Jinxi nakon nekoliko godina dovršavaju novi album što nam je bio povod za razgovor s pjevačicom Jadrankom Ivaniš Yayom. Intervju smo radili dok su Jinxi snimali spot za prvi singl s tog novog albuma. Jinxe se uvijek rado sluša, pokazalo se to i nedavno na zagrebačkoj Šalati kada su, po mišljenju mnogih, zasjenili i zvijezde večeri Simply Red.
Čujemo da je posljednji album Jinxa kruna Cocine karijere. Vidite li ga i vi tako?
Pa ne znam, vidjet ćemo. Obično treba proći neko vrijeme kako bismo imali bolji uvid. Odmak je dobra stvar. Prije bih rekla da smo uložili puno truda, a i muke u ovaj materijal. Čini nam se da je bilo teže nego inače i nadam se da je to zaista zbog toga što smo išli preskočiti višu letvicu, a ne zato što smo zahrđali, ha-ha.
Jeste li vi tim albumom dosegli pjevački vrhunac?
Nezahvalno je uopće spominjati vrhunac jer to znači da se s te točke ide samo – prema dolje. A nitko baš ne voli pomisliti da ide prema dolje. Nekako nas taj mladalački osjećaj još uvijek nosi, a on je svakako povezan i sa znatiželjom i željom za istraživanjem, pitanjem možemo li napraviti još nešto dobro čime ćemo biti zadovoljni. Svakako su tu i naše mane i nesavršenosti koje cijelu priču dodatno začine. Bend je neka vrsta disfunkcionalne obitelji i nikada nije dosadno.
Možda je moje pitanje pogrešno postavljeno pa umjesto u glazbi vrhunac vašeg izričaja trebamo tražiti u slikarstvu?
Ma jednostavno je. Posao pjevačice nije od devet do pet. Često imamo pauze između koncerata, pogotovo kad nije sezona i kad ne snimamo ploču. Cijeli život sjedim na dva stolca što se tiče muzike i slikarstva. Hvala Bogu, ima vremena za obje stvari. Nisam karijerist koji bi sve žrtvovao i posvetio se nekom određenom cilju, organizirala sam si zanimljiv i dinamičan raspored u životu gdje se likovna i muzička strana izmjenjuju i nadopunjuju. Ja se tako osjećam sretno i nikad mi nije dosadno. Puno stvari se može anticipirati. Naravno, morate biti taj tip, ja ne podnosim monotoniju i volim izazove.
Foto: Marko Lukunić
Neki su mi suradnici kazali kako je prilično teško i zahtjevno raditi s Dubravkom Ivanišem. Je li takav i kod kuće?
Često i surađujemo. Dudo je izuzetno zahtjevan i ne popušta. Najstroži je prema sebi. Bavi se muzikom najmanje osam sati dnevno i za njega ne postoje praznici. Meni to nije čudno jer tako izgleda čovjek koji je kompletno uronjen u vlastito stvaralaštvo. Srećom, već sam to vidjela pa mi nije strano. Jednom kad uđeš u taj svijet sve ono izvan njega je malo drugačije, a takvi ljudi nemaju puno vremena za kompromise. Svaki kreativac, autor poznaje tu frustraciju, to malo zadovoljstva kad nešto “uhvatiš” pa si sretan, a sutra skužiš da baš i nije tako dobro kao što si mislio, ha-ha. Sve što je napravio bilo je rezultat ogromnog truda. Čudno je to što većina ljudi misli da inspiracija pada s neba umjetniku na glavu, ali nažalost to nije tako. Ona te pomazi eventualno ako si zaslužio.
Živite između dva zahtjevna stvaratelja, Dude i Coce, a ipak nalazite vremena i za vlastitu umjetnost. Držim da je to sjajno jer sigurno nije lako i traži dosta od osobe. Je li se ikad od vas tražilo da se odlučite između svoje umjetnosti, benda i obitelji?
Ja sam već počela vjerovati da sam zbog svoje znatiželje i odluke da radim to što radim razvila posebne sposobnosti što multitaskinga, što brzog prebacivanja, uranjanja i izranjanja iz posla u posao. Neku vrstu načina razmišljanja koja se na kraju može preseliti i u kuhinju i na sva područja djelovanja. Ha-ha. Ma i muzika i slikarstvo te grade, uostalom svaka kreativa pozitivno utječe na naše umove i duh. Kao što sam rekla, mrzim dosadu, a najbolje funkcioniram kad sam pretrpana obavezama i onda je to super. Svašta se može ako voliš akciju i imaš smisla za organizaciju. Moram priznati da je tu Dudo pravi majstor pa sam i od njega naučila neke vještine...
Nekako mi se čini da je publika u vrijeme kada ste kretali bila drugačija, da ne kažem zrelija i ozbiljnija. Koliko danas ima publike kojoj se možete obratiti, jesu li to isti ljudi ili ipak ima i nove publike za Jinxe?
Mislim da smo mi dosta publike ispratili, a i podmladak je tu. Mijenja se publika, ali se i još te publike može pridobiti. Nekad nas pozovu da sviramo negdje gdje baš ne poznaju naše pjesme, ali koncert ispadne super pa nas pozovu opet sljedeće godine. I tako to ide. Vrlo transparentno vam je to. Znate, nije lako prodavati nešto što nije osnovna životna potreba poput kruha, benzina ili vode. I zato se osjećamo kao kraljevi kad možemo reci da živimo od muzike.
I vremena su danas puno drugačija, mijenjaju se stalno, sve je daleko intenzivnije. Može li danas umjetnik ozbiljnije utjecati na društvo? Treba li uopće ići za tim ili ostaviti umjetnost izvan današnjih tijekova?
Ne volim angažiranu umjetnost, od tog mi je loše. Volim fantaziju i volim kad mi neko svojim stvaralaštvom izvrne mozak naopako ili me odnese u neki paralelni svemir! To je nešto što te mijenja i nosi. Volim originalnost i umjetnost koja se ne može kopirati. E, vidite, takav umjetnik je sigurno jednom uspio promijeniti prave ljude, utjecati na neke nove klince koji će prenositi ideju dalje. To je dovoljno. Čak je dovoljno mijenjati sebe. Ne možemo očekivati od mase da se promijeni. Njome možemo samo manipulirati.
Jeste li imali potrebu da se izrazite u nekom drugom vidu glazbe? Ili možda nastavite sa solo karijerom? Rekli ste jednom prilikom da je to stereotip, no možda ipak...?
Ma ne. Imam dovoljno sadržaja i ovako. Što ja znam, meni je bitno da je ideja zanimljiva, a u kojem će se obliku realizirati – baš me briga. Može biti i balet.
Prošlog ljeta razgovarao sam s vašim bivšim kolegom Samirom koji je otišao u Dubai gdje je ostvario dobar život. Može li se ipak u nas stvoriti okruženje u kojem umjetnik može normalno stvarati, ali i od svojeg rada živjeti? Ili ste i sami u nekom trenutku pomislili da bi možda negdje drugdje vaš rad, kao i Dudin ili Jinxa bio na boljem glasu?
Mi smo možda mali miševi, ali radimo za sebe. To je već jako puno. Ne znam kako bi naši bendovi prošli da smo, recimo, dio Commonwealtha. Možda nešto bolje da smo na engleskom govornom području odrastali? Ne znam. Nije ni bitno i ne zamaram se time. A što se tiče Dubaija, ne bih tamo živjela ni za 30.000 eura mjesečno. Ljudi moraju shvatiti da nije sve u novcu, već da je sve u – ravnoteži. I odmjerenosti.
Puno se u nekom trenutku pisalo o vašem i Dudinu braku, čak i u kontekstu da će se Jinxi zbog njega raspasti. Je li brak promijenio vaš odnos prema umjetnosti?
U braku smo gotovo 16 godina. Pa bend se i jest raspao u trenutku kad sam shvatila da ne želim živjeti raskalašeno i cijele noći biti budna. Tada se sviralo i u dva ujutro. Katastrofa. Strahovito sam bila umorna i osjećala sam da nema perspektive ako tako nastavimo. U međuvremenu sam postala i majka i može se reći da su te dvije stvari bile dosta u nerazmjeru. Rano smo moj suprug i ja skužili da isto razmišljamo i da slično doživljavamo stvaralaštvo, metode, frustracije itd. Brak je jako oplemenio moje poimanje kreativnosti. Čak mogu reći da sam shvatila što hoću i da se trebam posvetiti stvaranju.
Postoji li na našoj sceni nešto u čemu možete prepoznati Jinxe, neki bend ili pjevač koji bi imao tu jasnu urbanu prepoznatljivost kao Jinxi?
Ne znam, stvarno...
Foto: Marko Lukunić
Što mislite o glazbenoj sceni? Stalno postoji taj prijepor da su zapravo najpopularnije “cajke”, a sve je ostalo samo paravan koji treba dati dojam da smo ipak malo bolji od “onih tamo”. U jednom mi je razgovoru netko kazao da na nacionalnim televizijama nikada nije bilo manje domaće glazbe, pogotovo one urbane. Je li to doista problem?
Ma nemam pojma što je to scena i gdje se ona vidi! Mi ne gledamo TV već tri-četiri godine, a sav sadržaj biramo na internetu. Znam da nema muzike na TV-u, ali čujem da je super popularno to da ljudi iza televizora dođu na TV i pjevaju. Ne zvuči mi baš uzbudljivo. Više volim vidjeti bilo koju fotografiju Davida Bowieja. U njoj ima više muzike nego u bilo kojem televizoru.
Do kada će trajati Jinxi? Jeste li očekivali da ćete trajati ovako dugo?
Nemamo rok trajanja, ali sada kad sam to rekla čini mi se kao sjajna ideja. Kada bi svaki bend imao rok trajanja i nakon toga se morao rasformirati i napraviti druge bendove, to bi bilo sjajno, ha-ha.
Čitao sam da je glazbene gene naslijedila i kćerkica. No čini se da te nove generacije neće svoju glazbu slušati ni na vinilu ni s CD-a, možda čak ni s MP3. Kako su po vama ti snažni tehnološki iskoraci utjecali na glazbu? S jedne strane ona nikada nije bila dostupnija, s druge nikada nije bilo teže probijati se pa onda i učiti publiku na kvalitetan zvuk i u tehničkom smislu, a tu su i prijepori oko autorskih prava. Može li se išta pametno iz svega toga zaključiti?
Ah, ovo je za mene preteško. Ali moram reći da me malo i baš briga za sve to. Mi živimo od koncerata, a tantijemi dođu kao neko iznenađenje. Naravno, autori imaju veće honorare od izvođača, ali zato se valjda ne uzbuđujem, jer nisam autor. Šalim se. Malo smo tržište pa i ne gubimo puno.
Koliko smisla imaju glazbene nagrade? I Jinxi imaju neke vrijedne, no nisam vas vidio na nekim recentnim proglašenjima.
To je lijepo. Ali ne držimo baš puno do nagrada. Mi se bavimo pjesmama i one nas održavaju na životu. Nagrade su kao one čašice vode što ih uvaljujete maratoncima da se malo poprskaju.
>> Jinxi i Jamiroquai zapalili publiku na Exitu
yaya, super si! Umjetnica, a skroz na zemlji!