S obzirom na značaj koji hrvatsko pravosuđe već devet godina ima u životu Severine Vučković, i to ne kao ultrapopularne pjevačice, već isključivo i “samo” kao majke, čelni čovjek sudbene vlasti nije imao ama baš nikakvo pravo bilo što govoriti, osim da njoj i javnosti izloži detaljnu analizu o tome kako je moguće da se sudski spor o roditeljskoj skrbi nad djetetom može voditi devet godina. Nevažni su pritom mogući kaprici roditelja i tko zna kakvi sve mogući doprinosi roditelja i ostalih koji su otežavali suđenje. To ne može biti opravdanje. Gdje je tu famozni “najbolji interes djeteta”!? Jedno sudsko rješenje iz 2014., preinačeno pet i pol godine kasnije, pa opet godinu i pol kasnije nova je odluka koju je Vrhovni sud tri i pol godine kasnije ukinuo. Znamo da postoje objektivne okolnosti, sudovi su bremeniti problemima i na svim razinama opterećeni, ali kad se radi o egzistencijalnim pitanjima djeteta, onda nema većeg prioriteta.
Predsjednik Vrhovnog suda izgleda imitira predsjednika krmeljenka. To je neka politička kultura koja sa profesionalizmom ne želi imati veze i po ponašanju više pripada u komšiluk nego u srednju Europu.