Za razliku od političara koji su se svi odreda izjasnili za preuzimanje Ine, ekonomisti i ljudi koji poznaju globalna investicijska kretanja izričito su protiv takve operacije. Razlozi su brojni, od toga da država nema prostora da provede tu transakciju bez povećanja javnog duga i deficita, do jasnog stava da se preuzimanje Ine ne isplati ni po stvarnoj, a kamoli po tržišnoj vrijednosti Ine. Bez nafte se ne može živjeti, ali to više nije biznis budućnosti niti je Hrvatska dovoljno jaka da prati korak s etabliranim globalnim igračima. Prema trenutačnoj cijeni dionice Ine od 2920 kuna, tržišna vrijednost hrvatske naftne kompanije iznosi 29 milijardi kuna.
Što je plan B
Podsjetimo, Hrvatska je 2003. godine prodala MOL-u 25 posto plus jednu dionice Ine za 505 milijuna dolara, da bi pet godina kasnije mađarski naftaš dokupio još 22 posto dionica Ine te u državni proračun uplatio 6 milijardi kuna. Sve skupa, u proračun je od prodaje Ine sjelo oko 10 milijardi kuna, odnosno 1,2 milijarde eura, a ako dođe do otkupa, ta bi operacija Hrvatsku mogla stajati oko dvije milijarde eura, koliko bi otišlo MOL-u, te dodatna milijarda eura za daljnje investicije u toj kompaniji i trošak arbitraže – ukupno 23 milijarde kuna! Pretpostavlja se da MOL kontrolira 49 posto dionica Ine jer je razliku otkupljivao na burzi. Očekivani trošak arbitraže za plinski biznis mogao bi biti oko 4 milijarde kuna, s tim što bi polovicu te svote snosila hrvatska strana, a drugi dio mađarski partner.
– Sisak očekuje obnovu rafinerije, a bez obnove ne može proći ni Rijeka. Za svaku od tih rafinerija trebalo bi izdvojiti po tri milijarde kuna, što je zajedno šest milijardi. Zato je odmah potrebno razjasniti što je korak B, što s Inom dalje ako i kad se otkupe dionice? Odluku o Ini može donijeti samo Sabor jer je vjerojatno u pitanju transakcija teška 23 milijarde kuna – komentira ekonomist Željko Lovrinčević. Ministar koji je potpisao prodaju prvog udjela Ine Ljubo Jurčić izričito je protiv njezina preuzimanja.
Odustaje i Amerika
– Ina ima emocionalnu vrijednost, premijer Plenković dao je ponudu na osnovi emocija, no bio bi to povratak u prošlost, a situacije iz prošlosti više nema – kaže Ljubo Jurčić. Inine rafinerije su zastarjele, ljudi su se razbježali, stala su istraživanja. Na nafti će u budućnosti moći zarađivati samo etablirane kompanije koje to sve imaju.
– Nijedan predsjednički kandidat u Americi nije uvrstio naftu među prioritete. Obama je nedavno zabranio istraživanja nafte uz obalu Aljaske, a SAD je odustao od 5 milijardi dolara vrijednih istraživanja. Autoindustrija je najavila da će se od 2025. fokusirati na električne automobile, naftne kompanije tvrde da će ulagati u obnovljive izvore. Nafta više neće biti biznis budućnosti – objašnjava Jurčić razloge zbog kojih bi premijer Plenković, ali i cijeli politički establišment, trebao stati na loptu. Javna je tajna da je stvarna vrijednost dionica Ine ispod tržišne jer je malo slobodnih dionica kojima se trguje na burzi i one drže cijenu. Primjerice, u petak 23. prosinca, kad je premijer Plenković objavio da je Hrvatska izgubila u jednoj od dviju arbitraža, prodana je samo jedna dionica Ine. Dobar poznavatelj prilika u Ini kaže da MOL-ov paket realno ne vrijedi ni onoliko koliko ga je MOL platio, no Hrvatska nije u dobroj pregovaračkoj poziciji te nakon gubitka arbitraže “MOL-ov paket vrijedi onoliko koliko MOL kaže da vrijedi”, neovisno o svim drugim parametrima. Prema procjeni tog investitora, realna vrijednost Inine dionice bila bi oko 2000 kuna, a ne 3000 za koliko se njome sporadično trguje. Trenutačna bi cijena imala uporište u fundamentima i poslovanju kompanije tek da je Ina u posjedu naftnih polja u Siriji te da je cijena barela nafte oko 100, a ne 50 dolara.
Još jedan bivši ministar koji je bio na ratnoj nozi s MOL-om, Slavko Linić, kaže da to što su Mađari devastirali proizvodnju može biti i naša prednost u predstojećim pregovorima.
– Mađari od početka nisu bili korektni, s njima će biti vrlo teško pregovarati. Ako se s njima ne uspije na fin način razgovarati, treba naći rješenje da MOL maknemo iz upravljačkih prava – kaže Linić.
Kao potencijalni kupci i Vladini pomagači u preuzimanju Ine spominju se mirovinski fondovi i HEP. Za mirovince bi to bio riskantan potez i, kako čujemo, nitko od njih nije spreman staviti potpis na odluku o kupnji Ine. Kao treća opcija spominje se i mogućnost da MOL-ov udio otkupi sama Ina, uzme kredit i kao zalog ponudi vlastite dionice. U toj bi operaciji Vlada izbjegla povećanje javnog duga i deficita, no tako zadužena Ina ne bi mogla ulagati i opet bi za godinu-dvije morala u prodaju.
>> 'Vlada se ne treba upustiti u štetan otkup dionica samo zbog šoka od arbitraže'
A odgovornost ? Dali će itko odgovarati za načinjenu štetu ? Kako netko tko je donio sramnu odluku o ukidanju pravomoćne presude Sanaderu i sada je sudac Ustavnog suda ili je u povlaštenoj mirovini 2x većoj od prosečne plaće. Dali će totalno neučinkoviti Cvitan poduzeti bilo kakvu provjeru dali su se navedeni ustavni suci na bilo kakav način okoristili zbog navedene odluke ? Ako je MOL/INA pretrpili štetu u plinskom biznisu od 4 milijarde kuna tko je profitirao jer građani već godinama plaćaju plin po tržišnoj cijeni ? Ovo su pitanja koja traže odgovor. Svakom imao inteligentnom je jasno da nema logike a još manje opravdanja da se Ina u ovakvom katastrofalnom stanju kupuje za neki basnoslovni iznos.