Sportska drama "Olga", debitantsko ostvarenje francusko-švicarskog redatelja Eliea Grappea, mnogo je više od filma o sportu. To je duboko potresna priča o odrastanju u izbjeglištvu, sukobu osobne ambicije i nacionalnog identiteta te teretu koji nosi bijeg od rata.
Radnja je smještena u 2013. godinu i prati petnaestogodišnju Olgu, iznimno talentiranu ukrajinsku gimnastičarku čiji je život posvećen jednom cilju - osvajanju medalje. No, dok njezino tijelo izvodi nevjerojatne akrobacije u sigurnosti švicarskog trening centra, njezina domovina gori.
Zbog opasnog posla njezine majke, istraživačke novinarke koja se zamjerila korumpiranom režimu, Olga je prisiljena otići u Švicarsku, domovinu svog pokojnog oca. Sama u stranoj zemlji, pokušava se prilagoditi novom timu i strogim trenerima, dok preko ekrana mobitela nemoćno svjedoči eskalaciji nasilja na ulicama Kijeva, gdje su ostale njezina majka i najbolja prijateljica.
Film svoju snagu crpi iz izravne povezanosti sa stvarnim povijesnim događajima koji su zauvijek promijenili modernu Ukrajinu. U pozadini Olgine osobne drame odvija se Euromajdan, poznat i kao Revolucija dostojanstva, val masovnih prosvjeda koji je započeo u studenom 2013. nakon što je tadašnja vlada odbila potpisati sporazum o pridruživanju Europskoj uniji, okrećući se bližim vezama s Rusijom. Redatelj Elie Grappe donio je hrabru odluku da u film ugradi stvarne, dokumentarne snimke s Trga neovisnosti u Kijevu. Te kaotične scene, često snimljene mobitelima samih prosvjednika, stvaraju oštar kontrast s hladnom i tihom atmosferom švicarske sportske dvorane. Kroz Olgine oči, prikovane za ekran, gledatelj doživljava užas revolucije iz perspektive nekoga tko je siguran, ali duhovno slomljen osjećajem krivnje i nemoći.
Kako bi postigao maksimalnu autentičnost, Grappe se odlučio na neuobičajen potez - za uloge gimnastičarki angažirao je stvarne sportašice. Glavnu ulogu Olge tumači Anastasia Budiashkina, koja je i sama bila članica ukrajinske nacionalne gimnastičke reprezentacije. Njezina izvedba je nevjerojatno sirova i uvjerljiva, ne samo u fizički zahtjevnim scenama treninga, već i u tihim trenucima unutarnje borbe. Redatelj je ispričao kako je prvi put primijetio Anastasiju na Europskom prvenstvu u Bernu 2016. godine. Dok su druge sportašice bile znatiželjne oko filmske ekipe, ona je bila potpuno fokusirana na svoj trening. Upravo ta njezina intenzivnost uvjerila ga je da je ona savršena za ulogu Olge. Ta odluka pokazala se ključnom, jer film ne prikazuje sport kao spektakl, već kao bolan i mukotrpan rad koji oblikuje i tijelo i duh.
Ono što film "Olga" čini posebno bolnim jest okrutna ironija sudbine koja je zadesila glavnu glumicu. Film, snimljen prije sveopće ruske invazije, prikazuje Olginu borbu s egzilom i osjećajem krivnje zbog napuštanja domovine. Godinama kasnije, fikcija se na najtragičniji mogući način prelila u stvarnost. Nakon eskalacije rata 2022. godine, Anastasia Budiashkina bila je prisiljena pobjeći iz svog rodnog Harkiva. Utočište je, baš poput lika kojeg je glumila, pronašla u Švicarskoj. Ova šokantna podudarnost daje filmu novu, zastrašujuću dimenziju i pretvara ga u snažan komentar o cikličkoj prirodi nasilja i trajnoj traumi izbjeglištva. Film je tako nenamjerno postao spomenik ne samo revoluciji iz 2014., već i sadašnjoj tragediji ukrajinskog naroda.
"Olga" ne romantizira svijet vrhunskog sporta. Dapače, prikazuje ga u svom brutalnom realizmu - beskrajna ponavljanja, bolni padovi i ogroman psihološki pritisak. No, najveća žrtva koju Olga mora podnijeti nije fizička. Kako bi se mogla natjecati za Švicarsku i ostvariti svoj san, ona se mora odreći ukrajinskog državljanstva. U trenutku kada se njezini prijatelji i obitelj bore za slobodu, taj administrativni čin za nju postaje čin izdaje. Taj unutarnji konflikt manifestira se u njezinoj opsesivnoj posvećenosti treningu, koji postaje jedini način da kanalizira bijes i tjeskobu. Istovremeno je potpuno sama - ne uspijeva se povezati s novim kolegicama, a prijatelji iz Ukrajine je optužuju da je pobjegla. Film majstorski prikazuje ranjivost tinejdžerice prisiljene donositi odluke koje bi slomile i mnogo starije.
Put filma do velikog platna bio je dug pet godina i također obilježen nevoljama. Produkcija je prekinuta u ožujku 2020. zbog pandemije bolesti COVID-19, kada su do kraja snimanja ostala još samo dva tjedna, a jedan od članova ekipe nažalost je preminuo. Unatoč svemu, film je dovršen i premijerno prikazan na prestižnom festivalu u Cannesu 2021. godine, gdje je u sekciji Tjedan kritike osvojio nagradu SACD za scenarij. Uslijedila su i druga priznanja, uključujući tri nagrade Švicarske filmske akademije - za najbolji film, scenarij i zvuk. Na koncu je odabran i kao službeni švicarski kandidat za nagradu Oscar, što je bila kruna njegovog uspješnog festivalskog života i potvrda njegove umjetničke i emocionalne snage.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
