Zamišljajući ranosrednjovjekovni grad i selo u Hrvatskoj možemo lako sebi predočiti više čvrstih granica. Za početak su tu moćni kameni bedemi priobalnih gradova poput Zadra, Splita ili Trogira, koji su djelovali kao čvrste barijere izvanjskim utjecajima te čuvari antičkoga, rimskoga naslijeđa unutar gradova. Potom političko razgraničenje između relativno uskog teritorija tih gradova, s priobalnim dijelom pod kontrolom Bizantskog Carstva, i znatno veće unutrašnjosti i priobalja koji su, od pojave u pisanim izvorima početkom 9. stoljeća, pripadali franačkoj Dalmaciji, uskoro pod vlašću hrvatskih knezova. Takve granice prizivaju i moguću treću, etničku, između romanskog priobalja i slavenske, odnosno hrvatske unutrašnjosti. Tadašnja realnost, međutim, bila je znatno kompleksnija, a navedene granice itekako prolazne i prelazne.
Naravno, gradovi s višestoljetnim kontinuitetom iz antike još su imali moćne bedeme. Oni Dioklecijanove palače, utvrđenog dijela ranosrednjovjekovnog Splita, zorno svjedoče o tome, dok su u slučaju drugih gradova danas mahom sačuvane kasnije faze izgradnje. Ipak su i nekadašnji antički bedemi doživjeli znatne promjene. Na primjer, tzv. Zlatna vrata u Splitu, u sjevernom bedemu palače, izgubila su funkciju i s vremenom su trajno zatvorena, dok su glavnim ulazom u grad postala zapadna, tzv. Željezna vrata, ispred kojih se razvijalo i predgrađe. Prostori iznad svih vrata adaptirani su pak u male crkve, čiji su sveci zaštitnici također trebali služiti kao brana od eventualnih neprijatelja, barem jednako snažna kao i sama čvrsta vrata. Zadar je pak imao glavni ulaz kroz Kopnena vrata, dok su manja, zvana Pusterla, bila otvorena u jugozapadnom traktu bedema, prema moru. Za razliku od Splita, ovdje rana predromanička crkva nije sagrađena iznad vrata, nego odmah izvan njih.
I unutar gradova preostali su mnogobrojni antički elementi, od arhitektonskih do infrastrukturnih. Međutim, do kasnog 11. stoljeća nekadašnja antička urbana struktura već je dobrano transformirana. Ranosrednjovjekovna razina ulica bila je viša od antičke, nekadašnji gradski blokovi (insulae) su se pregrađivali, a mnogi i spajali, tako da je i raniji raster ulica, osim onih glavnih, temeljito izmijenjen. U Zadru je prostor antičkog foruma i u ranom srednjem vijeku zadržao važnu ulogu trga, sada uz veliki katedralni sklop, no u zapadnom dijelu grada razvijao se i drugi, današnji Narodni trg. Važna mjesta u strukturi svih ranosrednjovjekovnih gradova bile su i crkve, bilo da je riječ o brojnim novim predromaničkim, bilo o preuređenim kasnoantičkim zdanjima. Vjerojatno najpoznatiji dalmatinski spoj trga i crkve onaj je u središtu Splita, gdje je nekadašnji Dioklecijanov mauzolej uz Peristil preobražen u katedralu sv. Marije, koja je postala glavno crkveno središte s jurisdikcijom nad najvećim dijelom istočnog Jadrana i njegova zaleđa.
Transformaciji gradova u ranom srednjem vijeku pridonijela je i izgradnja novih kuća. Sačuvane su, nažalost, tek malobrojne i to ponajviše u Splitu. U pravilu je riječ o kamenim višekatnicama (prizemlje, dva kata i potkrovlje) u kojima se na svakom katu nalazila po jedna prostorija. U prizemlju je obično bila namijenjena gospodarskim aktivnostima, na gornjoj razini stanovanju, dok se na najvišem katu nalazila kuhinja. Što se namještaja i drugog pokućnog inventara tiče, rijetki su navodi u izvorima, poput oporuke zadarskog priora („gradonačelnika“) Andrije iz ranog 10. stoljeća, temeljem kojih možemo barem posredno nešto doznati. Naime, Andrija je među ostalim ostavio u nasljedstvo i krzneni pokrivač za krevet te jedan pusteni ležaj, oba podstavljena svilom. Naravno, ovdje je riječ o jednom od prvaka gradske elite pa su i materijali u pitanju luksuzni, dok je u kućama manje imućnih građana situacija bila znatno jednostavnija. Njih, međutim, tadašnji izvori ne spominju pa su nam i saznanja o njima vrlo ograničena.
Osim na bogatije i manje bogate (maiores i minores), gradska društva možemo podijeliti i na slobodne i neslobodne. Potonji, u izvorima spominjani kao servi („robovi, sluge“) i ancillae („sluškinje, ropkinje“), mogli su služiti i u kućanstvima, ali servi se u pravilu susreću na zemljišnim posjedima obalnih gradova, kao obrađivači zemlje. Ti ljudi nisu bili sasvim poput antičkih robova, puno vlasništvo svojih gospodara, ali svejedno nisu imali primjerice slobodu kretanja i samostalnog raspolaganja imovinom, ili pak pravo aktivnog sudjelovanja u sudskim postupcima. Na njihovoj je radnoj snazi dobrim dijelom počivalo i bogatstvo pripadnika tadašnje društvene elite, koje je dolazilo najvećim dijelom sa zemljišnih posjeda, ali i iz trgovine ili ponekih drugih aktivnosti. Naravno, nisu svi seljaci bili servi. Tako se u kartularu (registru povelja) velikog biogradskog samostana sv. Ivana, osnovana u doba Zvonimirova prethodnika Krešimira IV., oni ni ne spominju pa se može zaključiti da su na tome prostoru većinom živjeli i radili villani, odnosno slobodni seljaci. Neki od njih posjedovali su vlastitu zemlju, dok su drugi bili zakupci na tuđem posjedu. Po svemu sudeći, na prostoru Hrvatskog Kraljevstva uopće većina je seljaka bila slobodna i u potpunosti posjedovala zemlju koju je obrađivala.
O izgledu ranosrednjovjekovnih sela u Hrvatskoj i kućama u kojima su tamošnji ljudi živjeli nažalost se vrlo malo zna. Nešto više podataka mogu pružiti tek arheološki istraženi lokaliteti u današnjoj sjevernoj Hrvatskoj, osobito u Podravini. Riječ je obično o poluukopanim jednoprostornim kućama čiji su zidovi bili načinjeni od prepleta šiblja obloženog blatom, a krov je bio od trske ili sličnog materijala. Jednostavnije objekte mogla je natkrivati šatorasta krovna konstrukcija, bez zidova. Grijanju, ali i pripremi hrane, služilo je najčešće otvoreno ognjište. Iako sličnih nalaza iz središnjih dijelova Zvonimirove Hrvatske nema, osnovano je pretpostaviti da su i ondje seoske kuće mogle biti građene na sličan način, od organskog materijala, ne nužno od kamena. S druge strane, svakako na tome području valja računati i s ranosrednjovjekovnom preobrazbom te nastavkom upotrebe arhitektonskih sklopova nekadašnjih kasnoantičkih rustičnih vila (villae rusticae), središnjih objekata velikih poljoprivrednih posjeda, kao što je osobito dobro potvrđeno na više lokaliteta u Istri, no konačne odgovore pružit će tek buduća arheološka istraživanja.
Za razliku od samih sela, o tadašnjoj poljoprivredi ipak doznajemo mnogo više iz pisanih izvora s kraja 11. stoljeća. Ranije spominjani obrađivači zemlje koristili su za oranje polja volove i goveda, a navode se i poneke žitarice koje su uzgajane (pšenica, ječam). Uz njih su zasigurno upotrebljavane i druge žitarice te mahunarke, kao i drugdje u Europi toga vremena. Važnu ulogu imali su i vinogradi i maslinici, često prisutni u imovinskim akvizicijama tadašnjih samostana i na drugim posjedima. Od maslina se i tada dobivalo kvalitetno ulje, no ono nije služilo samo za prehranu. Dio je odvajan i za svjetiljke uljanice. Moćni samostani, poput zadarskog sv. Krševana, u ovome su periodu svoj udio imali i u ribarskom ulovu, ali i u prinosima iz solana, koje su također bile neizostavan dio gospodarstva ranosrednjovjekovne Hrvatske i Dalmacije. Iako nema izravne potvrde u izvorima, dio prihoda od pojedinih solana, na primjer ninskih, zasigurno je dobivao i hrvatski kralj.
Valja istaknuti da žitarice nisu korištene samo za prehranu, nego i kao sredstvo plaćanja. Tako se, na primjer, u Zvonimiru suvremenom Supetarskom kartularu navodi kupovina triju čestica zemlje na prostoru Poljica za određenu količinu pšenice i soli. Transakcije obavljene na takav način i dalje su bile uobičajene, iako je upravo tijekom 11. stoljeća upotreba novca bila sve češća. Tako i ranije spomenuti biogradski samostan sv. Ivana većinu svojih posjeda u tome razdoblju plaća novcem. Hrvatski kraljevi vlastiti novac nisu kovali tako da je moneta najčešće prisutna u izvorima solid, grčka nomizma, bizantski zlatnik, među kojim su osobito zastupljeni tzv. romanati, nazvani prema caru Romanu III. Argiru, očito korišteni i u desetljećima nakon njegove vladavine. Na samom kraju 11. stoljeća pojavio se i srebrni novac ugarskih vladara, no riječ je već o vremenu nakon Zvonimirove smrti.
Spominjući tadašnje vladare, možemo se zapitati i o njihovu izgledu, odnosno nošnji. Rijedak prikaz najvjerojatnije hrvatskog kralja iz druge polovine 11. stoljeća, najčešće identificiranog kao Krešimir IV., ali bi jednako tako u obzir mogao doći i Zvonimir, nalazi se na pluteju nekadašnje oltarne ograde koji danas čini jednu od stranica krsnog zdenca u splitskoj krstionici. Vladar na prijestolju na sebi najvjerojatnije ima košulju-tuniku, u svakom slučaju bez rukava. Nosi i duge hlače, moguće zavučene u čarape ili vezane oko donjeg dijela potkoljenice. Dvojica podanika odjeveni su pak u tuniku dugih rukava, stegnutu pojasom te izraženog poruba na dnu. Na nogama i stojećeg lika naznačene su vezane ili u čarape uvučene hlače. I velikodostojnik prikazan na istovremenoj tranzeni (kamenoj prozorskoj rešetki) iz arhitektonskog kompleksa na Crkvini u Biskupiji kod Knina nosi najvjerojatnije dugu tuniku, čiji je donji rub ukrašen reljefnim kružnim aplikama (umecima, našivcima). Oko vrata vidljiv je ukrašeni V-izrez, s dodatno naznačenim ukrasima, moguće kružnim privjescima, s obje njegove strane. S pojasa o kojemu mu je ovješen ukoričeni mač po sredini visi i pojasni jezičac s trokutastim završetkom.
Materijale od kojih se izrađivala odjeća vladara ili biskupijskog velikodostojnika nemoguće je točno odrediti, no morali su biti luksuzniji od uobičajenih. Ranije spomenuta oporuka zadarskog priora Andrije navodi i odjeću koju je pokojnik ostavio, a bila je sačinjena od krzna te podstavljena šarenim platnom, uz jedan ogrtač od kozje dlake. Još ranije, u prvoj polovini 9. stoljeća, pokopan je na Crkvini u Biskupiji pripadnik samog vrha tadašnjeg društva, a arheolozi koji su pronašli i otvorili njegov sarkofag navode da je njegova odjeća od svile sa zlatnim nitima još bila očuvana. Ako je takva luksuzna odjeća nošena u samim počecima ranosrednjovjekovne Hrvatske, sigurno je bila prisutna i u kasnom 11. stoljeću na dvoru kralja Zvonimira, jednog od najmoćnijih hrvatskih vladara ranog srednjovjekovlja. Ove pretpostavke, kao i podaci iz Andrijine oporuke, odnose se naravno na pripadnike društvene elite. Obični ljudi onoga vremena, kako u gradovima, tako i na selu, nosili su vjerojatno slične odjevne predmete (tunike, hlače), ali od jednostavnijih i jeftinijih materijala. Najčešće korišten u proizvodnji onodobnih tkanina, kako nam svjedoče paralele iz drugih europskih krajeva, bio je lan, no prisutni su bili i drugi materijali.
U svakom slučaju, između sela i gradova u kasnom 11. stoljeću postojale su brojne razlike, kao i među njihovim stanovnicima. No ti su ljudi i prostori nužno ovisili jedni o drugima. Uz ovdje tek skicirane primjere, brojni drugi, poput prisustva slavenskih/hrvatskih imena stanovnika dalmatinskih gradova, dodatno svjedoče o njihovoj čvrstoj povezanosti, vidljivoj još stoljećima ranije, no osobito izraženoj u doba kralja Zvonimira, kada su Hrvatska i Dalmacija u potpunosti integrirane pod njegovom vlašću.
Otvori KEKS Pay
