Đuro Sessa, počasni predsjednik Udruge hrvatskih sudaca i dopredsjednik Međunarodne udruge sudaca, novoizabrani je predsjednik Vrhovnog suda na prijedlog predsjednice države i uz jednoglasnu podršku Opće sjednice Vrhovnog suda.
Kad vas je predsjednica pozvala na razgovor kao mogućeg kandidata za predsjednika Vrhovnog suda, jeste li stekli dojam da je brifirana o problemima pravosuđa ili je samo slušala vašu ocjenu i viziju rješenja?
Moj je dojam da su ona i savjetnici koji su bili prisutni upoznati s funkcioniranjem i problemima sudbene vlasti. Ja sam pokušao ponuditi neka rješenja koja su i stav sudaca Vrhovnog suda kako konačno položaj VS-a uskladiti s Ustavom.
Kako gledate na odluku suca Ivana Turudića da se povuče zbog medijskih napada “naručenih od osoba iz političkog života” vezano za njegovo poznanstvo sa Zdravkom Mamićem?
Ne postoji kandidat za dužnost predsjednika VS-a ni postupak kandidiranja prije nego što državni poglavar predloži jednu osobu za imenovanje. Dakle, po mom mišljenju nije bilo potrebe bilo koga isticati kao kandidata prije tog trenutka pa time ni povlačiti kandidaturu koje praktički ni nema. Do sada su predsjednici države uvijek predlagali jednu osobu i to nikada nije bio problem, dakle stvorena je praksa, i mislim da, kada ne postoje važni razlozi, ustaljene se prakse treba držati jer to daje stabilnost sustavu.
Treba li sudac biti žrtva svojih prijatelja, mora li voditi računa s kim se druži?
Sudac mora voditi računa da čuva svoj integritet i integritet sudbene vlasti. Budući da je granica često određena shvaćanjem javnosti, o tome se mora voditi računa, a to će shvatiti i pravi prijatelji.
Kako vi rješavate tu dilemu “dužnost ili prijateljstvo”? Biste li prijatelju rekli: “Oprosti, ali tvoje javno ponašanje je takvo da se više ne možemo družiti”?
Bih, svakako.
Imate li vi prijateljstva među političarima i drugim javnim osobama koja bi mogla biti sporna?
Nemam. Moji prijatelji – a tko je prijatelj, tu sam vrlo konzervativan i po svom karakteru suzdržan – uglavnom su ljudi koje znam iz djetinjstva ili rane mladosti. Kako onda, tako i sada.
Bi li, s obzirom na to da je predsjednica svoj prijedlog kandidata za predsjednika VS-a podnijela u “pet do dvanaest”, trebalo propisati kad najkasnije predsjednici trebaju podnijeti prijedlog?
Mislim da bi bilo korisno propisati barem instruktivne rokove, dok toga nema, glavno je da je prijedlog podnesen u trenutku u kojem je izbor bilo moguće provesti. No budući da su međusobne sastavnice državne vlasti dužne i međusobno surađivati, kako kaže članak 4. Ustava, u suradnji i u duhu te odredbe moguće je na vrijeme ispuniti Ustavom i zakonom propisane obveze.
Treba li ograničiti broj mandata predsjednika Vrhovnog suda i treba li u postupak njegova izbora uključiti Državno sudbeno vijeće?
Mislim da treba. Na najviše dva mandata. Moje je mišljenje da bi umjesto DSV-a, što je također jedno od rješenja, valjalo uvesti značajniju ulogu Opće sjednice VS-a.
Sudac Hrvatin je za svoja tri mandata dobio jednoglasnu podršku, dok je vaš kolega Ranko Marijan zbog toga što nije dobio podršku svih stranaka, odustao od kandidature. Vi ste dobili solidnu većinu, ali uz 33 glasa protiv. Smeta li vam to?
Žao mi je jer razlozi koje su oponenti mom imenovanju iznijeli jednostavno nisu točni i ne odgovaraju činjeničnom stanju.
Kako tumačite da Hrvatski sabor pri izboru šefa Vrhovnog suda prije nije bio tako seriozan i kritičan? Prijedlog kandidature Hrvatina predsjednici Mesić i Josipović obrazložili su jednom rečenicom, uz priloženi životopis!?
To bi trebalo pitati tadašnji saziv Sabora, ali i zastupnike koji su i onda i sada bili saborski zastupnici, no tada u tim prijedlozima nisu nalazili mjesta za proceduralne primjedbe koje su posve legitimne, ali ja kao osoba koja je predložena na to nemam nikakvog utjecaja.
Kakva je vaša ocjena aktualnog stanja sudbene vlasti? Koje su kritične točke, a što je dobro?
Mislim da je sudbena vlast stabilna, da suci savjesno rade svoj posao, ali da postoje određene neuralgične točke na koje se valja koncentrirati. Prije svega, položaj VS-a konačno treba uskladiti s njegovom ustavnom ulogom i sudovima u kojima prema sadašnjem stanju nije moguće poštovati rokove suđenja u razumnom roku pomoći da postignu te standarde. Velik i važan zalogaj je reforma plaća sudaca, prije svega plaće sudaca općinskih i prekršajnih sudova jer su one sada sramotno male za težak posao koji ti suci obavljaju godinama.
Vrhovni sud je 31. ožujka imao 16.700 neriješenih predmeta, od toga 16.100 “vaših” građanskih predmeta, uglavnom revizija. Doduše na kraju 2016. stanje je bilo i gore, s 18.227 neriješenih predmeta, dok ih je prve godine nakon što je Branko Hrvatin preuzeo Vrhovni sud bilo samo 2443. Tko je tome kriv i imate li ideju kako to riješiti?
Tko je sve kriv, teško je reći. Da budem krajnje iskren, kriv je dijelom Vrhovni sud koji 2008. nije prepoznao trendove i nije dovoljno snažno podržao reformu izvanrednih pravnih lijekova. Kriv je i zakonodavac i predlagatelj zakona koji, kada je postalo jasno kamo kreću trendovi, nije na vrijeme reagirao. Kriva je i akademska zajednica jer se dio te zajednice postavio više interesno nego stručno. Ali to sada nije važno, važno bi bilo već izrađena rješenja predati u zakonodavnu proceduru.
Na Kaznenom odjelu stanje je puno bolje, ali i ondje se po nekoliko godina čeka na žalbenu odluku.
Razlog tome su vrlo kompleksni predmeti, u kojima se VS pojavljuje kao jedini, ponavljam jedini, žalbeni sud za sve predmete koje u prvom stupnju sude županijski sudovi. Točno je da stanje može biti bolje. Odlučivanje o činjenicama treba na Vrhovnom sudu biti iznimka, a ne pravilo kao sada. Osim toga, u posljednje vrijeme dva suca su otišla u mirovinu, dvije sutkinje nižih sudova koje su radile u svojstvu savjetnika u punom sudačkom opterećenju vratile su se na matične sudove pa se broj spisa kod sudaca značajno povećao. To sve koči željeno postupanje i tu je prostor koji će poboljšati situaciju.
Temeljna uloga Vrhovnog suda je ujednačavanje sudske prakse koja je “feudalizirana” na 15 županijskih sudova. O tome se godinama govori, ali ništa se ne poduzima.
Da se ne poduzima ništa, to nije točno. Dva su smjera rješavanja tog problema. Zajednički sastanci odjela VS-a i predstavnika županijskih sudova, gdje se raspravljaju sporna pravna pitanja i predlažu rješenja, i drugi, kroz odluke u predmetima gdje postoji različita praksa sudova drugog stupnja. Budući da je to prava izvorna uloga VS-a, to bi trebalo da najviši sud uglavnom sudi samo kada takva različita praksa postoji ili kada je uopće nema pa ju je potrebno uspostaviti.
Možete li i namjeravate li što mijenjati u radu Državnog izbornog povjerenstva na koji se projiciraju kritike i nezadovoljstva izbornim procesima?
Uloga DIP-a je provoditi i nadzirati izborni proces. Ne kreirati ga. Mislim da je rad izbornih tijela vrlo transparentan i da je tu DIP napravio velike pomake. Ono što se meni nikad nije sviđalo, kao nekome tko je izbore provodio na nižoj razini, vrlo je komplicirana procedura koja zasjenjuje transparentnost, jasnoću i sigurnost izbornog procesa, ne samo za birače već i za biračke odbore koji su ključna karika svakih izbora.
Vaš prethodnik vrlo je rijetko davao intervjue i reagirao je baš kad mora. Vama na čelu UHS-a nije bio problem ući u polemiku s novinarima i političarima. Hoćete li mijenjati strategiju javnih istupa?
Uloga čelnika sudačke udruge posve je drukčija od čelnika najvišeg suda i iz toga i izvire češće ili rjeđe istupanje u medijima. Osim toga, sudovi, za razliku od UHS-a, imaju na raspolaganju glasnogovornike, mrežne stranice i druga sredstva komunikacije da javnosti objasne rad suda. Što se tiče suda, mislim da tu ima prostora za otvoreniju komunikaciju, ali mora biti i poštene i dobre volje s druge strane tog mosta.
Nije li i u toj samozatajnosti i nesklonosti Hrvatina da ulazi u konflikte dijelom razlog loše percepcije sudstva, po čemu smo među najgorima u EU? Može li predsjednik VS-a to promijeniti?
Nisam siguran da konflikti mogu promijeniti percepciju. Samo u suradnji sa svim sucima mogu se učiniti pomaci. No dojam, ponavljam dojam, a ne fakti, generiraju percepciju. A za dojam nisu odgovorni samo suci već i posrednici između činjenica i javnosti. To je vrlo velik i težak zadatak, a mi kao suci možemo samo odraditi svoj dio posla, druge ne možemo mijenjati. Valjalo bi provesti, kao prije nekoliko godina kada je ministrica bila gospođa Ana Lovrin, ispitivanje kod tzv. korisnika sudova što misle o radu suda. Tu su sudovi prošli odlično, ocjena je bila gotovo 4. Siguran sam da bi novo slično istraživanje među tom populacijom, a ne na temelju anonimnih komentara ispod novinskih članaka, dalo također dobre rezultate.
I kao član međunarodnih sudačkih udruga i tijela Vijeća Europe upoznati ste sa stanjem u drugim zemljama, što kod nas treba mijenjati? Kritičare, političare i medije ne možete promijeniti.
Mislim da sam dijelom odgovorio. Nigdje nije idealno stanje, osim u zemljama nordijskog kruga i dijelom u Austriji i Njemačkoj. Suci se mogu trsiti i ne klonuti duhom, a iz tih međunarodnih kontakata znam da je frustracija sudaca svugdje ista i da ima iste izvore.
Za razliku od vas, Hrvatin nije tužio medije, doduše i vi ste to učinili u ranim devedesetima. Biste li opet to učinili da se pokaže potreba?
Ako bih bio grubo i bez razloga, kao tada kada sam posegnuo i za tim oblikom zaštite, oklevetan, bih. Samo bih htio dodati, “u svoju obranu“, da kada su mi se jedne dnevne novine ispričale, povukao sam tužbu. Možda bi to bio i inače dobar put za izdavače i glavne urednike, ne samo kad je sudac u pitanju.
Jesu li suci preosjetljivi precjenjujući svoje duševne boli s obzirom na to da nijedan od niza vrhovnih sudaca nije od medija dobio naknadu manju od 70.000 kuna?
Mislim da ne. Sucu je čast i ugled, osim znanja, jedino oruđe za rad i obnašanje te dužnosti. Ako je to napadnuto, a bez razloga, samo zato da se nekog oblati, onda satisfakcija mora biti primjerena vrijednosti koja je napadnuta. Mislim da se inače ugled i čast u našem društvu uopće ne cijene. Osim toga, osobe vješte na riječima koje znaju prenijeti poruku sve mogu napisati ili izreći, a da ne koriste uvrede i rječnik ulice. Uzmite samo ugledne strane novine kad pišu o radu sudova ili sudskim odlukama.
Kako gledate na česte zakonske intervencije u Ovršni zakon? Je li riječ o uravnoteženim, socijalno osjetljivim intervencijama ili tu ima populizma koji skriva pravi izvor problema?
Ovršni je zakon toliko puta mijenjan da se u njemu vrlo teško snaći. Vrijeme je da se donese novi. Zaboravlja se da je svrha ovršnog zakona da se vjerovnik koji ima zakonitu tražbinu prisilno naplati od dužnika jer svoju obvezu nije ispunio kad je trebao. Zato vjerovnika ne treba dodatno kažnjavati jer hoće naplatiti dug, ali treba naći pravu mjeru da se zaštite najslabiji, koji nisu svojom krivnjom dovedeni u situaciju dužnika. A u ovoj raspravi o broju blokiranih izostale su analize zašto je netko blokiran i koja je priroda, vrsta, neplaćenog duga. To bi trebalo napraviti da imamo pravu sliku u kojem smjeru Ovršni zakon treba mijenjati. Vjerovnike i dužnike zakon nikada neće pomiriti, ali država mora naći načina da štiti slabe i ranjive i ne potiče one težnje koje su suprotne uspostavi pravnog reda.
Kako vam se dogodio diplomatski iskorak u pravničkoj karijeri?
To je duga priča. Bio sam 1992. izložen vrlo teškom i ozbiljnom napadu zbog onog što sam radio kao sudac, što je gotovo rezultiralo mogućom fizičkom likvidacijom, a prava reakcija tadašnjeg pravosudnog establišmenta posve je izostala. To me, osim želje za promjenom, ponukalo da se javim na javni poziv MVP-a, položim sve testove i tada mi je ponuđeno mjesto konzula u Perthu, što sam prihvatio. Iskustvo stečeno ondje neprocjenjivo mi je. No pri isteku mandata, u vrijeme kada se provodio postupak imenovanja sudaca, a ja sam ipak već prije 1993. i odlaska u Perth bio sudac devet godina i predsjednik parničnog odjela gotovo tri godine, mislio sam da mi je mjesto ipak u mojoj izvornoj profesiji. Natjecao sam se i bio izabran. Dakle, priče koje se često mogu čuti, da sam došao niodakle, bio nitko i ništa i odmah postao predsjednik suda, nisu istinite.
Kakav je vaš stav o arbitražnoj odluci u graničnom sporu sa Slovenijom? Jeste li sa stranim kolegama sucima pričali o tom svjetskom presedanu arbitražnog sudovanja, kakav stav preteže kod njih? Nije li povjerenje temelj autoriteta svakog, a osobito arbitražnog sudišta?
Nisam s njima razgovarao jer takva vrsta sporova nije u fokusu našeg interesa pa, ako hoćete, i kompetencija. U razgovoru sa slovenskim kolegama ili smo vješto izbjegavali tu temu, osim na razini sitnih podbadanja, ili je svatko držao svoju stranu. Kako se sada postaviti, na terenu je visoke politike koja je preuzela rješavanje tog problema pa nije na meni da ocijenim, a taj problem sudovi ionako neće moći riješiti.
Imam odlicno pamcenje a postoji i snimak.Evo mog razloga zbog cega taj covjek nema mjesta u sudbenoj vlasti...Budući šef Vrhovnog suda ima sumnjivu imovinsku karticu, nije prijavio prodaju zemljišta Agrokoru...........Muljatori s Agrokorom, plagijatori znanstvenih radova, kriminalci koji se lažno predstavljaju i slična bratija su najbolji kandidati za najvišu moralnu instancu države.