Naslovnica Kultura Knjige

Bilo bi kukavički ne pisati o temi umjetne oplodnje

Književnik Gregur napisao je roman o pokušajima bračnog para da dobije dijete temeljen i na vlastitom iskustvu
22. studenoga 2018. u 08:44 0 komentara 711 prikaza
Marko Gregur
Foto: Vjeran Žganec-Rogulja/Pixsell

Književniku iz Koprivnice Marku Greguru ovih je dana Hena com objavio intrigantni roman “Mogla bi se zvati Leda”.

Gabriel Tallent Gabriel Tallent: 'Životi mogu biti bolni, ali i dalje vrijedni življenja, dokaz je moja junakinja koju siluje otac'

Kako to da ste se nakon povijesnog romana dohvatili raritetne teme o pokušajima bračnog para da dobije dijete?

Roman “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz”, iako smješten u 17. stoljeće, zapravo i nije povijesni roman. Sakriven u daleku prošlost, o kojoj se ne razglaba u svakodnevnim razgovorima, povlačio sam paralele duge preko tri stoljeća, želeći pokazati da se u principu ništa nije promijenilo, osim zakonodavnog okvira, zbog kojeg smo, kao, civiliziraniji. A ustvari malo treba da se preokrenemo, što se zorno vidi kad se nakon neke katastrofe u dva dana opustoše sve trgovine. Kao piscu mi je cilj da svako djelo bude drukčije pa je tako novi roman različit od prethodnog, iako ne toliko koliko se na prvu može činiti. Opet je riječ o pojedincu, odnosno paru, te sustavu i politici, kao i u “Trombetassiczu”. Mislim da je tema dobivanja djeteta umjetnom oplodnjom jedno od važnijih društvenih pitanja, barem po pitanju broja ljudi kojih se dotiče i svakako tema o kojoj se treba pisati. Inače, upravo uređujem drame Karela Čapeka koji u drami “Rossum’s Universal Robots” koja se bavi budućnošću čovječanstva, napisanoj 1921., kaže kako je neplodnost posljednje dostignuće ljudske rase. Bilo mi je nevjerojatno da se Čapek prije gotovo sto godina dotaknuo teme i spomenuo bih to u romanu, ali je, nažalost, već bio u tisku kad sam pročitao dramu.

Borivoj Radaković 'Ne želim pisati o migrantima. To bi mi bilo poput ratnog profiterstva'

Vaš novi roman je na mahove krajnje delikatan i intiman i gotovo dokumentaristički. Je li za njegovo pisanje i objavljivanje bila potrebna hrabrost?

U njemu se isprepliću ti gotovo dokumentaristički pasaži s onima koji su u trenucima možda čak lirski, čime sam želio naglasiti čovjeka u odnosu prema instituciji, odnosno ljubav i emociju u odnosu na brojke i paragrafe. Roman je, dakako, fikcija, ali utemeljena na vlastitom iskustvu, a kako je riječ o temi koja je veoma intimna, sigurno je da je to razotkrivanje neugodno. No činilo mi se da je biti pisac, a ne progovoriti o tako važnoj temi posve kukavički. Književnost je neugodna po autora svaki put kad je iskrena i dotiče se društvenih problema, ali to je nešto na što treba biti spreman. Tako da je pisati ga zasigurno bila određena hrabrost, ali najveća je hrabrost ona moje supruge Martine. Nije mi problem izlagati sebe, ali teže je kad izlažeš nekog drugog, ogoljuješ ga u svom tekstu. U početku sam pisao bilješke, ne znajući što će od svega ispasti, a kad sam bio na otprilike polovici teksta koji je ušao u roman, dao sam joj da pročita i rekao da ću ga objaviti samo ako ona pristane na to.

U romanu se dotičete i sve aktualnije teme abortusa pa me zanima što vi mislite o abortusu?

U romanu sam se dotaknuo pitanja abortusa, ali samo rubno, iz osobne pozicije, znači iz pozicije osobe koja nikad neće biti u situaciji da mora odlučivati o takvom pitanju. Iz moje perspektive, koja uključuje višegodišnje obilaženje liječnika i podređivanje svega prema tome da dobijemo dijete, jasno je da je to tema o kojoj nisam previše razmišljao i da je moj prvi odgovor “ne”. Kad to kažem, ne mislim toliko “ne, nemojte”, ne želim arbitrirati tuđe živote, već “ne, ja ne bih, odnosno mi ne bismo”.

knjiga/Ilustracija Denis Derk Roman o Istanbulskoj konvenciji i rađanju jedne nove, suvremene i amerikanizirane japanske nacije

Mi smo društvo kolektivnih istina. Kakvu šansu tu imaju pojedinačni buntovnici?

Sve kreće od pojedinca. Uvijek i svuda. U pozitivnom kao i u negativnom smislu. O tome je riječ i u romanu. S jedne strane se radi o hrpi pojedinaca koji se zaogrnu uhodanim sustavom i rade kako rade. To je sustav. Poput jenge. Možeš izvući hrpu drvenih pločica i ništa se neće dogoditi, ali jednom ćeš pogoditi neku i sve će se urušiti. Ili lavina, koja nastaje od nekoliko krhkih pahulja koje su ti se isto tako mogle rastopiti na jeziku. To su pojedinci. Mahatma Gandhi, Martin Luther King, Nikola Tesla, da dalje ne nabrajam, ljudi koji su koji su uspijevali unatoč sustavu, a ne zbog njega. Tko zna kakav bi danas bio svijet da sustav nije pobijedio Teslu. Čvrsto vjerujem u snagu pojedinaca, onih koje smatramo istinskim vođama, koji mogu artikulirati ideje većine ili barem većeg broja ljudi, kao što se nadam da je moj roman artikulirana priča i nekih drugih ljudi, a ne samo moja i da će im pomoći da vide da se ne događa samo njima da ih sustav šamara i da se isplati boriti.

Najgora je apatija do koje su nas političari doveli i sad im je lako. Mladi, koji su pametni i sposobni, ali isto tako i nezadovoljni, odlaze van i to je za njih dobro, jer odlazi im potencijalna opasnost, jezgra koja bi mogla napraviti promjene. Ali promjene su neminovne, nova generacija mora preuzeti stvari u svoje ruke i pod broj jedan vratiti vjeru i nadu, a zatim resetirati ovu državu kako ne bismo imali stalni osjećaj da živimo u lošoj komediji zabune.

Denis Derk Punokrvni opis berlinske poslijeratne svakodnevice iz pera mirnog njemačkog intelektualca

U romanu “Mogla bi se zvati Leda” imate puno kritičnih rečenica upućenih hrvatskim političarima. Kakvu poruku šaljete čitateljima?

Neku večer vidio sam policiju koja je zaustavila biciklista, siromašnog starca koji skuplja boce. Vozio se bez svjetla. Za mene je to čitav politički svemir u jednom trenutku. Svojom nesposobnošću dovedu te na rub siromaštva i onda te zbog toga kažnjavaju. Kao da taj starac ne bi volio imati nov bicikl i svjetlo. Voziti se bez svjetla je protuzakonito, ali protuzakonito je i parkirati na mjesta za invalide ako nisi invalid. Ja sam vidio da se zaustavljaju biciklisti bez svjetla, a nikad skupocjene automobile s kaznom za parkiranje na takvim mjestima. Ako se to ima u vidu, moje rečenice i nisu previše kritične. Barem ne ako se osluhnu prodavači na placu, ljudi koji rade za minimalac, oni koji ne rade ili odlaze van... Mladi i ljudi srednjih godina s kojima razgovaram siti su svih i svega jer je negativna selekcija na svim područjima poprimila alanfordovske razmjere. Dovoljno je pogledati predsjednike političkih stranaka na početku demokracije i danas. Jedna mi je prijateljica koja ima privatni posao rekla da joj se čini da je država želi natjerati da postane anarhistica. Jedan drugi poduzetnik rekao mi je da svaki dan ima osjećaj da je nešto zeznuo i da će ga stići kazna od porezne. A takvih je sve više. Kad sam bio mlađi, pitao sam se što ti se mora dogoditi da se toliko razočaraš u Hrvatsku kao što se razočarao Boris Maruna koji je 60-ih emigrirao iz Jugoslavije i sanjao samostalnu Hrvatsku, a onda napisao pjesme “Bilo je lakše voljeti te iz daljine” i “Hrvati mi idu na jetra”. Danas ga mogu razumjeti prilično dobro, kao i druge, poput Matoša. Čitateljima sam želio poručiti da treba reagirati i buniti se, objasniti političarima da razumijemo da postoji kloaka koja se desetljećima valja i da je došlo vrijeme da se pusti voda.

Jako dobar naslov

Ovo je tekst o Denisovom tekstu

Adventska šopingmanija
Adventska šopingmanija
Vodič kroz najoriginalnije božićne darove za koje nećete morati izdvojiti pravo bogatstvo

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.