Kaj muž zna kaj je čokolada, kažu kajkavci, i imaju pravo. Badava vam novci kad ste seljo beljo. Čitam tako da su neki obijesni bogatašići otišli u londonski Nusr-et Steakhouse i slistili tri boce vina Petrus za 30.000 funti, uz koje su si naručili i jedan Dom Perignon, koji je u usporedbi s Petrusom bagatela, pišljivih 1600 funti. Ako idete na vino koje stoji 10.000 funti, pa to je pravi obred: dok se vino naruči, dok se otvori, dok se pripremi za vas, pa dok se pijucka nakon neke serije delikatesa pariške kuhinje…
A ovi su dripci svoje Petruse slistili uz jedan odrezak, tri porcije pomfrita i 20 baklava. Nisam vinopija, ali bilo mi je žao tog vina da ga piju bez poštovanja – u takvoj situaciji nisu mogli razlikovati Petrus od Red Bulla, koji su također naručili te večeri.No još je gore svetogrđe prema Petrusu počinio Ronaldo kad je sa suprugom Georginom Rodriguez uletio u neki londonski kafić s dvoje prijatelja. Bio je rođendan njihove kćeri pa su društvo htjeli počastiti jednim od najskupljih vina na svijetu, teranom iz Richebourga za 20.000 eura. To su iskapili na eks, kao Coca-Colu, pa su si naručili još jednu bocu, ipak malo jeftiniju – Petrus. Ali nisu imali strpljenja, i ostavili su ga nepopijenoga, jer su za nepunih četvrt sata izletjeli iz kafića, jednako naglo kao što su i upali, dakako, plativši račun. Za uživanje u hrani i piću nije dakle dovoljno da imate novca, treba i vremena – ali ni to nije jamstvo da ćete užitak postići. To je osjetila na svojoj koži američka putopisna blogerica Geraldine DeRuiter, rodom iz Seattlea. Ona je sa sedmero prijatelja posjetila Bros’, restoran u talijanskom gradu Lecceu, ponosnog nositelja Michelinove zvjezdice. Svatko je od njih platio 200 eura za obrok od 27 sljedova koji su bili prilično bizarni. Na stol su im dolazile mesne kapljice, smrznuti zrak, jestivi papir, užegla ricotta, žele s ubrizganim molekulama mesa, a čak su za jedan slijed dobili čašice octa. No najluđa je bila limunska pjenica servirana u kugli na kojoj je jedini otvor bio modeliran prema ustima glavnog kuhara – do pjenice se moglo doći jedino tako da je ližete s odlijeva njegovih usana. To je mučenje trajalo četiri i pol sata, a još je gore da su nakon svega iz čuvenog restorana izašli gladni. Zgrožena Geraldine DeRuiter izrugala je na blogu chefa Floriana Pellegrina, a on joj je zauzvrat zahvalio na reklami: njezin je blog odjeknuo u cijelom svijetu pa je pjenica iz posude oblikovane prema njegovim ustima jednostavno planula – svi su htjeli isprobati tu ludost.
Moderni robovi sudjeluju u blagdanskom trgovačkom desetoboju, za koji nema medalja i nagrada: istovaruju robu, trče na blagajnu, jedu u hodu, trpe grdnje poslovođa, čiste pod, poslužuju kupce, gaze žohare...
Komentara 1
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Meni također nije jasno poslovanje trgovina. U redu, s jedne strane, na slaganju robe može raditi praktički svatko - nema posebnih kvalifikacija. Već na blagajni je malo drugačije - prečesto naiđem na ohole ili živčane blagajnice. S druge strane, kako je moguće da su cijene u našim trgovinama praktički iste kao, recimo, u Njemačkoj, a plaće trgovaca 2-2.5 puta manje? Dobro, njemački porezi su niži, ali i u bruttu su plaće 1.5-2 puta niže? Nadalje, kako u jednoj trgovini netto plaća može biti 4000 kn, a u drugoj 7000? Nasuprot ovim, čini mi se objektivnim problemima, autor odlazi u krivom smjeru na drugim pitanjima poput navođenja studenata. U Americi su me davno naučili da je korisno da student radi negdje jer je to dobro za uvod u stvarni život koji ga čeka. Tako da ne vidim problem ovdje? Studentima je rad u trgovinama zapravo dodatni prihod (netko ih već uzdržava), a i ne moraju raditi u trgovini dugoročno, nego samo koliko žele. Anegdotalno, čuo sam od više njih nešto poput "ne dirajte nam nedjelju, tad je najbolja satnica". Drugi problem je bacanje hrane. Da, tužno je i žalosno da se kruh, navodno, baca zbog loše korice. Međutim, u trgovinama u kojima ja kupujem lokalno pečeni kruh je uglavnom jeftin i užasne kvalitete. Pitam se koliko je loš onda taj koji nije zadovoljio ni tako niski prag? Naposlijetku, zabluda je da je netko u svijetu gladan jer mi bacamo hranu. Ta hrana ne bi ni bila proizvedena da je ne kupujemo i mislim da je problem više ekologija, nego glad.