Sandra Paović, stolnotenisačica (31): Nije kriva samo država, svi se moramo potruditi
Vukovar, ali i cijela njegova okolica danas sigurno nisu na razini na kojoj bi trebali biti. Treba o Vukovaru više voditi računa, ali pritom nije kriva samo država, nego se svi skupa moramo više potruditi. Godinama ne živim ovdje, ali i dalje vrlo rado dolazim. Uostalom, tu su mi i roditelji, koji mi govore o problemima Vukovaraca. Grad svakako izgleda mnogo ljepše i uređenije nego prije nekoliko godina, ali nezaposlenost je i dalje velika i ona, po meni, generira sve druge probleme. Ljudi su ušli u neku kolotečinu i svi gledaju samo kako da prežive od dana do dana, od mjeseca do mjeseca. Još je veći problem to što sve više mladih odlazi trbuhom za kruhom pa je veliko pitanje kako će grad izgledati za pet ili deset godina.
Ivana Radić, studentica (19): Ostali smo bez tvornica, sve je više praznih kuća
Ljudi bi radili, ali nemaju gdje jer više nema tvornica. A zbog toga što nema posla, svakodnevno odlaze iz Vukovara, ali i iz okolnih sela. Neka od njih ubrzo će postati pusta. Sve više je praznih kuća. Treba nešto napraviti da se to zaustavi i to što prije jer poslije će biti puno teže, a možda i prekasno. Osobno planiram nakon tri godine studija u Vukovaru upisati dodatne dvije u Osijeku ili Zagrebu. Kad bih našla nekakav posao u Vukovaru, onda bih se svakako vratila, ali ako ne, onda se ovdje jednostavno ne vidim. Ne mogu bez posla planirati bilo kakav život. Ako ovdje ne bude posla za mene, tada će mi prve opcije za dalji život svakako opet biti ili Osijek ili Zagreb. Tek potom bih razmislila o odlasku u inozemstvo. I roditelji me podržavaju u tome. Što se tiče sadržaja za mlade u Vukovaru, mislim da ih ima dovoljno i da svatko može nešto naći za sebe. Ako pak netko želi nešto više, onda će ipak morati nekamo dalje, ali ni to nije predaleko.
Dalija Živić, vlasnica frizerskog salona (38): Zaboli me kad me djeca pitaju zašto sam se vratila
Ja mogu biti zadovoljna. Imam posao i dobro mi ide. Međutim, kada gledam situaciju oko sebe, ne mogu biti zadovoljna iako sam po prirodi optimist. Vratila sam se u Vukovar 1998. godine, kada u gradu nije bilo rasvjete i gotovo nijedne čitave kuće, ali se ponekad uhvatim u razmišljanju da bi mi bolje bilo da sam ostala u Zagrebu. Ne radi sebe, jer mi smo prošli tako kako smo prošli, nego radi djece kojoj želim bolji život. Bojim se kada vidim koliko ljudi odlazi iz grada. Odlaze jer nema gospodarstva, nema posla i ja ih razumijem. Kada sve to vidim, dođe mi da kažem svojoj djeci da ne uče toliko i ne trude se jer svejedno neće naći posao. Nedavno smo bili u Zagrebu i nakon nepuna tri dana ondje, pri povratku kući, djeca su me pitala zašto sam se vratila u Vukovar. Zaboli to čovjeka jer jedno takvo pitanje puno kaže. Ipak, nadam se da će biti bolje jer da se ne nadam, moja obitelj, a s njima i ja, ne bi više bila ovdje.
Goran Samardžić, prodavač (39): Otvaraju se obrti, čujem da dolaze neke tvrtke...
Generalno gledajući, zadovoljan sam. Mislim da grad u posljednje tri godine ide u dobrom smjeru. Više gotovo da i nema neobnovljenih kuća, sređene su ulice, parkovi, trgovi, nude se novi sadržaji… Vidim i da se otvaraju obrti, čujem također za interes nekih tvrtki koje bi došle raditi u Vukovar. Nadam se da će nešto od toga i biti realizirano. Činjenica je da grad muči nezaposlenost, ali mislim da postoji i generacijski problem. Naime, mladi često zbog starijih ne mogu doći do izražaja. A najveća je opasnost odlazak mladih, često visokoobrazovanih ljudi koji su trebali biti temelj razvoja grada. No, po meni, pomaci se vide na svim razinama i treba biti strpljiv do nekih većih rezultata.
Nikola Toth, hrvatski ratni vojni invalid (64): Nema rješenja preko noći, treba biti strpljiv
Danas je izuzetno teška situacija u državi, a u Vukovaru, koji je i dalje pun ratnih rana, još je teža. Puno je nezaposlenih, posebice mladih i obrazovanih, nema prosperiteta, uništeno je gospodarstvo. No očekujem da će krenuti nabolje. Očekujem od novog gradonačelnika i njegovih suradnika da učine pomake na tom polju, da pronađu način da gospodarsku zonu stave u svrhu, ali i da iskoriste druge potencijale. Samo tako možemo nešto napraviti. No treba biti strpljiv i znati da ništa ne ide preko noći. Veliki su tu problemi nagomilani i trebat će mnogo znanja i energije da se oni riješe. Nužno je razmišljati o mladosti Vukovara i omogućiti im da žive i rade u svome gradu.
Ivana Stankov, studentica (23): Mislim da ću se brzo pokupiti u inozemstvo
Iskreno, stanjem u gradu potpuno sam nezadovoljna. Mislim da ću se, nakon što diplomiram, brzo pokupiti u inozemstvo. Kada gledam sve ovo oko sebe, a posebno kada malo razmislim o budućnosti, ne vidim razloga da ostajem i gubim vrijeme jer ne očekujem da bi se uskoro moglo promijeniti nabolje. Sadržaji za mlade, pak, svode se na obilaske kafića i kino, za sve drugo mora se ići negdje dalje. Za to ti opet treba novac i auto, a roditelji mnogih od nas ne rade. Ipak, kada bih nakon diplome uspjela pronaći nekakav posao sa solidnom plaćom, ostala bih u Vukovaru. To je osnovni preduvjet, tada bih mogla planirati život. Često se govori i o međusobnim odnosima Hrvata i Srba u gradu i na fakultetu. Prema mojim iskustvima, oni su sasvim korektni, normalno funkcioniramo i družimo se.
Amalija Lovrić, radijska urednica (42): Za važne je stvari nužan konsenzus stranaka
Mislim da je najveći problem to što je država stavila Vukovar u istu ravan sa svim ostalim gradovima u Hrvatskoj, bez obzira na to jesu li razoreni tijekom rata ili ne. Vukovarci nakon povratka nisu našli svoje kuće, stanove, radna mjesta, a nitko im nije nadoknadio ni ratnu štetu. Nije bilo isto vratiti se iz progonstva u srušenu kuću bez ičega ili u grad koji nije razoren. Pritom u svemu što se događa politika vodi glavnu riječ pa držim da bi stranke morale oko bitnih stvari postići konsenzus za dobrobit cijeloga grada i svih njegovih građana. Mnoge se stvari rade neozbiljno i bile bi neshvatljive u nekim drugim gradovima. Primjerice, državna prometnica Vukovar – Oriolik gradi se već dvije godine, a kraj radova se ne nazire. Veliki je problem i to što nema posla, ali svi se nadamo da će se i na tom polju učiniti pomaci i da će krenuti nabolje. Vukovar je to zaslužio.
Zdravko Dedić, vlasnik autopraonica (62): Gospodarstvo je uništeno, troši se na najosnovnije
Danas je teško u cijeloj Hrvatskoj, ali mislim da je u Vukovaru ipak puno teže nego u ostatku zemlje. Uz tu tešku ekonomsku situaciju veoma je komplicirana i ona politička. S kojim se problemima suočavaju Vukovarci, znaju samo oni koji ovdje liježu i ustaju. Troši se samo na najosnovnije, ljudi su se nekako povukli u sebe i većina je nezadovoljna. Najveći je problem to što je gospodarstvo u gradu, ali i okolici, doslovno uništeno. Nema više novih radnih mjesta i ljudi svakodnevno odlaze. I to svi, bez obzira na godine, vjeru ili naciju. Gotovo da nema dana da netko ne ode u Njemačku, Austriju, Irsku, Norvešku, Kanadu…
Eržebet Benak, umirovljenica (65): Izgubilo se povjerenje, više ni prvi susjed ne pomaže
U Vukovaru sam gotovo cijeli život i mislim da sve ide nagore. Sjećam se kako nekada nismo gledali tko je tko nego smo svi bili zajedno i pomagali jedni drugima. Sada je sasvim drugačije. Čovjeku često ni prvi susjed neće pomoći. Izgubilo se nekadašnje međusobno povjerenje, sve se gleda kroz nacionalnost i stranačku pripadnost. Da bi netko dobio bilo kakav posao, mora biti politički podoban. Najviše se brinem za djecu i unučad. Bojim se da za njih ovdje nema perspektive. Moja generacija nekako je i zaradila mirovine, koliko god male bile, ali ne znam kako će to današnji mladi uspjeti. Zato i razumijem što odlaze.
Damir Bičanić, hrvatski rukometni reprezentativac (29): Promijenila se i vlast, nadam se da će krenuti
U Vukovaru godišnje provedem 10-15 dana i mogu reći da je sve uređeniji i ljepši. Puno se toga promijenilo, zgrade su obnovljene, niz je novih sadržaja. No mene najviše zabrinjava perspektiva grada. Ove godine promijenila se i vlast pa se nadam da će biti bolje, da će mladi dobiti priliku da se zaposle nakon školovanja i da ne bježe u druge dijelove Hrvatske ili u inozemstvo. Mislim da je posao ključ svega, ne samo u Vukovaru nego u cijeloj zemlji. Kada završim s karijerom, svakako se planiram s obitelji vratiti u Hrvatsku, a hoćemo li živjeti u Vukovaru ili Zagrebu, teško je pitanje. Bude li u Vukovaru bolja perspektiva, ozbiljno bih o tome razmislio.
Antun Otrok, hrvatski ratni vojni invalid (45): Ovako više ne ide, hitno nešto napravite
Oženjen sam, otac dvoje djece i, kada gledam sve što se događa, nikako ne mogu biti zadovoljan. Bio sam u ratu, ali, iskreno, nisam očekivao ovakav Vukovar i ovakvu Hrvatsku. Najgore je što nema posla, a time ni budućnosti za mlade. Kako zadržavati djecu ovdje kada im ne možeš osigurati ništa. Hraniš ih, odgajaš, i onda kada završe škole i spremni su za život, moraš im savjetovati da ide nekamo jer ovdje nema budućnosti. Čisto me strah pomisliti kako će nam grad izgledati za samo nekoliko godina. Očekujem i od gradskih i od državnih vlasti da nešto hitno naprave jer ovako dalje ne ide. Treba pronaći način da se krene naprijed, da se počne nešto raditi ili barem stvoriti uvjete da investitori dođu i otvore neka nova radna mjesta. Ako ne dođe do toga, i to ubrzo, svima nam se crno piše.
Marija Semenjuk Simeunović, tajnica (34): Ne želimo ništa posebno, već normalan život
Dok radim, zadovoljna sam, i to je jedini razlog zašto smo ja i moja obitelj još u Vukovaru. Suprug mi ne radi, a da i ja nemam posla, već bismo bili negdje u inozemstvu. Vukovar je grad s toliko potencijala i bogatstva koje stoji neiskorišteno. Najveći nam je problem gospodarstvo, koje nikako da krene s mrtve točke, i posljedično velika nezaposlenost. Dok se to ne riješi, a ne vidim da se rješava, slaba je perspektiva grada i svih njegovih građana. Zato mnogi odlaze pa imamo i niz slučajeva da cijele obitelji napuštaju Vukovar. A zapravo ne žele ništa posebno, samo normalan život.
Saša Krtinić, nezaposlen (46): Kao da smo se vratili u vrijeme feudalizma
Najviše me plaši odljev mladih ljudi, koji postaje pravi egzodus. Nisam mislio da ću sinu, koji ima 18 godina, reći da ide iz grada, pa i Hrvatske, i traži nešto bolje jer ovdje nema perspektive, ali sad mu to hladna srca kažem. Tugovao bih jer je otišao, ali bi me manje boljelo nego da ga gledam bez posla. Plaši me i sve ovo što se događa u gradu, način razmišljanja i djelovanja. Imam osjećaj kao da smo se vratili u vrijeme feudalizma ili Staljina. Uglavnom, ne ide prema dobrom.
Mirela Prhić, studentica (19): Ljudi su u redu iako mnogi nemaju posao
Ima u Vukovaru raznih sadržaja za sve, a i ljudi su u redu. No, problem je što nema posla. Ne rade mi roditelji, kao ni brojni drugi ljudi koje poznajem, pa ni moj dečko iako je diplomirao ekonomiju. Vukovar jako volim, ali zato mislim da na kraju ipak neću ovdje ostati. Kada je riječ o odnosima mladih različitih nacionalnosti, mislim da su oni sasvim u redu. Nema tu nikakvih problema i trzavica i sva ova događanja to nisu poremetila.
Damir Martin, veslački reprezentativac (26): Puno je više djece, što znači da ima budućnosti
Godinama ne živim u Vukovaru, ali dolazim za blagdane i ljeti kada imam pauzu. Odmah se može primijetiti da je grad mnogo ljepši i uređeniji, većina zgrada i kuća obnovljena. Tu je i novi tržni centar, Cinestar, pa mladi imaju više sadržaja. Drago mi je i što se može vidjeti puno više djece, stoga smatram da grad ima budućnost. Dokaz je da se i iz “maloga“ Vukovara može napredovati i veslačica Ivana Krkljuš, koja je dobila stipendiju u Americi, gdje studira i trenira.
Saša Bjelanović, aktivist (38): Vezani su, no od ljubavi se ne plaćaju računi
Kada se gleda realno, na niz je razina primjetan pomak nabolje. Vidi se to po izgledu grada, ali i novim sadržajima, posebice za mlade. No u posljednje smo se vrijeme društveno unazadili, i to ponajviše zbog neozbiljnih priča, dok stvari koje su važne za razvoj grada stoje i čekaju. Stoga ljudi odlaze. Emocionalno su vezani za grad u kojem su rođeni, ali od ljubavi se ne mogu platiti računi. Odlaze svi, bez obzira na to pišu li latinicom ili ćirilicom, i to je najveći problem.
Pavao Josić, vlasnik hotela (48): Golem je tu potencijal, a mi se bavimo nebitnim
Do prije dvije godine, unatoč krizi, na Vukovar sam gledao kao na grad svijetle budućnosti. Sada gubim taj osjećaj. Mislim da se za ovakav Vukovar nitko nije borio i dao svoj život. Bavimo se nebitnim, a ne činimo dovoljno za stvari koje život znače. Vukovar danas jednako napuštaju i Hrvati i Srbi, posebice mladi, pa ćemo uskoro postati grad starih ljudi. Još više me pogađa to što je potencijal Vukovara neiskorišten: tu je Dunav, blizina autoceste, zračnih luka, željeznice, granice…
General Woo - Srđan Ćuk, reper (37): Zbog egzistencije sam ponovno morao otići
Nakon godina progonstva vratio sam se u svoj Vukovar s nizom planova, bio sam i inicijator mnogih događanja koja su probudila kulturnu scenu grada, ali potom sam opet morao otići. Ovaj put razlog nije bio rat nego egzistencijalni problemi. Jednostavno, u gradu za mene više nije bilo posla, načina da normalno živim. Nažalost, ni danas nije ništa bolje pa se, što se tiče budućnosti, zasad ne vidim u Vukovaru, ali tko zna što nosi sutra. Ipak, i dalje rado dođem, posjetim roditelje i prijatelje, obiđem mjesta na koja sam izlazio…
Anamarija Jagić, učenica (16): Ima kafića, a tu su i kino, predstave, koncerti...
Nema posla, ne rade mi ni mama ni brat, i to je glavni problem. Sadržaja za mlade, pak, ima dovoljno. Ima kafića, tu su i Cinestar, razne predstave, koncerti, kulturna događanja… Najveća mi je želja da se nakon škole zaposlim i o tome će ovisiti hoću li ostati u Vukovaru ili ne. Ako ne uspijem, mislim da ću ići u inozemstvo. I dobar dio mojih prijatelja iz škole tako razmišlja. Nas je više od 20 u razredu, a više od polovice nas planira otići iz Vukovara. Vjerujem i da bi većina ostala kada bi mogla ovdje pronaći posao. Jesmo mladi, ali dovoljno smo pametni da znamo da ne možemo planirati život ili zasnivanje obitelji bez posla. Ne možemo biti cijeli život ovisni o roditeljima i tražiti džeparac. No strašno volim Vukovar i bilo bi mi jako žao napustiti ga pa se nadam se da će se stanje popraviti.
>>Kujundžić i Josipović pokazali da danas u Vukovaru nema mjesta podjelama
>>Vukovar se nije branio samo u Vukovaru. Takve su teze vrijeđanje države
>>Josipović: Zadovoljan sam. Građani su dokazali da idu u istom smjeru
>>Karamarko: Ovo nije dan za politička prepucavanja
Hrvatska je u rukama komunjara bilo s desna bilo s lijeva . A uz komunjare su uvijek bili i lopovi i dok god na vlast ne dođu istinski domoljubi i djeca hrvatska odrasla u ovoj našoj kakvoj takvoj demokraciji nema napretka. Da je svaki veći grad u zadnjih 10 godina odvajao godišnje 100.000 kn za Vukovar on danas bi imao puno manje nezaposlenih i puno sređeniji grad. Vukovar je sramota svih hrvatskih Vlada , a ponos svakog hrvatskog malog čovjeka, odnosno ponos ovog kroz povijest čitavog naroda napaćenog svojom teškom poviješću. DOK JE SRCA BIT ĆE I KROACIJE