Riječ je o temi koja je već opsežno obrađena u literaturi, a kao polazišna točka uzimaju se dokumenti o vanjskoj politici Sjedinjenih Američkih Država, odnosno izvori koje oni već godinama objavljuju putem svojeg State Departmenta, točnije Ministarstva vanjskih poslova i posebnog odjela unutar njega koji se zove Ured povjesničara. Dr. Čapo u svom se istraživanju posebno fokusirao na 1945. godinu – posljednju godinu rata i početak novog režima u Jugoslaviji.
Američki stav
Kakav je bio američki pogled na ovaj prostor? Kako su tadašnje politike bile vođene i kako se to odnosilo, primjerice, na izbjegličku vladu u Londonu koja je još uvijek bila međunarodno priznata?
Važno je podsjetiti da je Wilsonova Amerika bila prva država koja je priznala novoformiranu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca – već u veljači 1919. godine. Nakon tog čina priznanja, SAD su toj državi prepustile da se samostalno nosi sa svojim unutarnjim problemima, bez većih pokušaja intervencije. Iako su američke vlasti tijekom međuratnog razdoblja bile svjesne postojanja tzv. „hrvatskog pitanja“ i drugih problema unutar Kraljevine, nisu pokazivale posebnu želju za miješanjem.
Sami bilateralni odnosi u to vrijeme bili su politički uljudni, ali gospodarski gotovo beznačajni, s minimalnom međusobnom razmjenom. Glavna točka neslaganja bila je otplata ratnog duga, koju je Jugoslavija zaključila sa SAD-om tek tridesetih godina – i to kao jedna od posljednjih država u Europi – a ni tada dug nije bio u potpunosti isplaćen.
Od 1943. dolazi do prve značajnije promjene stava prema izbjegličkoj vladi, a ta se promjena najjasnije očituje 1944. godine. Primjerice, u jednoj korespondenciji kralja Petra II. i američkog predsjednika Roosevelta, kraljevo pismo iz travnja 1944. odiše očajem i iskrenom molbom za pomoć, ponajprije u vezi zadržavanja Draže Mihailovića unutar vladine strukture. Kralj je očekivao podršku SAD-a u očuvanju monarhije i postojećeg političkog poretka.
– Rooseveltov odgovor bio je dosta hladan, ali i odlučan i uljudan, kao i uvijek. Vidjelo se da su Amerikanci promijenili svoju politiku. Rekao je da trebaju priznati stanje na terenu, te da Titov pokret otpora ima znatno veću potporu nego što ima kraljevska vlada, i da oni u tom trenutku Titu daju samo vojnu pomoć, bez ikakve političke pomoći. Naravno, već je tada bilo jasno da su Amerikanci znali u kojem će smjeru ići Jugoslavija – objašnjava dr. Čapo te dodaje kako su bili oslonjeni na britanske obavještajne podatke, ali su ubrzo osnovali vlastiti OSS, preteču današnje CIA-e, čime je State Department počeo dobivati izvještaje direktno od svojih obavještajaca na prostoru Jugoslavije.
Diplomatski izvještaji
Veleposlanik Richard Patterson, otvoreni antikomunist, ponovno imenovan u Jugoslaviju nakon službe pri izbjegličkoj vladi, bilježio je ozbiljne optužbe o totalitarnim tendencijama Titove vlasti. Američki diplomati su već od ožujka 1945., nakon uspostave odnosa s vladom Tita i Šubašića, izvještavali o pokušajima komunista da preuzmu apsolutnu moć.
– Za njih su ta izvješća govorila da je riječ o jednoj maloj grupi komunističkih fanatika, odgojenih i upravljanih od strane Moskve, koji upravljaju svim – životom i smrću – u novom režimu. Sve ima snažan totalitarni karakter te se provode masovne egzekucije, odnosno prividna suđenja bez ikakva smisla za pravdu, koja se neprestano događaju. Dakle, izvješća o tom cijelom režimu bila su vrlo negativna – ističe profesor Čapo.
Kritike su kulminirale nakon izbora 1945. godine, koje su Amerikanci opisali kao najmanje slobodne u jugoslavenskoj povijesti. Patterson je izvještavao na temelju razgovora s članovima oporbe, običnim građanima i američkim poslanicima, a svi su ukazivali na eliminaciju političkih protivnika i instrumentalizaciju izbora.
– Već 9. svibnja 1945. jugoslavenske vlasti traže od američke, ali i britanske vojne misije da se povuku iz Jugoslavije. Tada je bilo jasno da ne žele nikakvu prisutnost zapadnih saveznika koji bi mogli utjecati na ishod izbora i onoga što vodi njihovu osnovnom cilju – uspostavi komunističkog režima. Ozračje izvješća bilo je vrlo negativno. Američka administracija ipak je odlučila reagirati i upozoriti Sovjete kako bi izvršili određeni pritisak na Tita, budući da je bilo jasno da se izbori neće moći održati u maniri dogovora iz Jalte. Međutim, Sovjeti su odgovorili da ne vide nikakav problem i da nema smisla stvarati pritisak, a potom je nova, komunistička vlast priznata krajem prosinca 1945. godine – govori dr. Čapo te naglašava kako je veleposlanik Patterson ipak dobio jasne upute da, iako američka vlada ima diplomatske odnose s novoformiranom Federativnom Narodnom Republikom Jugoslavijom, to ne znači da priznaje ili opravdava način na koji je vlast uspostavljena. Time je američka administracija pokušala pokazati da je svjesna i zabrinuta zbog sustavnog kršenja građanskih prava i sloboda koje je obilježilo cijelu 1945. godinu.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
