I tako ti ja, potegnem ručicu vodokotlića, a ono... Zalijepila se za moju stisnutu šaku i ne pušta je. "Što je to sad?" pitam se u čuđenju. Kad ono... Odvaljen vodokotlić. Iz čistog mira, ničim izazvan... Odlučim ga promijeniti. Odem u dućan i kupim novi. Zatim se vratim kući, zatvorim ventil i odšarafim cijev od starog vodokotlića. Odšarafljujući ga primijetim da voda počinje curiti. Ali ja nastavim samouvjereno misleći da je to samo ostatak vode ostao u cijevi tokom zatvaranja. A ono...
Curi kao da šiblje iz arterije. Čudim se ja: Pa zatvorio sam ventil. No ventil se nije dao. Pokvario se. A nije mi rekao, pokvarenjak jedan! I tako se ja sav smočim i počnem lavovski boriti. Bacim se ja na vodu kao vaterpolisti. Ali i prođem kao oni: kako nisu pobijedili, bacanje im propadne, a kako ja nisam zatvorio ventil, i meni bacanje propadne. Sudba nam gorka! Vratim cijev na priključak starog vodokotlića i uspijem nekeko napraviti da voda tako jako ne curi. I razmišljam. "Hoću li staviti novi kotlić?" A kad ono...
Novi kotlić ima priključak za cijev na suprotnoj strani nego što je meni cijev. Frka, panika! "Što sad?" razbijam glavu. "Ništa, krenuti zamijeniti kotlić za kotlić koji ima na meni odgovarajućoj strani priključak na cijev". A ono... Svi imaju na istoj strani! A ja vodokotlić platio 200 kuna! Kunem svih 200! Sjetim se spasa: "Imate li začepljivač. Znate ono, tako da je na jednoj strani zavareno, a druga strana se priključuje na cijev", izgovorivši postanem ponosan na sebe kako sam pametan pa sam se toga sjetio. "Imam", odgovori mi prodavačica. "Vama treba pola cola." U neznanju što je to uopće pola cola, a kamoli cijeli col, otvorim usta da nešto izreknem, ali prodavačica nastavi: "Da, dobar će vam biti". I tko sam ja da joj ne vjerujem?
Vratim se doma i odšarafim cijev od priključka starog vodokotlića. Kad... Onih pola cola je preveliko, jednako kao promjer cijevi. A voda pršti ko u fontani. Vratim cijev na priključak starog vodokotlića i vratim se u dućan. "Evo mene opet", već s vrata viknem. "Pola cola je preveliko." "Onda uzmite triosminski", odgovori mi mrtvohladno prodavačica, a mene triosminski podsjeti na glazbenu notu. Vodenu simfoniju. Kupim ja i tu triosminsku. Vratim se kući nadobudan. A ono... Nije ni glazbena mjera mjera za cijev! Pa majku muuuu! Mokar skroz. Po treći put.
No, ne odustajem lako. Borbe se ne odričem. Ali se borba odriče mene i ja primijetim da nemam alata. A ono kako sam priključivao, otključavao cijev od priključka pod mlazovima vode, zeznuo sam navoje, pa sad curi. I ja potpisah kapitulaciju. Pozovem hitnu intervenciju Iako je prošlo više od sat, od hitne intervencije ni "h". Voda curi po podu zahoda, a hitne intervencije nema. Al je li to razlog da se ne smijem?! Nije! I ja se smijem.
Iako mi je osmijeh nekako kiseo... Nazovem ja opet hitne intervencije i pitam: "Ima li kakve šanse da se probijete do mene?" A majstor mi kaže: "Eto, samo što vam nisam pred ulazom!" I ja ga sada nestrpljivo čekam. A voda curi, curi, i curi... Srećom uspio sam se snaći, pa curi prek starog vodokotlića u zahodsku školjku. No, ne vjerujem u dugotrajnost takvog rješenja. A majstora još nema. Baš me zanima koliko će mi naplatiti popravak? Kad on radi na satnicu rada, imam li ja pravo na satnicu čekanja, pa da onda to nekako kompenziramo i platim mu samo razliku? I nema ga još. Ili hoda kao puž, pa mu od ulaza u zgradu do drugog kata treba toliko koliko meni pješke od jedne ludare do druge ili je njegova mjerljivost udaljenosti rastezljiva, pa je prilikom govorenja "Pred ulazom sam vam" mislio pred ulazom u kvart. Kako stanujem na žutoj niti (između dviju umobolnica), možda su i razdaljine žućkaste? Eto zvoni!
Otvaram vrata. Majušan, ali zato debeljuškast sredovječan majstor stoji ispred mene. Ne gubeći ni trenutka upita me: "Gdje curi?" Kažiprstom mu pokažem u pravcu zahoda. Majstor se izmigolji između mene i vrata. Penje se na moje lojtre raširene iznad zahodske školjke. Pogleda ventil, malo "papagajkama" šaraflja po njemu, voda curi brže, u većem mlazu. Majstor se spušta i kaže: "Spuštam se po ventil. Odmah dolazim" A ja ga zaskočim: "Možete li mi promijeniti vodokotlić? Ljudi smo, dogovorit ćemo se za cijenu..." A on mi odbrusi:
"Nemam vremena" i ode. I to su mi poslovnjaci! E, baš me zanima koliko će mi naplatiti... Sigurno više nego što ja dobivam honorar za objavljivanje priče. (A lijepo je meni govorila baka: "Mani se pisanja, lati se zanata!") Eto, već ga petnaest minuta nema. Iza njega osta brže curenje vode, u većem mlazu. Minute prolaze. Voda curi.
Srećom, u zahodsku školjku, inače bi već poplavila i prvi kat, i razizemlje i prizemlje i zalijevala cvijeće u nezakonito posađenom vrtu susjeda iz prizemlja. A majstora nema. A cvijeće samo od pupoljka što ne procvjeta, kad... Zvonce na vratima. Eto majstora kao inkasatora petnaestog u mjesecu. Popne se na lojtre i stavi čep na ventil. Okrene se prema meni i pita: "Hoće li biti nekoga u petak kod kuće?" Ja ga začuđeno pogledam.
"Znate, ne mogu vam sada promijeniti ventil. Doći ću u petak, neka bude netko kod kuće." I tutne mi papir: "Možete li mi napisati vaš broj telefona". "Ja imam ružan rukopis", opravdam se. "Napišite ga vi." Zapiše broj i krene, a ja ga pitam: "A koliko to košta?" i naježim se čekajući presudu. "Platit ćete mi u petak." "A vodokotlić. Kad već ionako dolazite u petak..." Pogladi se po glavi i nećka se u sebi. "Platit ću vam. Da ga ja ne moram postavljati i nešto zeznuti." "Onda može, postavit ću ga", kaže ponovno neposlovno, jer da ga ja postavim i nešto zeznem, opet bi imao posla. Ali meni odgovara, pa ga pozdravljam i ispraćam. Ah, duboko uzdahnem: "Tko zna koliko će me u petak odrat?"
I pokušam pomisliti na nešto ljepše, srcu milije. I bi mi lakše. Ko da sam u usta stavio bronhi bombon. A nisam.
Otvori KEKS Pay
