Prije sedam godina ponovno smo se podsjetili opasnosti koje nam svima prijete od virusnih hemoragičnih groznica jer to su izrazito smrtonosne i vrlo zarazne bolesti, s teorijskim potencijalom prijelaza u pandemije. U ovom slučaju, epidemija virusa ebole poharala je vrlo siromašne države zapadne Afrike: Gvineju, Liberiju i Sierra Leone.
Oko polovine svih zaraženih umrlo je te je potvrđeno više od 10.000 smrtnih slučajeva. Svjetska zdravstvena organizacija u brojnim je kasnijim izvješćima i analizama pretrpjela teške kritike zbog sporog i neorganiziranog odgovora na ovu epidemiju, dok su nevladine agencije poput Liječnika bez granica pohvaljene za svoju ulogu u privlačenju pozornosti javnosti i reakciji na epidemiju. Konačno, najnoviji alarm u ovom stoljeću podignut je 2015. godine, pojavom virusa zika koji je pogodio više od deset zemalja u Americi. Virus koji šire komarci uzrokuje zika groznicu – blažu bolest koja uzrokuje groznicu i osip.
No početkom 2016. Svjetska zdravstvena organizacija izrazila je zabrinutost zbog činjenice da zika infekcije kod trudnica mogu uzrokovati poremećaje u razvoju novorođenčadi, osobito mikrocefalije. Svaki put kada se pojavi nova epidemija, to je ujedno i prilika za iskorištavanje velikog zanimanja medija kako bi se pridobila politička podrška za poboljšanje zdravstvenih informacijskih sustava i izgradnju infrastrukture unutar krhkih zdravstvenih sustava u zahvaćenim zemljama. Takva bi investicija mogla spriječiti izbijanje budućih epidemija ili barem pomoći da ih se znatno bolje zaustavi i sanira, a istodobno se poboljšaju i uvjeti za zaštitu zdravstvenih radnika.
No zdravstveni informacijski sustavi vrlo su slabi u većini siromašnih zemalja, gdje su te prijetnje najveće. Komunikacija između znanstvenika i liječnika na terenu, zatim svih onih koji imaju zadatak obraditi podatke i predstaviti ih javnosti te medija često nije bila optimalna. Bilo je primjera u kojima su previše senzacionalistički prikazane situacije koje nisu bile dramatične, dok u drugima nije bilo dovoljno zabrinutosti kada je trebalo biti. Uz sve investicije koje danas, kao ljudska vrsta, ulažemo u proizvodnju naoružanja, kozmetičku i modnu industriju, zabavu, infrastrukturne projekte i sportska natjecanja, svijet bi trebao iznaći sredstva za izgradnju pouzdanih i funkcionalnih zdravstvenih informacijskih sustava i laboratorijsku infrastrukturu.
To bi nam trebalo omogućiti brzo prikupljanje pouzdanih informacija kako bismo mogli pravodobno uključiti alarm i širiti informacije suradnjom cijele znanstvene zajednice te uvide odgovorno predočavati javnosti. Zabrinjavajuće je koliko se truda ulaže u izgradnju raznih drugih resursa potrebnih čovječanstvu, dok smo i dalje podložni pandemijama koje bi sve naše napore učinile potpuno besmislenima i nepotrebnima. Vrlo smo dugo iskušavali sreću, no sada imamo priliku zaštititi se od prijetnje od novih epidemija. Trebali bismo iskoristiti priliku koja nam se pruža prije nego što zažalimo što to nismo učinili.
Prije vremena cjepiva i antibiotika život je morao biti prilično zastrašujući. Vrlo malen broj onih koji su vladali drugim ljudima bio je zaštićen u svojim impresivnim dvorcima, gdje su uživali u pristojnoj hrani i osnovnim sanitarnim uvjetima. No velika većina ljudi živjela je u svojim skromnim, vrlo jednostavnim, nehigijenskim domovima, često zajedno sa svojim životinjama. Tamo su uglavnom umirali od zaraznih bolesti. Svaki puta kada bi porezali kožu, dodirnuli svoje bolesne životinje, popili nešto što nije bilo prokuhano, pojeli nešto otrovno, razvili kašalj ili groznicu, to je mogao biti početak njihova kraja. Bilo je i još gorih situacija, kada bi se epidemije, koje su se sve zajednički nazivale „kugom”, povremeno širile kroz sela uzimajući pritom mnoge živote.
Doista tužan aspekt tako teškog života bio je to što ljudi nisu čak ni razumjeli zašto im se sve to događa. J edan od prvih koji su pretpostavili kako bi bolesti mogle biti uzrokovane nevidljivim sitnim živim bićima koja su živjela s nama na istom planetu – „mikroorganizmima” – bio je talijanski znanstvenik Girolamo Fracastoro. U svojem radu iz 16. stoljeća predložio je da bi sićušni oblici života mogli biti uzrokom zaraznih bolesti, da su se mogli reproducirati i umnažati te da su otrovni. Čak je primijetio i kako ih vatra može uništiti te kako su sanitarni uvjeti života vrlo važni. Ali vrlo ga je malen broj ljudi ozbiljno shvaćao. Mnogi su tada mislili: „Kako je moguće da nešto bude nevidljivo?”
U to je vrijeme, naime, većina ljudi mislila kako vidimo sve što se može vidjeti. Trebalo je još čitavo jedno stoljeće prije nego što je Nizozemac Antoni van Leeuwenhoek razvio mikroskop i potvrdio postojanje mikroskopskih svjetova koje ne možemo vidjeti golim okom. Na iznenađenje svih, u tim novim svjetovima bilo je mnogo nevjerojatno malih stvorenja koja su se kretala, razmnožavala se i množila vrlo brzo. Ali sa sve bržim razvojem znanja o mikroorganizmima, najistaknutiji znanstvenici shvatili su da u ovoj priči postoji neobičan obrat. Uvidjeli su da nakon rađanja trebamo mikroorganizme više od svega.
Naš je imunosni sustav na neki način „ušutkan” tijekom prvih mjeseci života, kako bi omogućio naseljavanje crijeva i kože trilijunima sićušnih mikroorganizama. Očito su nam potrebni kako bi nas zaštitili od raznih kožnih infekcija te omogućili probavu hrane koju jedemo. Svi zajedno, oni čine naš osobni tzv. mikrobiom. Zbog toga nosimo više bakterijskih stanica u našem tijelu nego što imamo vlastitih stanica te ih sve trebamo smatrati svojim nevidljivim prijateljima. Čini se da su naša tijela tek neka vrsta velike, mješovite vreće s mnogo trilijuna naših vlastitih stanica i barem toliko mikrobnih.
Sve ih na okupu drži naš imunosni sustav, koji treba ispravno prepoznati većinu tih mikroba kao prijatelje i dopustiti im ulazak u naš sustav zadržavajući izvan našeg tijela tek sitnu manjinu potencijalnih neprijatelja. Interakcije između našeg mikrobioma i vlastitih stanica toliko su brojne i složene da sve veći broj znanstvenika vjeruje kako ne možemo ispravno razumjeti naše zdravlje ili bolesti bez uzimanja uloge našega cjelokupnog mikrobioma u obzir. Ovo stoga postaje uzbudljivo novo područje istraživanja. No uz toliko nevidljivih prijatelja u našem tijelu, zašto nam onda neki od njihovih rođaka mogu nanijeti toliko štete?
I sami mikrobi stalno se razmnožavaju, mutiraju i postaju genetski sve raznolikiji kako bi povećali svoje izglede za opstanak, baš kao i sve druge vrste. U tom se trajnom procesu nasumično stvaraju i neki oblici koji mogu nanijeti štetu našim vlastitim sustavima. Time uzrokuju simptome zaraznih bolesti, koji su specifični za svakog uzročnika, pretvarajući se u naše vidljive neprijatelje. Međutim, nanošenje tolike štete organizmu domaćina grubo je i nije inteligentno, jer znači uništavanje vrlo poželjnog staništa za život.
Ponovno izvrstan članak, s mnogo informacija i pouka. Užitak je čitati. Predlažem da se umjesto pojma "informacijski sustav" u ovom kontekstu upotrijebi izraz "informatički sustav".