Od kćeri rođene u braku jednog od “najskandaloznijih” parova mitskih šezdesetih – Sergea Gainsbourga i Jane Birkin – nitko ne očekuje da se ponaša kao poslušna djevojčica.
Dapače, Charlotte je (glumica i pjevačica, nedavno izuzetno hvaljena za svoju ulogu u kontroverznom filmu “Antikrist” danskog redatelja Larsa von Triera) razvila vlastitu kreativnu osobnost, a karijera joj uspješno teče na dva kolosijeka; kad ne snima filmove, snima albume, i to ambiciozne poput ovoga.
U autorskom i produkcijskom smislu na IRM-u joj je asistirao Beck, kalifornijski princ rock-undergrounda čiji se vokal čuje u atraktivnom singlu “Heaven Can Wait”.
Ostatak je stilski šaren i promjenjiv u stupnju prohodnosti. Neobičan autorski par šeće od popa, “iščašenog” bluesa i šansone do elektronike i natrag, a pjesme se odlikuju ekscentričnim tekstovima i gotovo opipljivom seksualnom energijom koja se provlači kroz svih trinaest pjesama.
Da je živ, stari bi Serge bio zadovoljan. Ipak je on autor najpoznatije seksi pjesme svih vremena – “Je t’aime, moi non plus”.
