Nije tome davno kako je Stjepan Mesić jedne dnevne novine nazvao smećem. Jer su o njemu pisale ono što mu nije bilo po volji. Jučer pak štiti Denisa Latina i "Latinicu" o Tuđmanu. Jer mu je Latin svojedobno svakog tjedna pisao hvalospjeve i jer se, zato što i sam o Tuđmanu ima mišljenje slično onome koje je prevladavalo u "Latinici", svih ovih godina u toj emisiji od svih političara o Mesiću najmanje kritički govorilo. Štiti li, dakle, Mesić objektivnost u medijima? Ne, nego štiti sebe i one koji ga u medijima štite. Kad je bilo hajki na novinare i medije koji Mesiću nisu odgovarali, i sam je u tim hajkama sudjelovao. Nije, dakle, riječ o javnoj istini, nego o Mesićevoj istini.
Ministar zdravstva Neven Ljubičić donosi nedavno neke odluke u zdravstvu, odluke izazivaju mnogo nezadovoljstva, jučer čitamo da ih povlači, ali, kaže, ne pod pritiskom javnosti, nego zato što za njih nisu "sazreli uvjeti". Njegova je laž više nego očita, ali on je ipak izriče. Zašto? Zato što misli da je kao ministar iskupljen ako o istoj stvari danas kaže jedno, a sutra drugo. O Bechtelu, Liburniji i o cijelom nizu Vladinih odluka koje su povučene Sanader je isprva odlučno govorio jedno, doskora drugo. O Gotovini, Haagu, gospodarskom pojasu na Jadranu i mnogočemu drugome također je kao oporbenjak govorio jedno da bi kao premijer govorio i radio nešto posve drugo. Nitko nije s toliko nadute policajnosti zahtijevao uhićenje Gotovine kao Vladimir Šeks, a kad je uhićenje generala izazvalo toliki šok u Hrvatskoj, odmah ga je u HTV-ovu "Otvorenom" prikazao kao utjelovljenje nevinosti.
Raširimo li malo vremensko obzorje, među antologijske primjere političarskih obmana možemo uvrstiti Ivicu Račana, koji je zacijelo rekorder u upotrebi riječi "demokracija" i "demokratska" rješenja te rekorder po održanju i u demokraciji i u socijalizmu, u kojemu mu je karijera, među ostalim, bila osiguravana "demokratskim" političkim progonima, Golim otocima, Lepoglavama, Starim Gradiškama i Udbinim ubojstvima. A da nije zaboravio ta vremena, pokazao je nemilosrdnim čistkama što ih je napravio došavši na vlast 2000. godine. Ili primjer iz novina. Odavna se ljevičarski komentatori nisu s toliko žestine na nešto okomili kao proteklih dana na neke sudove kardinala Bozanića i drugih biskupa o bešćutnosti kapitalizma, neoliberalizma i konzumerizma. S licemjerjem nezapamćenim u hrvatskom (a valjda i u svjetskom novinarstvu) s Bozanićem se sprdaju i tako što ga nazivaju imenom svoga do jučer najvećeg ateističkog sveca, pa čitamo naslov "Karl Marx s Kaptola"!
Riječ i pamćenje u Hrvatskoj su poniženi do ništice. Politički krajolik pretvorio se u zgarište na kojem su izgorjela sva značenja i sva memorija, a na zgarištu strše pocrnjela stabla na kojima vise i klepeću pločice s natpisima predsjednik Mesić, premijer Sanader, predsjednik Sabora Šeks, predsjednik SDP-a Račan, ministar ovoga, ministar onoga... Naravno, stanje u Hrvatskoj ni izdaleka nije tako crno kao na tom zgarištu. Ali od 1990. godine do danas nikad se nije kraj političkog krajolika prolazilo s toliko malo očekivanja, s toliko malo nade da bi na njemu moglo nešto izrasti, da bi mogao prozelenjeti i procvjetati. A izrasti, rasti, zelenjeti i cvjetati može samo netko čije korijenje nije usahlo, tko iz dubine, plodnosti i sokova ove zemlje može vući snagu koju mu neće dati ni Europa ni bilo tko drugi. Netko tko će poći od istine o Hrvatskoj, izgovoriti je i izgovorene se riječi držati više od dva dana, to jest više nego što mu traje upaljač kojim bi je svako malo potpaljivao i skupa s njom u pepeo pretvarao svoj autoritet, misleći da ga tako štiti.
Otvori KEKS Pay
