Naslovnica Zagreb ZG Vijesti

'Prije Ježića bio je to posao iz snova, a sad jedemo kruh i tijesto'

Upravitelj uvjerio radnike da se ne mogu nadati isplati ne puste li ga unutra. Osjećaj poraza miješao se s olakšanjem. Od čega će živjeti?
11. svibnja 2013. u 14:13 0 komentara 34 prikaza
dioki radnici,portal (1)
Foto: Jakov Novak

Jutarnje sunce obasjalo je dvorište Diokija dok je noćna smjena “stražara” upravo napuštala svoje pozicije. Uz pokoju pošalicu pozdravili su se s jutarnjom smjenom. Bivšim kolegama, radnicima Diokija koji sedam mjeseci nisu primili plaću, nije previše do šale. Ipak, atmosfera je mirna, uz kavu razgovaraju o jučerašnjih događajima. Činilo se da će radnici provesti i četvrti dan u opsadi zgrade svog bivšeg poslodavca.

Prekid opsade

Dnevna je rutina prekinuta oko deset sati. Radnike je posjetio predstečajni upravitelj u nadi da će ih uvjeriti da moraju odustati od blokade ulaza. Dok im je objašnjavao da opsada škodi samo njima, jer ako uprava ne može ući u zgradu, ne može ni pripremiti dokumente potrebne za finalizaciju predstečajnog postupka. Bez toga, radnici se ne mogu nadati plaćama. Žustra rasprava pretvorila se u rezignaciju, prihvaćanje stanja. Što dulje ostanu tamo, to će kasnije dobiti novac koji su zaradili. – Uprava mora moći raditi! – napominjao je upravitelj. U pozadini su se čuli komentari kako do toga ne bi došlo da je uprava zaista radila.

Olakšanje i poraz

Ipak, radnici su morali popustiti. Osjećaj poraza miješao se s olakšanjem što idu kući, posljednji put okrećući leđa tvrtki koja je to njima odavno napravila.

>>Radnici Diokija prekinuli blokadu tvornice i otišli kućama!

 

Ivica Barišić: Svaki dan jedemo s

Ivica Barišić: Svaki dan jedemo samo kruh i tijesto

Ima nekoliko kredita koje je digao u švicarskim francima, dugovi su mu narasli, a nema ih kako podmiriti. Dnevna prehrana mu se sastoji od kruha i tijesta, tek nedjeljom, ako su sretni, pojedu nešto mesa. Ima četvero djece, jedno je bolesno, a dvoje radno sposobnih ne mogu naći posao. Ne vidi nadu za sebe jer, kako kaže, ako mu djeca ne mogu naći posao sa znanjem koje imaju, kako se tek on s četrdeset i devet godina može nadati da će ikada ponovo raditi.

Krešimir Belobrk: Dužan sam svima pa i vlastitoj djeci

Želi da se sve ovo što prije završi kako bi mogao, kao i većina njegovih kolega, otplatiti dugove koji su se nakupili u sedam mjeseci. Živi s majkom, od njezine mirovine i novca s burze, što nije dostatno za život. Dužan je bankama, prijateljima, pa i djeci, za koje alimentaciju bivšoj supruzi ne može isplaćivati. Šalje životopise i išao je na nekoliko razgovora za posao, no za većinu poslodavaca je prestar. Izlaz iz situacije ne vidi, nada se da će barem s vrata skinuti banke.

Nikola Brlić: Da ne kopam u svom vrtu, već bih skrenuo

Za Dioki je radio trideset i tri godine. Sada dane provodi radeći u svome vrtu koji mu, kako kaže, pruža osjećaj mira i bez kojeg bi vjerojatno skrenuo. Živi u gradskom stanu, nema svoju nekretninu, a ženina plaća od tri tisuće kuna jedini je izvor prihoda u obitelji. Kaže da pokušava ne opterećivati obitelj pričama o poslu i problemima koje drži u sebi, ali ne zna do kada će moći tako trpjeti. Okupaciju zgrade smatra ispušnim ventilom koji neće dobro završiti za njih.

Milan Milković: Nemam za rođendansku čokoladu unuci

Dvadeset i devet godina proveo je u Diokiju. Sada prima 1600 kuna od burze. Tamo se pridružio ženi koja već dvije godine neuspješno traži posao. Štede gdje mogu, svaku kunu prevrne dva puta prije nego što i pomisli nešto kupiti. Režije mora platiti, sve ostalo važe. Danas mu unuka ima rođendan, kaže s rezigniranom tugom u glasu, a ne zna može li skupiti bar za čokoladu. Ne vidi izlaz iz trenutačne situacije i može se nadati jedino preživljavanju iz dana u dan.

Srđan Perković: Još i plaćamo da bismo radili bez naknade

Perković je povjerenik Sindikata naftnog gospodarstva koji u Diokiju radi sedamnaest godina. Dijeli sudbinu svojih kolega i jedva spaja kraj s krajem. Ne zna kako ljudi preživljavaju, niti kako on to radi, ali nekako mora. Kaže kako su i robovima gospodari davali jesti, dok oni još i plaćaju da dolaze raditi bez naknade. Smatra da rješenja postoje, no nikome nije stalo da se brine za radnike. – Mislimo li preživjeti, svatko od nas mora biti mađioničar – kaže Perković.

Stjepan Rusek: Prije dolaska Ježića bio je to posao iz snova

U Dioki je došao kao mladić od 21 godine i ostario u njemu. Tvrtku je napustio nakon trideset i devet godina rada. Smatra da je prije privatizacije i dolaska Roberta Ježića na čelo tvrtke imao posao iz snova. Sada je brojka u agenciji za evidenciju nezaposlenih, kako zove HZZ, za koji ne vjeruje da je ikad ikoga zaposlio. Preživljava uz financijsku pomoć sina koji radi i ženinu mirovinu, a režije su mu najveći teret. Za hranu nije problem, jednostavno ne jede, tek napola u šali kaže Rusek.

Željko Samardžija: Najbolja tvrtka prije privatizacije

Za Dioki kaže kako je bila najbolja tvrtka u državi prije privatizacije. U njemu je proveo trideset i tri godine. Otkaz je dočekao s olakšanjem jer zbog ozljede na radu ima pravo na invalidsku mirovinu. Dok je radio bez plaće, preživljavao je s 500 kuna invalidnine i ženinih 1200 kuna od burze. Tamo je već pet godina. U razdoblju bez plaće pomagala im je obitelj i prijatelji, štedjelo se na svemu osim na režijama. Sada će pokušati podmiriti dugovanja i nada se isplati plaća.

Top 3 festivala koje obožavaju poslovnjaci: Gdje se zabavlja Generacija X?

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.