude koji žive ovdje i koji plaćaju porez da bi se ti filmovi snimali.

Ima li kod nas preveliku ulogu autor, a premalu producent koji ima bolji osjećaj za tržište?

Ja sam uvijek za autora. Ali da, nismo mi do kraja razvili tu industriju. Imamo sukob dva velika koncepta: imamo producentsku kinematografiju koja je američka i autorsku koja je europska. U Americi, prvenstveno u Hollywoodu, producent je broj jedan, ali tamo producent naručuje projekt, osigurava novac, i to, naravno, bez pomoći države. A ovdje imamo producente koji uz pomoć države pomažu autoru da realizira neke svoje ideje. E sad, koliko su jaki ti autori, toliko je jaka kinematografija. Ako imaš jednog Pedra Almodovara, onda znaš da će svaki drugi, ako ne već svaki, njegov film biti genijalan. Sve kinematografije kojima država dotira novac malo više glume da su neovisne od politike nego što to jesu. Jer naravno da i politiku zanima što se za državni novac snima. A mi smo područje koje je odraslo na ideologijama i stalno imamo ideološke ratove koji se sada prelili i na kinematografiju. Umjetnost je, što stalno ponavljam studentima, pojam slobode. To nije dogma. Ako dogma uđe u umjetnost, onda je to tema knjige koju sam napisao – “Kinematografija u NDH”.

Nedavno je Zrinko Ogresta izjavio baš u Večernjem listu da se srami većine filmova o Domovinskom ratu. Vidite li u tim filmovima utjecaj dogme?

Apsolutno da.

Imamo li dobar film o Domovinskom ratu?

Imamo sjajan film, “Broj 55” Kristijana Milića. I što se tiče strukovnih, stručnih i umjetničkih parametara, to je vrhunski film. No meni je jako uzeto za zlo ono što sam rekao – da bi braniteljima netko trebao objasniti da ovo više nije kinematografija “Bitke na Neretvi”, a nema više Sergeja Bondarčuka da snimi “Bitku za Vukovar”. Užasno su me napali zbog toga, a ja i dalje stojim iza toga. “Bitka na Neretvi” je film koji je imao Orsona Wellesa i Yula Brynnera. Što ćemo dalje pričati. Drugo, takav je film nemoguće snimiti danas, ne samo da nema novca nego takva kinematografija više ne postoji. Tu neku moju polusubverzivnu šalu nitko nije shvatio, ali s druge strane istinitost je toga da se kinematografija doista promijenila. Moramo se baviti Domovinskim ratom na filmu i svatko tko kaže da se time ne treba baviti potpuno je u krivu, to je jako važna stvar za sve nas. Ideologizacija Domovinskog rata i politizacija nešto je potpuno drugo. Ali pravi filmovi o Domovinskom ratu – apsolutno da. Mi imamo to traumatično iskustvo iz devedesetih kada se pod Domovinski rat uguravalo svašta, imali smo hrpu negledljivih filmova koji su ljude u najmanju ruku vrijeđali, kao i obilje državotvorne propagande. Takvi, loši filmovi su, na koncu, obezvređivali i žrtvu branitelja. Tada je politika izravno imala utjecaj na sve to i zato je to izgledalo loše. Danas takav utjecaj politike ne postoji, niti je društveni sustav isti, niti je sustav kinematografije isti. Danas je veća sloboda, ali nedostaje dobra priča. Svi smo proživjeli taj rat, znamo ljude koji su puno patili i treba nam još jedan mali odmak da bismo mogli napraviti jedan veliki i važan film o Domovinskom ratu koji nije samo ideologija i dio političkog trenutka. Ostaje pitanje što branitelji uopće žele od filma. I što za njih znači film o Domovinskom ratu?

Možda žele nešto kao Vrdoljakov “General” iako se film tek snima...

Da, to je film i o Domovinskom ratu. No sad već čitam kako se neki bune da na setu nisu vjerne uniforme. Dakle, ako sad to nije to, a što onda jest? “General” ima veliki budžet i, ako to nije film koji vi želite, koji je to onda film koji želite, kako on treba izgledati? Otvaramo stari problem povijesnoga na filmu. Film nije povijesna čitanka, film nije ogledalo povijesnog izvora, film je umjetnost, kondenzacija stvarnosti, motanje te stvarnosti u kinematografski celofan i prezentacija toga javnosti. U tom zamatanju jako puno toga ispadne van.

Čini se da je najviše bilo problema oko dokumentarca “15 minuta – Masakr u Dvoru”.

Apsolutno.

platno Denis Derk Pobornici tvrdog kapitalizma u kulturi, urazumite se! plenković, obuljen, sastanak BANSKI DVORI Predstavnici redatelja i producenata zadovoljni sastankom s premijerom: 'Umirio nas je, informiran je' Ivona Juka Ivona Juka: 'Hribar je izrekao stravične laži o meni, podižem tužbu protiv njega'

Kako se ta priča završila?

HAVC je tražio i dobio povrat sredstava koja je uložio u taj film. Niti sam ga odobravao niti sam u njemu sudjelovao, i to mi je drago. Taj je film kompletno krivo komuniciran od samog početka. Mislim da je Zorica Gregurić pri tome rekla bitnu stvar: da do toga trenutka braniteljske udruge nisu uopće znale što je HAVC. Taj je film bio okidač i tu je puklo sve. Ja bih osobno, a to sam rekao i ekipi iz Nukleusa, oni su koproducenti spornog filma, da bih bilo koji film o Domovinskom ratu koji je snimljen za državni novac prvo pokazao u Ministarstvu obrane. Zašto? Pa da mi ga pomognu promovirati. Dakle, ti otvaraš neke probleme, a problema je bilo u svim ratovima, pa tako i u ovom, i nitko ne može očekivati da će ljudi biti presretni zbog toga. Ali, hajmo svi biti pristojni, pustimo arlaukanje, divljanje, hajmo, ako snimamo film za branitelje, sjesti s njima i razgovarati. Tako bih ja radio. Kod nas postoji i bježanje od tema. Šteta jer smo država koja je u posljednjih 15 godina proizvela toliko dobrih filmskih tema koje gledamo u Dnevniku. Samo treba sjesti i napisati ih.

Jesu li pozivni natječaji na temu dio vašeg plana u HAVC-u?

Apsolutno, ja u tome vidim jako bitnu stvar jer treba dati neki smjer. Možda ne svake godine, ali moramo imati jedan pozivni natječaj povremeno. Imamo kinematografiju koja nikada nije snimila “Gloriju” Ranka Marinkovića, “Zlatarovo zlato” Augusta Šenoe, “Juditu” Marka Marulića, “Na rubu pameti” Miroslava Krleže... Televizija je kroz desetljeća odrađivala taj posao, naša kinematografija nije. A to su univerzalne vrijednosti kod nas. Stupovi naše kulture. Moja je ideja s pozivnim natječajima ovakva: želimo da se snimi “Zlatarovo zlato”, molim pošaljite scenarije, knjige snimanja, razrade. I nakon dvije-tri godine imat ćemo taj film. Snimite akcijski film o ratnim operacijama oko brane Peruća – to bih volio gledati.

Sad bi Dejan Aćimović rekao – pa i ja sam radio “Anku” Mate Lovraka, ali mi niste dali novac...

Točno – ne samo da je radio Matu Lovraka, nego je i doveo u naš film Erica Cantonu. Mi imamo sjajnu tradiciju ekranizacije Mate Lovraka. Ali mi inače imamo sjajnu tradiciju dječjih filmova, radili su ih Vlado Tadej, Mate Relja... Ako jedan Aćimović može raditi Matu Lovraka i to mu samom po sebi padne na pamet, zašto to državi ne padne na pamet, odnosno HAVC-u.

Je li ijedan hrvatski film u posljednjih petnaestak godina, uz malo bolju promociju, mogao ući među nominirane za Oscar?

Mislim da jest. Mi s promocijom imamo velikih problema.

Problem je novac.

Da. I to nitko ne želi shvatiti. Osim toga, mi uvijek imamo to natezanje koji je naš film za Oscar. No imamo jedan film u kojem sam ja vidio čisti Hollywood, to je “Josef” Stanislava Tomića. Potpuno je prošao nezamijećeno. Sjećam se scene aviona, kamera se digne, obrne se, prati taj avion... ja sam se smrznuo kad sam to vidio i dandanas ne znam kako je to napravljeno, otkud to uopće u hrvatskoj kinematografiji. Imamo Hollywood, a film uopće nije rađen hollywoodskim novcem. To je meni bio primjer kako se i kod nas može napraviti spektakl.

U HAVC-u ste mjesec dana, USKOK i policija su tu svaki dan, a onda vas je pogodila i majčina smrt kad se prihvatili ovog posla... Kako ste sve to izgurali?

To me je doslovno uništilo. To je bilo dva tjedna nakon što sam preuzeo ovu funkciju. U jednom trenutku izgubiš smisao. Tu se boriš ne na dnevnoj, nego na satnoj razini da stvari funkcioniraju i onda dobiješ takav neočekivani udarac...Nisam ja tip koji plače, koji će uroniti u depresiju pa sam, kad bih došao kući, uronio u tu svoju egiptologiju ili dovršavao svoju knjigu. I to mi je dalo snagu. 

>>Sramim se većine filmova o Domovinskom ratu i bilo bi mi draže da nisu snimljeni

>>HAVC nas je pet puta odbio. Da sam znao što nas čeka, sumnjam da bih se upuštao u ovaj projekt

Putokaz za najljepše plaže na Pagu
Najljepše plaže na Pagu
Istražite koje su najljepše plaže i pronađite one koje će vam najbolje odgovarati

A1 izdvaja za Vas

  • mobitel20:

    Naslov je sasvim tocan ! Nije tocno samo negiranje ovog novog hribara. Pa ljudi moji oni u 22 godine nisu imali moralnu ni duhovnu potrebu da sa hrvatskim novcem snime film o ubojstvu Radica i kolega, o silovanima i mucenima ... prikaži još! u Domovinskom ratu, o hrvatskoj povijesti itd, a imaju potrebu snimati o dusevnim bolima "jugoslavenskih" obitelji, obit3lji ratnih agresorskih zlocinaca(s one strane) , o "masakru u dvoru", itd...Naravno da je svima vidljivo da je to antihrvatska druzina koja snima zajedni s "regionom" placajuci sve nasim novcem(koprodukcije), kupujuci svoj "dobar glas" u tko nas zavadi mainstreamu i na kraju, iznimno dobro zaradjujuci na tome od naseg novca. Tko nije s njima, taj je "klerofasist" ! Doista, samo Hrvati ovakvu duhovnu okupqciju mogu dozvoliti, a najzalosnije je sto to nastavljaju razne obuljenke i jaseni od kojih narod s pravom ocekuje da se tome suprostave. Nije problem sto ce u demokraciji neki Licina, Grlic, Matanic ili Serbedzija snimiti film, neka snime, ali je morbidno da takvi pamfleti postaju opce mjesto "hrvatske" kinematografije !

  • Bulaba:

    Jozef je Holywood? Vinko Brešan je uspješni autor? Zvizdan je art-film? S koje planete je ovaj pao? Slutim veličanstvene uspjehe hrvatskog filma.

  • Mlach:

    i one na daskama treba pretresti...tam jos visw muljaze ima....uhljebi protestiraju cim im se ruka u dzep stavi...znaju od.kud dolazi opasnost..prvi veliki revizor nakon 30 godina im je bil ustasa a sad me zanima kaj bu drugi .....