U Hrvatskoj propisi kao i sami zakoni ne vrijede nista. Odnosno, svi smo mi jednaki, samo su neki jednakiji. Ili, za neke vrijede vise, za neke manje, a za neke uopce ne vrijede. I naravno, sve je uvijek po zakonu, a, ako te i optuze dobijes guljenje krumpira.

Dostava pošiljki je posao. Kao i svaki drugi. Ima svoja pravila. Ali i ograničene mogućnosti zarade. Zarada se može povećati dostavljanjem velikog broja pošiljki isključivo unutar ili između velikih gradova. To nije u interesu društva, jer društvo želi pošiljke i u zabitnim selima i na otocima pod istim cjenovnim i dostavnim uvjetima. Pa se raspisuju nacionalni natječaji kojima se uvjetuju te potrebe države i za takvim pošiljkama. Jer izuzetno je lako dati umjetno niske cijene a preuzeti recimo samo Zagreb. Ali ako se traži pokrivenost i Topuskog, Žumberka ili Hvara, tada troškovi postaju veći i cijene koje se nude ne mogu to pokriti. Naravno da onima koji bi u kratko vrijeme najveće profite prigrabili sebi to ne odgovara. I nastoje pritiscima izmijeniti uvjete poslovanja iako recimo i državni američki poštanski servis dostavlja poštu i za New York i na Aljasku. Država je dužna osigurati dostavljanje pošiljaka svima, stoga se traže i uvjeti gdje je to izričito zatraženo. Ekstraprofiteri traže uvjete maksimalnog profita, zanimaju ih velike količine za velike gradove gdje se na jednu adresu ili s jedne adrese dostavlja više pošiljki. To je razumljivo ali nije u interesu društva, trebaju se prilagoditi interesima države i društva i ponuditi svoje usluge. Moguće su podjele i po regijama ali ne mogu se unutar recimo zagrebačke regije zahtijevati da se ne ide na Žumberak po selima već bi dostavljali samo po gradu. Takve želje nisu i želje društva, države i potrošača pa što se može, ostat ćemo bez ultraprofitabilnih servisa unutar velikih gradova.

Niste naucili na konkurenciju momci?Dosada ste mogli kako ste htjeli sad kad se uvodi red polako vama ne odgovara!!!