– Tata, ovdje bih voljela živjeti kad budem velika – govorila je moja kći kad bismo prolazili križanjem Zvonimirove i Heinzelove. Tamo je stajala mala stara vila sa živopisnim tornjićem, zarasla u granje zapuštenog vrta. Prije ljeta je srušena i sad investitor gradi modernu zgradurinu koja, kako se to danas radi, zauzima sto posto parcele, pa će susjedima oduzeti svjetlo i zrak koji su dotad uživali.
Jedna je to od starih zgrada koje šaptom padaju po Zagrebu: nedavno je sravnjena lijepa kuća na početku Vončinine, a neki dan jedna starica na prekrasnom mjestu, uz kapelicu na Novoj vesi. Još ih je više potaracano baš između Zvonimirove, Heinzelove i Maksimirske, u kvartu stoljetnih vila – jedna po jedna nestaju i na njihovo mjesto dolaze betonski monstrumi jer Zagreb ne čuva svoj lik. Sve je po zakonu, ali novi graditelji ipak nešto kradu: iz svoje će kućerine gledati umiljatu i uspavanu uličicu, ali svi će drugi gledati predimenzioniranu nakazu.
Zna se tko je za to odgovoran: ministarstvo graditeljstva i gradski urbanisti. Znaju im se imena i prezimena. Bez njih u kombinaciji građevinac ne može ništa graditi pa niti kućicu za cucka. Pa nije baka Jaga s Dolca koja prodaje grincajg odgovorna za ovu situaciju.