Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Zagreb ZG Život

Djetinjstvo u kvartu: Kad su kauboji, bicikl, pikule i patuljak bili zakon u parku

Arhitekt Nenad Fabijanić u djetinjstvu je obožavao preodjenuti se u kauboja, a voditelju Davoru Meštroviću djetinjstvo je obilježio vrtni patuljak Miloš donesen iz Iloka
11. svibnja 2019. u 10:22 1 komentara 921 prikaza
Foto: Zarko Basic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/8

Kako pamtite svoje djetinjstvo? Prve godine života su period kad usvajamo brojna iskustva znatno više nego ikad kasnije u životu, ali ipak većina sjećanja na njih s vremenom nestanu. Pamtimo ono što je vezano uz snažne emocije - pamtimo ako smo savladali neki važan cilj, pamtimo ljude i događaje uz koje smo se osjećali sigurno, zaštićeno, ugodno… Osjećaj priziva sjećanje.

Survival OPSTANAK Ako ste odrasli u 80-ima špica ove serije vratit će vas u djetinjstvo!

Nekoliko „starih Zagrepčanaca“ prepričalo nam je kako je izgledalo njihovo djetinjstvo – priče različitih generacija, ali svejedno miljama odvojenih od današnjeg svijeta gdje je obično televizor odgajatelj, a rijetka su djeca koja biraju asfalt i igre po parkovima umjesto društvenih mreža. Cijenjeni arhitekt Nenad Fabijanić prisjetio se 1958-e, kad je imao nepunih sedam godina.

-Tomašićevu, ulicu mog djetinjstva proglašavam najdražom i posebnom iz više razloga: zbog b, zbog dvije nasuprotne, različite prostorne perspektive, zbog pročelnog reda i oblikovnih finesa, zbog drvoreda breza i održavanog travnjaka. Bila je takva kasnih 50-ih godina. Bio je to ambijent novouspostavljenih socijalnih "jednakosti", u nizu kuća i stanova skromnih stanara svih profila i različitog obrazovanja.

 | Autor : Privatni  album Foto: Privatni album

Kuće smo razlikovali po „haustorima“, teraco stubištima i gelendrima, po mramoriziranim bojama, ali i po autoritetu pazikuća.

Veliki snjegovi, aleja titravih breza u proljeće, a ljeta se ne sjećam. Vlakom prema moru.

I doba dana i dani sami (u tjednu) bili su prepoznatljivi svjetlom, svojim dnevnim ritmom.

Ulice bez ili s vrlo rijetkim automobilskim prometom, prugama starih tramvaja br.9 i 10, sve pod nadzorom konduktera i „mileka“. U ovom se kraju grada već odavno ne čuju više ulični pjevači, ali ni Robić ili Šerfa..

Idealan prostor za dječju igru bila je ulica, posebno u dvorištima, čak i druženja na krovnim terasama. Svugdje dovoljno asfalta za životnu školu uličnog hakla. U tom vremenu bili smo junaci ulice. Dječji "ratovi" bili su povremeno objavljeni između ujedinjene Tomašićeve i Bulićeve ulice protiv Ratkajevog prolaza. Svaki se pretjerani nestašluk kažnjavao, za današnje vrijeme, nedozvoljenim, prilično djelotvornim sredstvima. Autoritet i aroganciju jačih ("huligana") valjalo je ublažiti dječjim lukavstvom ili nevinom korupcijom, "posudbom" pikula, lopte ili rundom na romobilu ili rijetkim biciklima. Autoritet se sticao rijetko pristiglim američkim „kaugumama“, kasnije vlasništvom nad prvim Odeon pločama Beatlesa.

Božić Jozo Pavković U 'tihoj noći' iseljenici će isplakati svoje suze za djetinjstvom

Najbliži parkovi bili su dostupni bez roditeljske pratnje. Mjereno današnjim kriterijima dječja samostalnost i povjerenje sticala se znatno ranije nego danas. Čini mi se da je i kućnih ljubimaca bilo znatno manje. Rijetki od njih ostali su mi u trajnom sjećanju.

Zima na Šalati (sanjkanje na livadi), a ljeta na Ribnjaku ili Krešimirovom trgu - pravim, oblikovanim parkovima. "Džamija" koja to više nije bila; tada mračna, zatvorena "bačva" nije nas privlačila - ni tada, ni danas... usprkos fontani.. -prisjetio se svih detalja danas cijenjeni arhitekt.

Pikule su pak bile omiljena zabava cijenjenom glumcu i redatelju Filipu Šovagoviću.

– Uglavnom smo visili na Vranicanijevoj Poljani, imali smo permanentni dogovor, tako da je sve bilo fiksirano još od prethodnog dana. Park je bio totalno neuređen, ali je imao šarma. Bile su tu jedno dvije, tri klupe i ekipa koja je čekala da dođe na teren za košarku koja se igrala na klupi samoljepivim sličicama. Tu je bio cilj skupiti što više tih sličica, talon bi skupio onaj koji bi sličicu dobacio što dalje. I vjetar je tu bio neki faktor. Neko vrijeme tamo je bio i akvarij i tamo sam recimo prvi put u životu vidio ribu, a da nije u tanjuru - kaže Filip prisjećajući se grupe prijatelja od kojih se nije odvajao: -Stamba, Olio, Žac, Milo, Vanja, Ante, to je bila škvadra u konstantnom čvenku, vodili su nas starci i bake, a profesionalno smo se bavili pikulanjem. Bilo je raznih pikula, porculanke, staklenke, petoperke ili bajserice. – objašnjava Šovagović.

 | Autor : Privatni  album Foto: Privatni album

-Uglavnom, padale su nam hlače pod teretom tih pikula. Pikula se lansirala pomoću palca pod konstantnom upalom, a i ostali su nam prsti bili u permanentnoj boli. Mesnička nije bila pogodno mjesto za pikulanje zbog strmosti, a trebao nam je ravan teren. U početku smo se, dakle, pikulali, ali u to doba se pojavio 218 cm visoki Kareem Abdul Jabbar i tada smo pikule zamijenili većom loptom i počeli igrati košarku na Tuškancu, dvije ulice niže. To da nitko od nas nije završio u NBA je, realno gledano, svjetsko čudo. Znali smo haklat po 24 sata dnevno. Mnoge dane u godini. Godinama. –zaključuje pedesttrogodišnji glumac.

Njegova kolegica Mirjana Bohanec-Vidović, sopranistica i glumica, najpoznatija po ulozi Ane Šafranek u malom filmskom remek-djelu Kreše Golika „Tko pjeva zlo ne misli“ rodila se u Preradovićevoj, no ubrzo se preselila u Tomašićevu gdje je provela djetinjstvo i živjela do 1970-te godine. Uživala je u ulici bez automobila igrajući se školice, rukometa, graničara…Već kao mala curica otkrila je svoj talent i životni poziv.

Armin Omerović 'Naglo sam prekinuo djetinjstvo, djetinjstvo koje me i danas inspirira'

-Posebno sam voljela organizirati predstave, na krovu garaže u našem dvorištu. Mame su pomagale objesiti plahte umjesto zastora, a za ostalo smo se snalazili kod prijatelja. Imali smo i pravu publiku -tada sam se zaljubila u kazalište i više ništa mi u životu nije bilo ljepše - sretno i za dozom sjete govori Mirjana.

Uvjeti su bili daleko od idealnih, poratne godine pratilo je siromaštvo; -U cijeloj ulici imali smo samo jedan bicikl i kad sam ja došla na red da pokušam voziti odmah sam pala i više ga nisam dobila tako da nisam nikad naučila upravljati biciklom. Većina djece u ulici bila je siromašna, pa je meni i danas najveća želja pojesti sendvič sa putrom i šunkom., prisjeća se Mirjana koja je i kao mala curica plijenila pažnju svojom ljepotom. Iako se dječja prijateljstva obično raspadnu s godinama, glumica je s onima koji su odrastali uz nju ostala u kontaktu.

 | Autor : Privatni  album Foto: Privatni album

-To vrijeme ostalo nam je svima u krasnom sjećanju, pa smo se i kao odrasli često sastajali i pričali o tome, što je tko iz naše male ulice postigao u životu; od liječnika, znanstvenika, umjetnika do profesora i radnika u raznim djelatnostima., kaže Bohanec.

Prisjetila se i svojih prvih iskustava u današnjem ZeKaeM- u gdje su odgojene generacije glumaca, koje je u njezino vrijeme nosilo ime Pionirsko kazalište. -Nezaboravna i premalo poznata, profesorica Đurđica Dević, usadila nam ljubav prema kazalištu, za koje je i ona živjela. To mi je bio moj drugi dom i uvijek ću biti ponosna što sam bila dio te predivne bajke, sa Ivkom i Sašom Dabetić, Slavicom Knežević, Miškom Polancem i mnogim drugima. , zaključuje Mirjana.

Mliječna staza 2018 Svako dijete treba obitelj: Zagrepčani trčali za sretnije djetinjstvo

Tv novinar i voditelj Davor Meštrović djetinjstvo je proveo na Črnomercu. Kako mu je željeznička pruga bila udaljena manje od pet minuta uglavnom je s prijateljima odlazio na nekadašnji teretni kolodvor.

- Tamo su bili parkirani teretni vagoni, cisterne, vagoni za prijevoz automobila… najmiliji su mi bili vagoni koji su imali malu kabinu za željezničara pratitelja s drvenom klupicom. Onda bih tu sjedio, okretao neke ručke i zamišljao kako putujem. Znali smo se igrati i rata, priča iz ratnih filmova i do mraka biti na tom mjestu. Tek sam prije desetak godina shvatio da krovovi tih vagona mogu biti pod veeeelikim naponom, ali ionako se nismo penjali na vrh… Na fotografijama sam ispred vrtnog patuljka koji se zove Miloš i kojeg su moji donijeli iz Iloka, prebojali i skrpali oštećenja.

 | Autor : Privatni  album Foto: Privatni album

-S Milošem sam se igrao kao da imamo zoološki vrt s macama i da ih tamo čuvamo i pazimo, kaže popularni Meštar. Danas teško da možemo vidjeti djecu s pikulama, ne postoje čak ni u virtualnom svijetu gdje većina djeca provodi vrijeme. Ako nestane Internet nastane kaos – bez Vibera, Facebooka ili bar maila djeca ostanu doslovce paralizarana. Igre vani, o kojima pričaju naši sugovornici gotovo su u potpunosti nestale „zahvaljujući“ tehnološkom napretku kojeg dječji mozak upija poput spužve iz dana u dan – od najnovijih igrica do suvremenih aplikacija. Komunikolozi i sociolozi još su prije dvadesetak godina pričali koliko novi način života dovodi do otuđenosti među ljudima, a na primjeru djece možda se to najbolje i vidi.

Predsjednik Zoran Milanović
junak našeg doba
Piše Miljenko Jergović: Zoran Milanović, javnost bez medija
Financijska pismenost
NOVA PARADIGMA
Financijska pismenost sve prepoznatija kao ključna životna vještina današnjice
  • syl88364:

    Google sada plaća $ 17000 do $ 22000 mjesečno za rad na mreži od kuće. Pridružio sam se ovom poslu prije 2 mjeseca i zaradio sam $ 20544 u prvom mjesecu od ovog posla. ------->>>>> www.WebJob33.Com