U nekim prilikama čovjek osvijesti svoje mjesto u prirodi, a jedna od njih svakako je kada se hoda šumom podno stamenih visokih stabala. Kao obični šetači ili planinari, njihovu visinu i starost najčešće možemo samo naslućivati. No postoje ipak neka posebna stabla za koja vrijedi znati jer njihova priča izaziva divljenje. Takvo je stablo jedna jela koja se nalazi usred velebitske šume iznad Kosinjskog Bakovca. Ona je najveća obična jela u Hrvatskoj. I jedna od najvećih u Europi. I po starosti je unikatna. U narodu je prozvaše – Jela Car. Njoj u čast Turistička zajednica Općine Perušić, u suradnji s Udrugom slijepih Ličko-senjske županije i Parkom prirode Velebit, u subotu će podno grana te impozantne vite jele organizirati drugu po redu kulturno-zabavnu manifestaciju nazvanu "Mirakul na Velebitu", ovaj put posvećenu i nazvan upravo po njoj – "U zagrljaju Jele Car".
"Čudo" od jele
– Kako je Velebit prepun raznih čuda, ove smo godine odlučili naš drugi "Mirakul" posvetiti jednom jedinstvenom stablu koje je narod prozvao Jela Car, a nalazi se usred velebitske šume, osam kilometara od Kosinjskog Bakovca. To je naše najveće i najstarije stablo obične jele koje krasi upravo PP Velebit. Visinom od 47,5 metara nadvisuje sva okolna stabla, promjer mu je oko dva metra, obujam 5,9 metara, a starost se procjenjuje na više od 500 godina. Kako bismo ljude upoznali sa što više tih divnih velebitskih znamenitosti i "čuda" te time kod njih poticali svijest o važnosti šumskih staništa te čuvanja kako kulturne i povijesne, tako i prirodne baštine ličkog kraja, organiziramo ovo događanje, potičući time i razvoj održivog turizma – kazala nam je direktorica Turističke zajednice Općine Perušić Mateja Smolčić, dodavši da će se, zahvaljujući bogatom programu, Jelu Car preksutra "zagrliti" glazbom, poezijom, legendama, izložbom, povijesnim osvrtima, radionicama...
A radionicu o godovima, na temelju kojih se određuje starost stabala, održat će Josip Tomaić, čuvar prirode u PP-u Velebit.
– Jela Car nema svoj pravi vrh. Svojedobno se prelomila pa je "potjerala" pet-šest novih vrhova koji sad imaju po desetak i više metara. Da nije prelomljena možda bi već bila visoka i više od 50 metara. Mjerenja su provele Hrvatske šume i prema tim podacima ona je u Hrvatskoj jela najveće visine i obujma. Da bi je se obujmilo oko nje se za ruke trebaju uhvatiti čak četiri čovjeka. Ona je zaista impresivna i kada dođete do nje, osjetite poštovanje prema takvom stablu čija je starost procijenjena na pola tisućljeća, dok je u usporedbi s tim naš ljudski životni vijek - kratak. I onda se zamislite, koliko već dugo ona i mnoga druga stabla stoje tu, a mi im krojimo sudbinu - reče nam Josip Tomaić o velebitskoj jeli koju narod već desetljećima zove Jela Car. Iako bi je, dodaje uz osmijeh, pogotovo u današnje vrijeme bilo pravilnije i točnije titulirati - caricom.
Visina ne znači i starost
Ima li u blizini Jele Car još takvih "zelenih" razgranatih starina i visina, zanima nas.
- Bila je još jedna jela približne starosti, Nažalost, osušila se. Prije nekih desetak godina u nju je udario grom i tada se počela sušiti. Ima i jedna smreka visoka 32 metra i promjera 143 centimetra, ali i ona je prelomljena pa nema svoj pravi vrh. Na tlu u blizini nalazi se jedan odlomljeni vrh koji se već raspada. Dug je 20 metara i pretpostavljamo da je to njen vrh. Ima u Velebitu još visokih i starih jela i smreka, ne baš takvih kao Jela Car, ali onih promjera 120-130 ili 150 centimetara može se pronaći. No, baš ću u subotu na radionici i prezentaciji pokazati prereze stabala iz kojih će se moći vidjeti da su neka stabla prilično stara, iako nisu ni tako visoka ni tako debela. Često mislimo - ono što je veliko to je i staro, ali nije baš uvijek tako. Recimo, imam otpiljak jedne smreke koja je bila visoka svega tri i pol metra, a bila je stara 160 godina. Radi se o tome da je ona rasla u drugačijim uvjetima, u vrtači s puno snijega pa je taj snijeg na njoj ostajao sve do lipnja i vegetacija je zbog toga bila slabija. Imam također i otpiljak stabla starog 65 godina, a visine tek dva metra. To je stablo raslo u močvari i kiselost tla utjecala je na njegovu visnu. Ljudi obično misle ako stablo raste iz vode da onda mora biti visoko, što nije točno jer upravo zbog kiselosti tla takva stabla mogu biti malena i kržljava. Uglavnom, na radionici ću pokazati otpiljke smreke, jele i bukve te objasniti kako prema broju godova možemo procijeniti starost stabala. A najstariji će biti otpiljak jedne jele stare 200 godina - uputio nas je Tomaić koji će ujedno biti i autor izložbe fotografija na kojima je zabilježio razna zanimljiva stabla po Velebitu, bilo da su im zanimljive krošnje, debla, staništa...
- Bukva je najčešća vrsta drveta u Velebitu. Iza nje dolazi jela. Međutim, jela je ugrožena zbog kiselih kiša i zakiseljavanja tla, što dovodi do sušenja. Usto, klimatske promjene i sve češće suše doprinose razvoju štetnika, poput potkornjaka, od kojih su posebno ugrožene smreke. Suše su veliki problem. Ove godine bilo je tako malo kiše da onda zbog manjka vode stabla oslabe, pogotovo ona starija. Dok mlađa stabla sušu podnose lakše onim starijima je teže, što na kraju dovodi do toga da se ona počnu sušiti. Od 2005. zamjetno je povećano sušenje stabala, osobito smreke koja traži hladnije i vlažnije podneblje pa je smreka sad zbog posljedica klimatskih promjena najviše ugrožena - upozorio je za kraj Josip Tomaić.
