Tko će se dragovoljno javiti za ubijanje ustaša? Treba zamijeniti
umorne drugove, stare borce koji su se već umorili od ubijanja ustaškog
ološa! To su riječi partizanskog komesara koji je ispred postrojene
jedinice u okolici Maribora, nekoliko kilometara na putu od toga grada
do Celja, tražio odmorne “snage” da nastave strijeljanje zarobljenih
ustaša, domobrana i civila koji su se predali na Bleiburšpkom polju.
Nad rovom u Mariboru
Među tom skupinom partizana bila su i dvojica Hrvata iz srednje Bosne,
iz Viteza, Ivica Križanac i Ivo Tadić zvani Barešić, mladići koji su
svoj ratni put u Drugom svjetskom ratu započeli kao pripadnici Druge
bojne 11. ustaškog stajećeg zdruga u Zenici, kod satnika Kuraje, a na
kraju rata poslije zarobljavanja i prerušavanja u domobrane završili
kao partizani, pripadnici 6. proleterske brigade 17. divizije, koja je
imala zadatak obračunati se sa zarobljenim neprijateljem na putu od
Bleiburga do Hrvatske.
– Čim smo “dobrovoljno”, čuvajući svoje glave, postali partizani,
poslani smo na područje Slovenije u akciju “češljanja”, tj. čišćenja
terena od ostataka “neprijateljskih vojnika” – kazuju dvojica svjedoka.
Križanac pak dodaje da je u jednoj od tih akcija bio i ranjen.
Njihova je kalvarija u partizanskoj odori doživjela vrhunac kada je
partizanska postrojba, članovi koje su bili, poslana da strijelja
zarobljene hrvatske vojnike i civile.
Nakon akcije čišćenja, dovezeni su u Maribor te smješteni u veliku
zgradu, a sutradan su u rano jutro kamionima odvezeni izvan Maribora
prema Celju te su se našli u crnogoričnoj šumi. Stigavši na čistinu,
ugledali su ispred sebe protutenkovski rov. Koliko je bio dug, nisu
mogli procijeniti. Postrojeni su pokraj njega, a onda su ugledali rov
dubok i širok otprilike pet metara, koji je već dobrano bio popunjen
leševima hrvatskih zarobljenika.
U streljačkom vodu
– Zarobljenici su dovođeni kamionima natkrivenim ceradom, zapravo
konvojima od 10 do 12 kamiona. U svakom je kamionu bilo po 30
zarobljenika, ruku vezanih žicom na leđima, po trojica u jednom redu, a
žicom je svaki bio vezan za drugoga. Na određenom razmaku duž kanala
kamioni su se zaustavljali na oko tri metra od ruba, okrenuti stražnjom
stranom prema kanalu – govore svjedoci pokolja.
Po dvojica bi partizana iz kamiona prihvaćala red po red nesretnih
ljudi tako što bi jedan držao za rame jednog krajnjeg zarobljenika, a
drugog krajnjeg, također za rame, držao bi drugi partizan. To je radio
i Tadić. Druga dvojica partizana su, jedan s jedne, a drugi s druge
strane, držali puške na gotovs kako netko od tih ljudi, koji su gledali
u ubijene ispred sebe, ne bi pobjegao. Radio je to i Križanac.
Šokantne egzekucije
– Potom su vezani dovođeni na rub kanala, a trojica partizana, s
pištoljima u rukama, podupirući s leđa nogom svatko svoju žrtvu da ne
bi pala natrag, pucali žrtvama u zatiljak, a ljudi su, onako svezani,
zajedno padali u kanal. Zatim bi na isto mjesto bila dovedena sljedeća
trojka, sve dok se kamion ne bi ispraznio. Prazni su se kamioni
vraćali, a drugi su već stizali, puni zarobljenika. Ubijalo se na taj
način bez prestanka četiri dana, od zore do mraka – ističu dvojica
svjedoka partizana.
Križanac i Tadić kažu da su im komesari govorili da je tu ubijano i
prije i poslije njih te da je na tom području ubijeno 36.000 “ustaša”.
Zaprijetili su im da o tomu ne smiju nikad nikomu ništa reći,
zabranivši im iz opreza odlazak na dopust.
Tadić je bio otpušten kući 1. listopada 1947. godine, a Križanac je kao
partizanski skojevac bio određen za školovanje u Rusiji. Kako to nije
želio, glumio je da je obolio od živčane bolesti te je, padajući u
trans, izvikivao: “Naprijed Šesta proteleterska ...!” Otpušten je kući
22. studenoga 1945. godine. Zanimljiv je ratni put dvojice Hrvata i
njihovo novačenje u partizanima. Oni su detaljno od jeseni 1944., kada
su postali pripadnici Druge bojne 11. ustaškog stajećeg zdruga u
Zenici, pa sve do zarobljavanja od partizana kod Dravograda polovicom
1945. i kasnije, detaljno su opisali svoj ratni put, osobito onaj
dio kad su 15. svibnja 1945. postali partizani i što su sve radili u
uniformi vojske koja se našla na pobjedničkoj strani.
Iz ustaša u partizane
Neposredno nakon zarobljavanja od strane partizana obavljeno je
razvrstavanje zarobljenika - na jednu stranu ustaše, a na drugu
domobrani. Prema savjetu starijih prijatelja, kako su se već ranije
preobukli u domobranske uniforme, Tadić i Križanac priključili su se
skupini domobrana. Tadić i Križanac kao zarobljenici dobrovoljno su se
pridružili partizanima jer su, kako kažu, vidjeli da oni koji to nisu
željeli završavaju na stratištu zajedno sa zarobljenim ustašama. Tako
su iz kolone smrti došli u odred smrti.
Nisu htjeli istinu odnijeti u grob
Ivica Križanec rođen je 1927. u okolici Viteza, kao i tri godine mlađi Ivo Tadić zvan Barešić. Oni su se sami javili autoru ovog teksta, ne želeći u grob odnijeti istinu o onome što se događalo s Hrvatima koji su nakon zarobljavanja na Bleiburškom polju u kolonama smrti na Križnom putu vraćani u Hrvatsku i BiH. Sudbina je htjela da ta dvojica, tada golobradih mladića, od kojih je jednom bilo 15, a drugom 18 godina, od pripadnika ustaške vojske postanu partizani. Spašavajući život, postali su pripadnici partizanske jedinice koja je u okolici Maribora bila zadužena za strijeljanja.
Vatreno krštenje u streljačkom vodu
Kad su odjenuli partizansku uniformu, Križanac i Tadić odmah su poslani u Sloveniju, gdje je njihova jedinica provodila čišćenje od neprijatelja. U svom prvom zadatku Križanac je lakše ranjen, ali se brzo opravio te je s ostalima prebačen u Maribor. Njihova je jedinica kamionima prebačena u okolicu Maribora, a na putu između toga grada i Celja imali su “vatreno krštenje” – u strijeljanju zarobljenika. Oni, kao i mnogi drugi koji su regrutirani iz domobrana, bili su pod stalnim nadzorom te sumnjom komesara koji su promatrali njihovo ponašanje te jesu li lojalni novoj vojsci.
