Naslovnica Kultura

43. priča: Blažević-Krietzman: Djevojka sa slamnatim šeširom

Metodična, ali majčinski blaga, gospođa Ivanka Kralj je bila šefica računovodstva, a trbušasti Damir Josić i ja njezini lojalni činovnici.
05. veljače 2010. u 19:00 0 komentara 30 prikaza
Neda Miranda Blažević-Krietzman

Moja bivša žena i ja rastali smo se prije dvije godine nakon osamnaest godina braka zbog neslaganja naravi. (Danas se to tako kaže.) Najteže me u tom kriznom razdoblju pogodila činjenica da više neću živjeti pod istim krovom s mojom tada sedamnaestogodišnjom kćeri Martinom. Ona je bila, i još uvijek jest, moja najveća životna radost. No, moj dobar posao i dvoje kolega u računovodstvu tvrtke Leder u kojoj smo radili (naša je djelatnost bila projektiranje i izrada alata i alatnih strojeva), pomogli su mi da prebrodim psihički i fizički fijasko prouzročen razvodom.

Metodična, ali majčinski blaga, gospođa Ivanka Kralj je bila šefica računovodstva, a trbušasti Damir Josić i ja njezini lojalni činovnici. Budući da smo i šefica i ja bili rastavljeni, a tridesetogodišnji Damir je sporadično izlazio s djevojkama iz susjednih samoposluživanja i banaka, svima trima je ručak bio glavni dnevni obrok. Najčešće smo odlazili jesti u obližnju trešnjevačku gostionicu Lampaš.

Prošloga, neobično hladna listopadskog petka, nas troje ne samo da smo ručali tamo i nego smo i sudjelovali u događaju koji je drastično proširio granice moje skučene svijesti o sebi i drugima.

Bilo je podne. Gostionica je bila krcata kao i obično. Miris hrane, lupkanje vilica, noževa i žlica po porculanskim tanjurima i poluglasni žamor uključivali su gospođu Ivanku, Damira i mene u svoje toplo zajedništvo koje nam je tako nedostajalo u našim samačkim stanovima. Opušteni, sjedili smo za stolom blizu ulaznih vrata, nestrpljivo čekajući konobara Stipu da nam donese naručena jela. No prije nego što je on stigao, u Lampaš je ušla visoka, mršava djevojka. Na glavi je nosila slamnati šešir s plavom vrpcom. Bila je obučena samo u tanku, ružičastu vestu i kratku jeans suknju. Obuvena u iznošene tenisice i šarene dokoljenke, djevojka je izgledala kao promrzli flamingo. Zastala nekoliko koraka ispred vrata, počela je zirkati uokolo kao da nekoga traži. Potom je ustremila pogled na neku točku u dnu prostorije i obmotala tanke ruke oko drhturećeg torza.

Gospođa Ivanka, Damir i ja bestidno smo zurili u nju.

Nakon duge minute djevojka je glasno rekla: “Pažnju molim!”

Nekoliko glava za susjednim stolovima okrenulo se prema njoj. Djevojka je dotakla obod svog šešira i zapitala: “Želi li netko kupiti moj šešir za dvadeset kuna?”

“Je l’ od prave slame?”, upitao je Damir.

Djevojka nije odgovorila na njegovo zafrkantsko pitanje.

“Baš mi hitno treba šešir za plažu. Kupujem!”, oglasio se krupni muškarac koji je sjedio za stolom preko puta nas.

Nekoliko gostiju se nasmijalo. Netko u dubini prostorije je zavikao: “Je l’ to Skrivena kamera?”

Djevojka opet nije ništa rekla. Pognutih ramena i glave zaputila se prema nuditelju na njezinoj neobičnoj dražbi i dala mu svoj šešir. On joj je pružio banknotu od dvadeset kuna. Ona ju je stavila u džep na suknji, okrenula se na peti i vratila na isto mjesto ispred ulaznih vrata. Sada smo bolje mogli vidjeti njezino blijedo, upalo lice, odsutan pogled u plavim očima i bezbojnu kosu koja joj je u tvrdim, nepočešljanim pramenovima visjela do raména.

Gospođa Ivanka je doboko uzdahnula i prošaptala. “Meni ova sirota izgleda mentalno bolesna.”

“Kladim se da je to je neki konceptualni, gostioničarski teatar ili takvo što”, lakonski je rekao Damir.

Nakon nekoliko sekundi djevojka je opet glasno zapitala: “Tko želi kupiti moju vestu za dvadeset kuna?”

Gostionicom se prolomilo nekoliko oštrih zvižduka. “Curo, samo naprijed! Hoćemo potpuni striptiz!”

Izazvana rastućom temperaturom situacije, gospođa Ivanka je pogledala u pravcu odakle su došli uzvici i zvižduci. Potom se naglo digla sa stolice i obratila djevojci: “Gospođice, ja ću kupiti vestu i pokloniti vam je. Ne morate je ni skidati”.

Djevojka je bezizrazno zurila u svoju dobročiniteljicu. Zatim je zdepasti konobar Stipe dolepršao do našega stola, noseći na crnom poslužavniku tanjure s našim ručkom. Prije nego što ih je spustio na stol, gospođa Ivanka se sagnula, digla svoju torbu s poda i izvadila iz nje novčanik. Zgrabila je iz njega dvadeset kuna i pružila ih prema djevojci. Ova nam je neodlučno prišla, uzela novac iz šefičine ruke i potom izvukla iz džepa na suknji kune koje je joj je u zamjenu za njezin slamnati šešir dao muškarac za susjednim stolom.

I dok je Stipe stavljao veliki, duboki tanjur s pušećim, vinskim gulašom ispred nasmiješenoga Damira, djevojka je nekoliko sekundi pozorno pratila konobarove spretne kretnje i napokon tiho rekla: “Molim vas jednu porciju njoka s gorgonzolom za van.”

Revni se Stipe gipko okrenuo prema djevojci, klimnuo glavom i nježno uzeo četrdeset kuna iz njezine mršave ruke. “Hvala lijepa. Morat’ ćete čekati par minuta.”

Djevojka je nakosila glavu kao ptica i povukla se natraške nekoliko koraka ponovno tražeći praznim pogledom nevidljivu točku spasa na dnu prostorije. Trenutak uzbuđenja oko njezina aukcijskog striptiza je ishlapio. Tihi žagor i zveckanje pribora za jelo su se nastavili. Damir i ja smo se pridružili kolektivnu jedenju pohlepno grabeći vruću, ukusnu hranu s naših tanjura. Gospođa Ivanka pak nije skidala pogled sa skamenjene djevojke. Šefičino je lice bilo glazirano bojaznošću ispod koje je vrebao strah koji čovjeka obuzima prije dolaska orkanske oluje.

“Klopa bum vam se ohladila prije neg’ cura završi sa svojim teatrom”, rekao joj je Damir.

Gospođa Ivanka je napućila usne i potom počela jesti svoj crni rižoto.

Nakon nekoliko minuta konobar Stipe je donio djevojci bijelu, plastičnu vrećicu u kojoj je bila kutija s njezinim ručkom. “Lijepo zahvaljujem”, rekao je i otkasao natrag u kuhinju.

Djevojka je privila toplu, trbušastu vrećicu na grudi i oklijevajući ponovno prišla k našem stolu. “Je l’ možda znate kada polazi autobus za Vinkovce?”

Gospođa Ivanka, Damir i ja smo je začuđeno pogledali. “Možda je autobusni red vožnje napisan u meniju”, Damir je ispalio.

Šefica mu je dobacila prijekoran pogled ponovno okrećući glavu prema djevojci u čijim su se očima počele kupiti suze. Odjednom je izgledala kao nezaštićeno dijete, kažnjeno za nepodopštinu koju nije učinilo. Podsjetila me na moju kćer Martinu. Zalogaj blitve zapeo mi je u grlu. Počeo sam kašljati. Srce mi je počelo lupati.

“Vi ste iz Vinkovaca?”, gospođa Ivanka je blago zapitala djevojku ponovno se dižući sa stolice.

Djevojka je plitko klimnula brišući podlakticom suze koje su joj počele teći niz ispijene obraze.

“Ja ću vas odbaciti do autobusnog kolodvora. Auto mi je parkiran u obližnjoj ulici,” žurno je rekla šefica podižući s naslona stolice svoj kaput i torbu.

Djevojka je samo slegla ramenima, pognuvši glavu. Damir je raširio ruke odajući tako svoje čuđenje. Lupkajući se po prsima kako bih pogurao zalogaj blitve iz jednjaka u želudac, ja sam pak brzopotezno razmišljao o naravi šefičina plana; najvjerojatnije će odvesti djevojku na Hitnu da je tamo pregledaju i onda saznati odakle je i tko su joj roditelji ili staratelji.

“Dečki, javit’ ću vam se popodne”, gospođa Ivanka je rekla suho obuhvaćajući Damira i mene jednim odlučnim pogledom.

I dok su dvije žene izlazile iz gostionice, žurno sam izvadio mobitel iz džepa sakoa i nazvao Martinu. Htio sam joj samo reći da je volim najviše na svijetu.

RBA
INVESTIRANJE JE PRIRODNO
Kako je to živjeti pored Dunje? U svakom slučaju, potaknula me na razmišljanje – koji je moj cilj?

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.