Dok se spasioci grčevito trude spriječiti istjecanje radijacije iz oštećenih nuklearki, japanska vojska nastavlja grozničavu potragu za gotovo 9500 stanovnika Minamisanrikua, obalnog gradića na sjeveroistoku Japana koji je na sebe primio najjači udar tsunamija. Približno polovica stanovnika toga mjesta, kojih je do prije samo nekoliko dana bilo 17.000, uspjela se prije dolaska vodenog vala skloniti na uzvišice i u skloništa, ali otkad je vodena stihija opustošila grad, ostavivši na njegovu mjestu samo hrpe ruševina, o ostalima se još ništa ne zna.
Crne brojke
Japanska vlada objavila je da u potresom i tsunamijem najteže pogođena područja šalje čak 100.000 vojnika, što je dvostruko više od prvotno planiranog broja, a sam premijer Naoto Kan objavio je da Japan prolazi svoje najteže trenutke od Drugoga svjetskog rata.
– Potres, tsunami i havarije nuklearki gurnuli su nas u najtežu krizu u posljednjih 65 godina. Hoće li je Japan prevladati ovisi o svakome od nas, ali vjerujem da zajedničkim snagama možemo sve ovo svladati – izjavio je premijer Kan.
Da je situacija vrlo ozbiljna pokazuju i brojke. Iako je u nedjelju službeni broj poginulih bio nešto viši od 1800, sada se spominje brojka od najmanje 10.000 osoba koje su u tsunamiju i potresu izgubile život. Uništeno je više od 20.000 zgrada, a iz svojih je domova evakuirano 310.000 Japanaca. Potres i tsunami nisu samo fizički razrušili gradove nego su im gotovo u potpunosti srušili i logistiku te sustave opskrbe. Na sjeveroistoku zemlje počinje ponestajati hrane i goriva, a pred rijetkim trgovinama koje s vremena na vrijeme otvore vrata stvaraju se veliki redovi.
– Da bi doznali koja je trgovina otvorena, treba slušati radio na kojem s vremena na vrijeme objave svježe informacije. Dok dođem do trgovine, pred njom su već kolone ljudi – kaže za BBC Michael Tonge, tridesetpetogodišnji Britanac koji već neko vrijeme radi u gradu Sendaiju kao nastavnik engleskog jezika. Kako tvrdi, očajni ljudi stoje u redovima i pred zatvorenim trgovinama nadajući se da će uprava otvoriti vrata i rasprodati zalihe iz skladišta.
– Sve što imamo za jelo su keksi i kuglice riže. Bojim se da ne ostanemo potpuno bez hrane – kaže za Daily News Kunio Iwatsuki koji je, umotan u deku, čekao u redu pred jednom prodavaonicom. Slična je situacija i s gorivom.
Mobiteli im prazni
Pred rijetkim benzinskim crpkama koje rade stvaraju se kilometarski redovi, a za nekoliko desetaka litara benzina čeka se satima. Elektromreža je u djelomičnom raspadu, mobilna telefonija ne radi, a komunikacija je moguća samo SMS-om.
– Odlazne pozive ne možemo uspostaviti, možemo povremeno samo primiti poziv ili poslati SMS. No ni to nam ne pomaže, mobiteli su prazni, pa čekamo da dođe struja kako bismo napunili baterije – kažu stanovnici Sendaija. U međuvremenu, međunarodna zajednica počela je slati pomoć Japanu. Šalju se brodovi i avioni opreme, hrane, šalju se liječničke ekipe i timovi tragača za unesrećenima. U operacije spašavanja uključila se i vojska SAD-a iz svojih baza u Japanu, a prema otoku su upućeni i američki brodovi koji su se nalazili u regiji, među njima i nosač aviona USS Ronald Reagan.
Jesu li najgori dani za Japan od 1945.? Jesu. Hoće li Japan izaći iz krize? Hoće. Tu je razlika izmedju sposobnih i pametnih, i onih koji su samo pametni.