Zbog pirotehnike ostali bez prstiju", "Od eksplozije petardi ozlijeđeno je dvoje djece" – novinski su to naslovi koji nas iz godine u godinu dočekaju nakon novogodišnje proslave. U isto vrijeme ispisujemo tako identične članke nabrajajući identične ozljede – opekline, amputirane prste i šake – mijenjaju se u takvim novinskim izvještajima tek mjesta radnje i imena stradalih.
Uglavnom maloljetnih. I doista, ne vrijede sva silna upozorenja ni maloljetnicima, ni njihovim roditeljima, kao ni akcije koje su već tradicionalne, a koje provode policijske postaje u svim gradovima Hrvatske – poput one "Mir i dobro" – mi se veselimo da uopće ima pomaka – pa u evidencije upisujemo manje stradalih. Slavimo tada naslovima "Akcija urodila plodom – stradalo samo "xy" djece".
Žalosno, prije svega nepotrebno i nadasve bolno. Statistika je jasna – 2013. godine za vrijeme blagdana od pirotehničkih sredstava teže je ozlijeđeno šest osoba – četvero njih bila su djeca, dok je 2014. ta brojka bila gotovo identična, a 2015. godine desetak je građana u cijeloj Hrvatskoj potražilo liječničku pomoć nakon rukovanja pirotehničkim sredstvima. Petarde su im eksplodirale u rukama. Baš onima koji su vjerovali kako s njima znaju rukovati.
I dok je pirotehnika komercijalna gospodarska grana u kojoj se u Hrvatskoj godišnje zaradi oko 50 milijuna kuna, koja svoj procvat doživljava upravo u božićno i novogodišnje doba – takva su slavlja i više nego nepotrebna. Kako u pucnjavi možemo ili kako bismo trebali pronaći zabavu koju poslije prenosimo na vlastitu djecu? Baš nikako jer petarde ugrožavaju sigurnost ne samo onoga tko njima rukuje nego i sugrađana, slučajnih prolaznika, ali i kućnih ljubimaca. I dok nam čitave godine nimalo ne nedostaje pucnjave pod prozorima i takvog pirotehničkog iživljavanja (zabranjena zakonom op.a.), zašto nam je takva suluda tradicija onda važna za blagdane?
Sve kreče iz obitelji !