I tak, pričalo se o tom globalnom zatopljenju, kao ono možda je a možda
i nije. Onda se je jednog ljeta pol polarnog leda rastopilo. Već su tu
Dalmatinci morali malo uzmaknuti. Potopilo im muliće, kafiće, taverne,
gusterne.
Onda je donesena ta globalna ekouredba, zaboravi fosilna goriva, nema
ugljena, nema benze, samo alternativni izvori energije s nula posto
emisije stakleničkih plinova. I sad si ti kupi auto na gorive ćelije.
Čak i da imaš te novce, prva vodikova pumpa ti je u Klagenfurtu. Tak da
se još uvijek vozimo više-manje na pedale, ne. Zgasili smo sve motore s
unutrašnjim izgaranjem, sve termoelektrane, sve toplane, sve turbine,
sve kotlovine (a bogami i gradele), a temperatura se i dalje dizala.
Zakaj? Zbog, da prostite, prdeža. Dokusurile su nas naše kravice,
voleki i telci, ovčice, kozice i janjčeki, jakovi, gnuovi, zebre i
zebuići. Kaj da im delaš? Da im ugradiš katalizator na auspuh? Led se
rastopil, tektonski se sve spigalo, i da ne duljim, Jadransko je more
došlo do Savskog nasipa.
A s morem su došli i Dalmatinci. Nije bilo problema oko smještaja,
imali su već dost rodbine u Zagrebu, ne. Ali osjećali su se kao uljezi,
izbjeglice, nasilno izmješteni iz svojih đardina i maslinika u ovaj
sumnjivi purgerski kraj. Tak da su se držali više-manje za sebe. A ni
mi, uvjetno rečeno Zagrepčanci, nismo se puno trudili oko prvog
kontakta.
I tak, idemo ja i Balta u ribičiju jednu subotu, šatro ko i obično. A
niš tu više nije obično. Ta voda iza nasipa za nas je postala crna
kutija. Nemaš pojma kaj je nutra i na kaj grize. Jedino kaj znamo je da
ziher više nema ni belica ni amura. Mislim, to je sad more, ne.
I dojdemo mi na naše staro mesto, a tam već stoji neko i peca na neki
čudni način. Opće nema štap, flaks odmotava s komada stiropora, i
to nas je specijalno iznenadilo nema plovak! Udica z olovom
potone, i gotovo. Kaj je ovo? Prethistorija?
Kad ono kit najednom počne vleć svoj flaks, i gle ti to zvleče
van lepu ribicu od svojih dvajst deka, široku, srebrnu, s crnom pjegom
kod repa.
"Kaj je to?" nisam zdržal.
"Špar", veli on, očigledno Dalmatinac.
"Kaj se s tim dela", pita Balta.
"A moreš ga, kužiš, isfrigat, moreš ga lešat, al najboji je na
gradele na roštilju, ne", ispravi se Dalmoš.
"A za fiš-paprikaš?"
"Nisan baš ziher."
I tak smo ja i Balta dali Šimeku koncesiju za plac, u zamjenu za
know-how, ne. Pohitali smo plovke i preuzeli novu tehnologiju. A i Šime
je bil OK kit, za jednog Dalmatinca, ne. Navlekel nas je prvo na crno
vino, a onda polako i na maslinovo ulje. Nisam veroval da bu dotle
došlo, ali kad bi on raspiril gradele na Jarunu i pustil Dragojevića na
CD plejeru, i ja i Balta smo popevali Moj galebe.
Onda je Balta užical od bratića drveni riječni čamac, spašen iz bivše
Kupe, s Tomosom 4. Tu je počela prava avantura. Lignje na
peškafondo to su opake zvijeri! Špricne ti ravno u oko dok je
izvlačiš. Arbuni udicom na 40 metara "Najboji su na lešo, s
petrusimulom i bilin lukon" (kuhani, s peršinom i češnjakom). Ugori na
parangal dugačke masne mrcine, za brodet. Brodet je više-manje
isto što i fiš, samo s maslinovim uljem, puno luka i
paradajz-koncentratom umjesto paprike. I najbolje paše sa žgancima.
Život se nažalost ne da svesti samo na pecanje. Između Šimeka i Baltine
sestre Andreje buknula je romansa. Baltin stari je popizdio: "Jebemu
mater, kaj bum imal unuke mandrile?" Ali s vremenom se skuliral, kad je
skužil Šimeka. Sve je bilo idilično, mali od palube se uspješno
integrirao u našu malu zajednicu, datum vjenčanja je već bio okvirno
zacrtan. I onda jedne večeri kod Baltinih staraca, nakon Andreine
pašticade s mlincima zazvoni telefon. Balta digne slušalicu.
"Zove neka Ozana traži Šimeka?"
Šime je problijedio.
Ozana i Šime su, naime, hodali prije globalnog rastopljenja. Razdvojio
ih je Zadarski tsunami. Šime je uspio doplivati do Velebitskog otočja,
gdje ga je pokupio vojni helikopter i prebacio u prihvatni centar u
Sesvetama. Ozani se izgubio svaki trag.
Ali sad se ispostavilo da je Ozanu spasio lokalni linijski brod "Lara",
i iskrcao u Albanskom gorju. Tamo su je dodijelili sinu seoskog
poglavice, i nakon sedam mjeseci rodila mu je muško dijete. Svi su se
brinuli zbog preuranjenog porođaja, ali mali je bio težak četiri i pol
kile, i djelovao kao sasvim normalno razvijeno novorođenče. Svi su
seljaci odahnuli i zapjevali albanske narodne.
Godinu dana kasnije Ozana je uspjela pobjeći, i s malim se Fatmirom
ušuljala na prvi tanker za Tibet. Tamo se zaposlila kao čistačica
staklenih perli, privikla se na tu smirenu vegetarijansku atmosferu, pa
se čak počela i sastajati s mladim svećenikom modernih svjetonazora.
Često bi zajedno sjedili za njegovim kompjuterom, surfajući. I tako je
jedne kobne noći otkrila Šimekov seljački home-page, s Andreinim
fotkama, ne. Sljedećeg jutra kupila je kartu za Zagreb.
Uobičajene koprive i ostale trave krepale su od slane vode, Savski se
nasip pretvarao u pješčanu plažu. Nitko od nas nije mogao zaspati, u
pet ujutro odvezli smo se na pecanje. Nismo imali dovoljno energije da
pokrenemo barku, bacali smo udicu s obale.
"I, kaj buš sad?" pitao sam Šimeka.
"Stvarno niman pojma."
Oko sedam sati na vrhu nasipa ukazala se ženska figura. Spustila se niz
strminu, vodeći za sobom klinca od svoje dve i pol godine. Balta me
pogledal nervozno, to je bila krajnja povreda pecaroškog protokola.
Ženska, i još s detetom. Garancija da nebumo niš više upecali danas.
Dal sam mu mig da se smiri.
Čučnula je do maloga i pokazala mu Šimeka.
"Ky është ati im. Di khye-rang-gi pha-pa re", rekla je
djetetu. "To je tvoj ćaća."
Nitko od nas nije smatrao da je Šime tu imao nekog izbora. Pa i Andrea
je to shvatila, nakon nekog vremena. Balta i ja smo nastavili panulat,
ne, ali falio nam je. Čuli smo da su Ozana i on (i mali Fatmir) neko
vrijeme bili u garsonijeri u suterenu u Rudešu, a onda im se gubi svaki
trag.
Nedugo nakon toga, zahvaljujući Ferenz-Gugašvilijevu efektu, stvari su
se vratile više-manje na staro stanje. Naime, ispucavanjem
suborbitalnih raketa s rolama alu-folije za domaćinstvo stvoren je
reflektirajući sloj u atmosferi, koji je globalnu temperaturu vratio u
normalu. More se povuklo, a s njim i većina Dalmatinaca. Iz pijeska i
mulja spašavali su svoja ognjišta, a ostala infrastruktura ih je
pratila. Vjerujem da je i Šime na kraju iskopao svoj dom.
A mi kaj smo ostali tu, i mi smo na neki način postali Dalmatinci. U
petak se dignem ranije, i priuštim si friške šanpjere na Trešnjevačkom
placu. I bacim na gradele, ne.
Kak smo svi postali Dalmatinci
Otvori KEKS Pay
