Najprije im je u Domovinskom ratu razrušena kuća pa, kad su se iznova izdigli i mislili da ih više nitko i ništa neće ni na sekundu istjerati iz njihova doma, snašlo ih je novo zlo – potres u prosincu 2020. godine. Srećom, oštećenja tada nisu bila velika, a pomoć su dobili i iz Programa ruralnog razvoja, kroz mjeru za sanaciju štete od potresa. Ta je mjera osmišljena da obnovom poljoprivrednog potencijala narušenog potresima osigura održivost poljoprivredne proizvodnje i izvor prihoda stanovništvu ruralnih prostora, kako bi se spriječilo propadanje poljoprivrednih gospodarstava i iseljavanje iz potresom pogođenog područja.
Od krava morali odustati
Nakon što se zemlja zatresla, zbog čega su preko Kupe spašavali krave iz štale, odlučili su da će, nakon gotovo trideset godina, odustati od govedarstva i okrenuti još jednu novu stranicu u životu, a da se pritom ne odreknu rada na zemlji i poljoprivrede s kojom u njihovoj obitelji stasaju generacije.
– Što te ne slomi, to te ojača – kaže Kristijan Ovanin. Trideset šest mu je godina. Kad je bio dječak, u ratu i poraću na ispašu je vodio krave, sjedio u živici nedaleko od njih i učio za školu u koju je išao u Nebojan.
Danas Kristijan sa suprugom Nikolinom stanuje u Petrinji, no u dvanaest kilometara udaljenom Novom Farkašiću svaki je dan. U tom su selu uz Kupu njegovi roditelji Marica i Štefo, ovdje je i odrastao, i tu ima obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Zaposlen je Kristijan kao pravosudni policajac u Kaznionici u Glini pa kaže da psihički umor koji ga tamo smlavi rješava fizičkim radom na svome imanju.
S roditeljima obrađuje 15 hektara zemlje raštrkane na 10 parcela. Kaže da bi im za povećanje poljoprivredne proizvodnje trebalo još barem deset hektara obradivih površina. No da kupe ili da u najam dobiju zemlju, bilo od privatnika, bilo od države, barem zasad ne uspijevaju, a pitanje je i hoće li jer ove godine istječe moratorij za prodaju poljoprivredne zemlje strancima pa se može pretpostaviti da mnogi prodavatelji upravo to čekaju kako bi postigli što bolju cijenu. Kristijan i njegovi roditelji od ratarskih kultura uzgajaju kukuruz, ječam i tritikal. Idu na jesenske kulture – ozimine – koje se siju koncem ljeta ili početkom jeseni, tijekom rasta iskorištavaju vlagu u tlu skupljenu zimi i naposljetku ranije dozrijevaju.
– Išli smo na ozime, da ne uđemo u sušu – tumači Štefo. Ovanini u dvorištu imaju i svinjce s rasplodnim krmačama, tovljenicima i praščićima.
– Svaki dan za njih kosimo travu – pokazuju nam. Na ovome se gospodarstvu uzgajaju i buče golice, za ulje i brašno.
– Svojim smo rukama zaokružili proizvodnju od polja do stola – kaže Štefo Ovanin pa mu se niz lice skotrlja suza kad ispod nadstrešnice u hladu loze, gdje se jedan mačić zavlači ljuljati, Marica donosi i pokazuje fotografije kako je izgledao njihov dom u ratu.
Pripovijeda Štefo da je ispred njihove kuće bilo raspelo s Isusom kojeg je neprijateljska vojska u jesen 1991. godine, kada se u ovome malom selu odigrala jedna od važnijih bitaka u Domovinskome ratu, prostrijelila. Branitelji su ga skinuli i odnijeli u zapovjedništvo, odakle je dostavljeno hrvatskoj Vladi, zatim su ga iste godine hodočasnici odnijeli u Vatikan gdje ga je papa Ivan Pavao II. blagoslovio.
U Zagrebu je izrađena replika koja je vraćena u Farkašić i danas se nalazi u kapelici ispred kuće obitelji Ovanin. Izvorni Ranjeni Isus pohranjen je u zagrebačkoj katedrali. To raspelo hrvatski vojnici nose na svako vojno hodočašće, a Štefi priča o njemu uzburka emocije. Njegovo selo Novi Farkašić bilo je na prvoj liniji fronte, bježalo se preko Kupe i brzo vratilo, a on i Marica tu su 1993. godine podigli štalu.
– Sad na zadnje imali smo 17 krava, bilo je tu pet-šest tisuća litara mlijeka mjesečno. Još sam se godinu dana nakon što smo se prestali baviti govedarstvom i proizvodnjom mlijeka svako jutro budio i ustajao, da odem kod krava, pa se vraćao u kuću kad bih shvatio da ih, nakon toliko godina, više nemamo – kaže Štefo Ovanin.
– Naši su novi počeci s proizvodnjom bučina ulja – domeće Kristijan. Uzgoj buča golica netipičan je za ovaj kraj pa je bilo dosta podsmijeha okoline kad su se Ovanini odvažili na taj korak. Međutim, nisu se dali smesti. Pod svojom etiketom zasad proizvode 200 litara ulja, oko 150-200 kilograma bučina brašna i nešto koštica, za grickanje.
– Praonicu za buče Kristijan je sam radio – hvali ga otac. Na jednom hektaru u bučama bude sirovih koštica između 1000 i 1200 kilograma, a kad ih osuše bude ih 500 kilograma. Za litru ulja potrebna su oko dva i pol kilograma suhih koštica. Obitelj Ovanin svoje bučino ulje ne razrjeđuje suncokretovim, kao što se to vrlo često radi, već je ono potpuno čisto, što se i osjeti u mirisu i okusu i vidi po boji. Litru prodaju po 120 kuna, najviše na kućnom pragu. Brašno je 15 kuna za kilogram. Ovanini promišljaju o poskupljenju ulja za 20, a brašna za pet kuna.
Električni pastir
S Kristijanom odlazimo do električnim pastirom ograđenog polja buča. S vanjske strane postavljena je stara škrinja za meso, u njoj je akumulator koji je spojen na malu solarnu ploču izdignutu na stupu do škrinje pa se tako napaja žica oko ograde. Polja moraju ograditi zbog divljači, lani im je divljač pojela usjeve na dva-tri hektara. Veliki su problem i vrane jer povade zrna, a protiv njih ni električni pastir ne pomaže...
Nakon buča u jednom i kukuruza u drugom polju, pokazuje nam Kristijan na trećoj lokaciji i staru drvenu kuću blizu Kupe i govori o planovima koji uključuju pokretanje seoskog turizma, sa smještajem u starinskim zdanjima, uz rijeku. Na ovoj prekrasnoj lokaciji veličine 6000 četvornih metara veliki je potencijal, s puno mogućnosti za razne sadržaje. Tu Kristijan vidi budućnost, a posla će biti i za njegovu suprugu koja mu sve vrijeme i sada pomaže na gospodarstvu. Bude li sve išlo onako kako je zamislio, možda za njega više neće biti psihičkog umora nego samo fizičkog rada, tko će znati.
Besplatno reklamiranje OPG