Romano Nikolić jedan je od naših najuspješnijih glumaca mlađe generacije, osvajač dviju Nagrada hrvatskog glumišta te nezaobilazno lice Dubrovačkih ljetnih igara koje su ga kao dječaka potaknule na bavljenje glumom. U rodnom Dubrovniku gledali smo ga u adaptacijama Držića i Shakespearea, a ovoga ljeta i kao Harona u Vojnovićevu "Geraniumu". Osim glumačkog rada, osnivač je i voditelj Arterarija, udruge koja će nam krajem tjedna predstaviti umjetnički projekt "Sakrij se negdje daleko. Do smrti" Christiana Jean-Michela Jalžečića i Doroteje Šušak nastao je na temelju javnog natječaja. Premijera je zakazana za četvrtak 10. listopada, nakon čega će slijediti i reprizne izvedbe u petak i subotu. Ovaj projekt, važno je reći, nećemo gledati na kazališnim daskama, nego u prostoru Inicijative mladih za ljudska prava u centru Zagreba.
Pripremate predstavu o govoru mržnje na društvenim mrežama. Što vas je u procesu njene pripreme najviše dirnulo?
Napominjem na početku kako je u ovoj vrsti umjetničkog izričaja nezahvalno imati jasno strukturirani plan i program provedbe određenog umjetničkog sadržaja zato što se aktualne teme konstantno mijenjaju, a još je nezahvalnije prosuđivati koja je važnija od neke druge u određenom trenutku. U središtu društvene komunikacije trenutačno prevladavaju društvene mreže na kojima svatko može nekoga prozvati, popljuvati, izvrijeđati, a u krajnjem slučaju, podcjenjivati i prijetiti mu smrću. Ne samo određenoj osobi nego i njoj bliskima. Upravo smo se zbog toga odlučili baviti tom temom kroz naš program u ovoj sezoni. Svaki napisani komentar koji poziva na nasilje i mržnju prema nekoj drugoj osobi na bilo kojoj osnovi izaziva u meni grč i zgražanje nad takvim sadržajem. Pogađa me količina uvreda i prijetnji koja se preko društvenih mreža i internetskih članaka počinje uzimati kao nešto normalno i svakodnevno. Smatram da se s takvim komentarima ne bismo trebali susretati, a u najmanju bi ih ruku trebalo kvalificirati kao neprihvatljive, osuditi ih. Isto tako ne smatram da je svaki neprimjereni sadržaj odmah i govor mržnje. Neki su zaista samo neprimjereni.
Predstava je nastala na temelju javnog natječaja za mlade umjetnike. To je jedna od rijetkih takvih prilika u Hrvatskoj?
Cilj je bio dosta jasan: uključiti mlade umjetnike u kritičko promišljanje nad sadržajem koji obrađuju. Pružiti im različite izvore i sadržaje na koje će odgovarati umjetničkim procesom. S obzirom na to da u profesionalnom kazališnom okruženju u velikoj mjeri ne postoje prilike mladim ljudima za obrađivanje ovakve teme, odlučili smo je stvoriti sami. Smatram da moraju postojati prilike, a kako će se netko prema njima odnositi njegova je ili njihova odgovornost. Nije nam bilo prioritetno imati sjajnu produkciju, već zaista samo ponuditi mogućnost istraživanja. Mislim da su se Christian i Doroteja izvrsno nosili sa zadatkom i da su uspjeli zaroniti u srž problema koji nas okružuje, i to bez dociranja.
Tko su najčešće mete govora mržnje na društvenim mrežama i kako se možemo suprotstaviti toj malignoj pojavi?
Dopustite da na ovo pitanje odgovorim u dva dijela. Prvo, najčešće su mete govora mržnje oni koji pripadaju bilo kakvim manjinama: etničkim, nacionalnim, vjerskim, seksualnim... Naše je društvo donekle i zaneseno kritikom manjina i mržnjom prema njima, nažalost upravo u ovim trenucima svjedočimo i fizičkim napadima na Srbe u Hrvatskoj, te različitim napadima u diskursu na LGBT osobe, aktiviste za ljudska prava i sl. S druge strane, danas u svijetu društvenih mreža ipak se čini kao da su svi mete govora mržnje, ili barem da svi to mogu biti; svi oni koji se ne slažu ili ne djeluju po principima sad već velikog broja osoba koje se kriju pod lažnim profilima u virtualnom svijetu. To su u jednom trenutku maloljetni Romi, nekada nezaposleni Hrvati, ponekad Srbi, a nekad osobe koje su se, eto, oskudno slikale za određeni časopis ili odlaze nedjeljom u crkvu ili su pak agnostici. Uglavnom teško je odgovoriti na pitanje s obzirom na količinu materijala koji smo prikupili baveći se ovim projektom. Naravno da nije isto u ovom trenu bili Srbin, Rom, crnac, žena ili homoseksualac u Hrvatskoj naspram Hrvata, bijelca i heteroseksualca, ali ne priznajem da je jedan govor mržnje manje uznemirujući od drugog po kojoj god osnovi funkcionirao. Stvaramo svijet u kojem nitko nije zaštićen i to je upravo ta maligna pojava protiv koje se društveno možemo i moramo boriti, ali se na institucionalnoj razini stvari moraju početi promptnije rješavati ili ih u najmanju ruku ne poticati. I prije nego što se nečije dijete, brat, sestra, suprug ili supruga, nazaštićen, ne dovede u bezizlaznu situaciju.
Arterarij se do sada bavio integracijom izbjeglica, problemima Roma, zlostavljanim ženama, zabranjivanim lektirama... što vas je potaknulo na osnivanje aktivističkog kazališta?
Arterarij nije nastao pod idejom da proziva, provocira ili docira, već da upozorava na realnost koja nas okružuje. Iznosi činjenice, a kako netko reagira na te činjenice, postaje umjetnost koju mi ne možemo stvoriti.
Vaše su izvedbe do sada često bile u stanovima i "posuđenim" prostorima bez prave pozornice. Je li to umjetnička odluka ili nužnost?
Ovisno o projektu. Željeli smo pokrenuti neku vrstu demokratizacije same kazališne produkcije, vodeći se idejom da se neke stvari jasnije čuju ako nisu "zaštićene" samom kazališnom kutijom. Također, u svakodnevnom životu prisustvujemo gorim, težim i kompleksnijim pričama i "dramama" koje mogu parirati ili su čak i više uznemirujuće od bilo koje antičke tragedije. Shodno tome, činilo nam se interesantnije postavljati takve priče u realne prostore, bez pretjerane scenografske, svjetlosne ili bilo kakve druge intervencije u sam prostor. To ponekad nije najlakši zadatak s obzirom na naše kapacitete. Naravno da promislim kako bi nekad bilo puno lakše raditi u kazalištu u kojem imaš osigurane određene uvjete. Želimo raditi i takve projekte, ali kad za njih dođe vrijeme.
Na što ste u radu Arterarija najponosniji? Koju epizodu posebno pamtite?
Najponosniji sam na osobe koje su usko povezane s Arterarijem i koje razumiju da smo limitirani financijskim sredstvima, a i dalje pristupaju projektima koje produciramo kao da imaju honorare u nekoj institucionalnoj kazališnoj kući. Bez tih i takvih ljudi Arterarij ne bi dugo izdržao. Upravo su oni zaslužni što nismo pokleknuli nakon prvog projekta. To naravno nije duga vijeka, a moji kolege i kolegice koji se bave svojim privatnim kazalištima, udrugama ili umjetničkim organizacijama znaju kako se probijati kroz projekt s budžetom od 20.000 kuna. Ovim putem im svima čestitam. Kao najemotivniji trenutak u Aretrariju pamtim trenutak u kojem Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić, mladi Romi iz naše predstave "Pogledajme", preuzimaju Nagradu hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti. Taj prije svega povijesni trenutak i određeni je poticaj da to što radimo ima dubok socijalni utjecaj, ali i umjetničku vrijednost.
Vi ste kazališni i filmski glumac. Kako to usklađujete s vođenjem Arterarija? Kad biste morali birati, što bi vam bilo važnije?
Više kazališni, kako zasad stvari stoje, ali dobro. Ne želim sad bacati floskule pa odgovoriti na ovo pitanje kao da ne mogu izabrati između te dvije opcije. Mislim da nije jedno važnije od drugoga, samo bih ih nekako poredao na sljedeći način: moj primarni identitet je da sam glumac i umjetnik, i to su prioritetni alati kojima se koristim. U mom slučaju, kroz rad u Arterariju, umjetnost i aktivizam ne mogu se odvojiti jedno od drugoga. Želja mi se u životu kvalitetno baviti i jednim i drugim. Aretrarij me naučio mnogim stvarima, pa tako i razumijevanju, kompromisima i strpljenju. Sukladno tome sam kao glumac počeo više poštovati posao producenta i redatelja, ali i svih drugih autora u sklopu kazališnog projekta.
iz cijelog razgovora i rezoniranja dade se donekle zaključiti da je ovaj glumac (nisam baš nešto previše čuo za njega!) dvostruki manjinac!