U Zagrebu se prošlog tjedna, od 5. do 8. svibnja, održao 13. Festival povijesti Kliofest. Uz festivalski slogan "Povijest za sve" održano je osam okruglih stolova, niz kolokvija, radionica, izložbi i predstavljanja knjiga, kao i povijesni kviz te projekcija filma. Tri okrugla stola bila su posvećena obljetnicama: 250. obljetnici postanka Sjedinjenih Američkih Država, 500. obljetnici Mohačke bitke i 800. godišnjici smrti sv. Franje. No već nakon samog otvorenja festivala održan je zanimljiv i vrlo polemičan okrugli stol pod nazivom "Proslava 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva – kako danas gledamo na hrvatski rani srednji vijek", posvećen obljetnici koja je obilježila cijelu prošlu godinu, o čemu su govorili povjesničari Neven Budak (ujedno i moderator), Branimir Janković (urednik portala Historiografija. hr) i Trpimir Vedriš (suautor izložbe "U početku bijaše kraljevstvo") te Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista i autor filma "Kralj Tomislav".
Budak je već na samom početku razgovor krenuo zagrijavati pitanjem trebaju li nam danas, kada je hrvatski nacionalni identitet čvrst i nitko ga ne dovodi u pitanje, proslave i obljetnice poput ove o Hrvatskom Kraljevstvu te ima li sve to nekog smisla. Janković je odgovorio da su povijesne obljetnice uvijek povezane uz nacionalni identitet i suvremeni kontekst pa one često više govore o suvremenosti nego o prošlosti koju obilježavaju, pri čemu nerijetko budu i uzrok raznih konflikata. Osvrćući se na spomenutu izložbu, Klarić je naveo da su tri njena aspekta: izgradnja vlastitog identiteta, promocija kulture i važnost obrazovanja, osobito u današnje vrijeme TikToka, kada je pravi izazov mladima prezentirati i u njima pobuditi interes za događaje iz davne prošlosti.
– Odluka o prošlogodišnjoj obljetnici Hrvatskog Kraljevstva bila je politička odluka. Afirmativno gledam na takve proslave jer one otvaraju mogućnosti za niz drugih konstruktivnih projekata i aktivnosti u kojima možemo sudjelovati i mi znanstvenici, jer bilo kakvo bavljenje prošlošću na kolektivnoj razini neki je oblik društvenog sjećanja. Za način na koji je zajednica povezana i drži se na okupu jako je važno zajedničko sjećanje i zato su ovakve obljetnice prilika i za neku vrstu čišćenja, filtriranja i oblikovanja kolektivnog sjećanja, čime se otvara prostor za razgovor o društvenom zdravlju. I zato bi mi bilo drago da svake godine obilježavamo neku povijesnu obljetnicu. I ako se to radi ozbiljno, uz znanstveni pristup, to će onda biti suvislija refleksija nego da se to prepusti stihiji i internetskom prostranstvu prepunom fikcionalnih filmića koje je generirala umjetna inteligencija i koji vrve anakronizmima – izjavio je Vedriš. Uz napomenu da nas ove godine očekuje 950. obljetnica krunjenja kralja Zvonimira, a onda iduće godine i 500. obljetnica dolaska Ferdinanda I. Habsburškog na hrvatsko prijestolje, a svake godine slavimo i razne događaje iz novije povijesti, poput akcija Bljesak i Oluja iz Domovinskog rata, Budaka je zanimalo – ima li suštinske razlike u obilježavanju događaja iz starije povijesti i onih novijeg datuma ili je funkcija jednog i drugog ista.
– Obilježavamo ono na što su države i nacije ponosne, kao što su pobjede, ali negdje i porazi imaju mobilizacijski učinak. Srednji je vijek posebno popularan na europskoj razini jer mnogi europski narodi uz to doba vežu nastanak svojih država pa su na to posebno ponosni. I uzmemo li aspekt nacionalnog ponosa, ne bih rekao da postoje neke suštinske razlike između obilježavanja kralja Tomislava i Oluje. No, za razliku od kralja Tomislava ili Prvog svjetskog rata, obljetnice vezane uz Drugi svjetski rat i devedesete godine prošlog stoljeća ideološki su jako polarizirajuće i izazivaju polemike i sukobe – ustvrdio je Janković dodajući da je njemu najdraža obljetnica Seljačke bune i da je on u tom sukobu kmetova i plemića uvijek krležijanski na strani kmetova.
Nakon što je Klarić kazao da na velikim povijesnim obljetnicama ne inzistiraju samo mlade države poput Hrvatske, već su one, kao način stvaranja i čuvanja zajedničkog identiteta, važne svakoj naciji i državi te je Hrvatska samo na dobar način preuzela ili kopirala sve ono što rade i druge zemlje, Vedriš se nadovezao navođenjem rezultata niza studija izraelskog sociologa prema kojem su, u nacionalnom kontekstu, ljudima najzanimljivija dva razdoblja – ono nedavno i ono početno. – Nakon tog početnog razdoblja interes za poznavanje, zanimanje i razumijevanje povijesti pada i onda se strmo opet diže tek u recentnom vremenu. Očito postoji neka instinktivna potreba da se te početke idealizira i u njih svašta projicira, dok se recentnog razdoblja mnogi i sami sjećaju ili to sjećanje izvire iz obiteljskih sjećanja pa su za taj dio povijesti u neku ruku svi stručnjaci i zato je vrlo nezahvalno predavati povijest 20. stoljeća. Stoga recentnu povijest i ne smatram poviješću u pravom smislu. Niz teoretičara smatra da vrijeme života triju živućih generacija, što je razdoblje od 70 do 100 godina, ima potpuno drukčiju i emotivnu i doživljajnu kvalitetu od onih ranijih razdoblja.
Naravno, to ima svojih i dobrih i loših strana, kao što i bavljenje davnom poviješću ima svojih loših i dobrih strana jer o toj dalekoj prošlosti vrlo malo znamo, to je kao neka prazna ploča koja služi upisivanju niza nama suvremenih značenja. Iako su i novija, a pogotovo starija povijest, za nas znanstvenike pravi izazov, prednost bih dao ovoj starijoj. Naime, novija povijest obiluje kontroverznim epizodama koje je teško zagladiti, to traži puno posla, strpljivosti i razboritosti. A premda se s, recimo, 13., 14. i 15. stoljećem mi stručnjaci stalno znojimo, starija povijest je neka vrsta baštine na koju ste ponosni i to ne izaziva toliko podjela i napetosti – kazao je Vedriš usput replicirajući Jankoviću riječima da već mjesecima istražuje Krležin odnos prema srednjem vijeku i da je "Krleža posljednja osoba od koje bi trebalo učiti o starijoj povijesti jer je riječ o čovjeku koji apsolutno ne razumije i falsificira srednjovjekovnu povijest, što je totalna katastrofa".
S potonjim stavom o Krleži složio se i Budak, koji je potom na primjeru Francuske i tamošnjih parada kojima se svake godine obilježava godišnjica pada Bastilje, odnosno početka Francuske revolucije, pojasnio kako nastaju mitovi. – Tom proslavom početka Francuske revolucije propagiraju se vrijednosti slobode, bratstva i jednakosti, a niti je od te revolucije bilo jednakosti, niti je bilo bratstva, a bogami nije bilo bi slobode baš za sve Francuze. No time se stvara mit koji služi da bi se kreirao današnji identitet kako se Francuzi zalažu za slobodu, jednakost i bratstvo. Tako se oblikuju i koriste i drugi mitovi. K tome, suvremena politička situacija utječe i na odabir toga što će se slaviti – ustvrdio je Budak navodeći kao primjer i to što su se prije po cijeloj Jugoslaviji slavili dani antifašističkih ustanaka, dok se Bleiburg nije smio ni spomenuti, a sad se Bleiburg obilježava svake godine. Stoga je Budaka, ako govorimo o oblikovanju nacionalnog identiteta, zanimalo oblikujemo li mi stvarno nacionalni identitet kao neku trajnu vrijednost ili se nacionalni identitet mijenja ovisno o političkim okolnostima.
Janković je smatrao da je točno ovo drugo, uz pitanje možemo li se mi uopće složiti što su to trajne nacionalne vrijednosti. Podsjetio je kako je 1973. godine 400. obljetnica Seljačke bune bila snažno državno propagirana, dok se danas ta godišnjica obilježava lokalno. – Zanimljivo je danas vidjeti i to kako su obilježavanja istih obljetnica u istim godinama predmet nekih političkih sukoba. Svi znamo da je službena komemoracija za Oluju bila u Kninu, a ona neslužbena i mnogo popularnija bila je u Čavoglavama – reče Janković podsjetivši i na to da je 1971. bila iznimno zanimljiva godina jer se usred Hrvatskog proljeća dogodilo nekoliko obljetnica: 30 godina od antifašističkih ustanaka 1941., sto godina od rođenja Stjepana Radića te 300 godina od urote i smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.
– I zanimljivo je vidjeti koja je obljetnica u takvim okolnostima bila važnija. A i samo Hrvatsko proljeće postat će obljetnica za sebe u suvremenom razdoblju. Dakle, obljetnice su neizbježno politički uvjetovane, one neizbježno imaju politički i društveni kontekst te su razilaženja i polarizacije oko obljetnica nešto normalno – ocijenio je Janković. Klarić se nadovezao da bi obljetnica kralja Tomislava trebala biti obljetnica oko koje više ne bi trebalo biti nikakvih sukoba ili trvenja. – Ta je obljetnica položila test vremena i oko nje se više ne bi trebale voditi polemičke rasprave treba li nam ona ili ne. Za mene se prošle godine slavila obljetnica političke i društvene prisutnosti hrvatskog naroda i hrvatske države na nekom prostoru. I za Hrvate je obljetnica Tomislava neizmjerno važna – ustvrdio je Klarić. Vedriš je zatim istaknuo da je nacionalni identitet podložan promjenama te da sve obljetnice ne služe za učvršćivanje nacionalnog identiteta, nego za njegovo oblikovanje, brušenje i na neki način prilagođavanje.
– Prirodno je da zajednički osjećaj za prošlost mora biti u nekoj mjeri čvrst i u nekoj mjeri dinamičan. Mora se dopustiti neka promjena tijekom protoka vremena, a svako vrijeme dodaje neki svoj moment. Svrha svega toga je sklad u društvu. Treba utvrditi što je relevantno za sve i što je odrednica jednog razdoblja, njegova slika, a što su ekscesi ili pojedinačni slučajevi. Treba suvislije odrediti što se treba slaviti i obilježavati – založio se Vedriš, da bi Budak kazao da se za sto godina neće moći izbjeći obilježavanje 1200. godišnjice Hrvatskog Kraljevstva i tu će povjesničari morati odigrati važnu ulogu upozoravanja javnosti na to što se slavi, zašto se slavi i je li to baš najbolje odabran motiv za proslavu.
– Jer ja zapravo ne znam što smo mi slavili prošle godine. Slavili smo 1100 godina kraljevstva iako ne znamo je li 925. godina krunidbe. I pitanje je jesmo li slavili kraljevstvo, a ono je prestalo postojati 1918., ili smo slavili kontinuitet hrvatske državnosti. Ako smo slavili kontinuitet hrvatske državnosti, što bi po meni bilo puno važnije, onda smo tom proslavom otpisali cijelih prvih sto godina hrvatske države jer ona postoji i u devetom stoljeću. Zašto mi onda svojevoljno odbacujemo tih jako zanimljivih sto godina? To je doba Trpimira, Branimira, Domagoja, važnih hrvatskih vladara, doba kada je Hrvatska stvorena, kada se prvi put spominju Hrvati. A ovom prošlogodišnjom obljetnicom mi to brišemo iz nacionalnog sjećanja ili umanjujemo važnost toga. Usto, onda se postavlja i pitanje što je s razdobljem nakon 1918. do danas – posve je logično upozorio Budak, na što je Klarić kazao da je lanjska proslava uključivala i tih stotinu godinu prije i to razdoblje poslije, a problem je u tome jesu li povjesničari javnosti dovoljno prenosili to što slavimo.
Budak je uzvratio kako je svjestan da do promjene, da se obljetnica počne računati i slaviti od Trpimirova doba, nikada neće doći jer "smo si mi uglavili tu 925. i gotovo", ali da povjesničari moraju javno upozoravati pokušavajući ljude navesti da kritički promišljaju o svojoj prošlosti. Da je gubljenje jednog stoljeća pogrešna perspektiva, složio se i Vedriš, nakon čijih se riječi povela rasprava o već spomenutoj izložbi, da bi Klarić zatim kazao kako je film "Kralj Tomislav", koji se još uvijek može pogledati u kinima, do sada vidjelo oko pet tisuća ljudi u cijeloj Hrvatskoj. – U izradi tog filma nit vodilja bila mi je da su tada u trenutku krize Bizanta i papinstva svjetla pozornice bila spremna za jednog moćnog hrvatskog vladara koji je pametno iskoristio dobar geostrateški položaj da bi izgradio moćno područje kojim upravlja – naveo je Klarić posebno pohvalivši glazbu Mateja Meštrovića, koji je napisao oratorij "Kralj Tomislav", te naratora u filmu, glumca Dragana Despota.
Uslijedila je kraća rasprava o tome kakav će biti znanstveni doprinos velikog broja znanstvenih skupova koji su prošle godine bili posvećeni obljetnici Hrvatskog Kraljevstva i hoće li se to uopće moći mjeriti sa znanstvenim doprinosima proslave iz 1925., uoči koje je naš znameniti povjesničar Ferdo Šišić objavio monumentalno te danas i dalje relevantno djelo "Povijest Hrvata u doba narodnih vladara", u kojem je napisao da nema nikakvih dokaza da se Tomislav krunio 925. – Posljedica toga što je Šišić napisao nije bilo. Rezultati znanstvene historiografije očito ne utječu na stvaranje neke nacionalne mitologije – zaključio je Budak dometnuvši pak da su njegove glavne zamjerke izložbi to što se kroz izložbu ne može sustavno pratiti što je to Hrvatsko Kraljevstvo, kako se ono razvijalo i koje su ga institucije činile. Vedriš je uzvratio da je izložba napravljena u kratkom roku jer je odluka o obilježavanju obljetnice donesena vrlo kasno pa se izložba počela pripremati samo devet mjeseci prije nego je trebala biti otvorena. Priznao je da se izložbi puno toga može zamjeriti, ali i dodao da je ona ipak, nakon što je na njoj radilo jako puno ljudi s različitim vizijama kako bi to trebalo izgledati, nešto lijepo i vrijedno.
– Da, izložba se počela raditi relativno kasno. Da je nama ta obljetnica stvarno važna za oblikovanje nacionalnog identiteta mi bismo onda pet godina prije znali da će se ta obljetnica dogoditi i počeli bismo na vrijeme pripremati njenu proslavu. Do ove je proslave došlo tako da se nekoliko ljudi u Družbi Braće Hrvatskog zmaja sjetilo da bi trebalo organizirati proslavu pa su oni to predložili Matici hrvatskoj koja se tome pridružila, jer kako da to odbije, pa se to onda predložilo Ministarstvu kulture koje je to isto prihvatilo, jer kako bi i ono to moglo odbiti, i sve je bilo napravljeno u posljednji tren. A kada bi nama te obljetnice bile stvarno jako važne onda bi se one planirale pet godina unaprijed. Ovako se improvizira i mi uvijek uspijemo u improvizacijama, ali se pri improvizacijama naprave i greške.
Evo, bilo bi odlično kada bi Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti već sad znali što bi se moglo obilježavati 2030. i kasnije pa da se to počne pripremati i raditi na vrijeme – posve opravdano je upozorio i predložio Budak navodeći još da nas iduće godine čeka obljetnica dolaska Habsburgovaca na hrvatsko prijestolje, ali se i opet kasni u razmišljanju i pripremi hoće li se i kako će se to obilježiti. Kako je naglasio, stvari se očito mijenjaju ovisno o političkim okolnostima, pa je naveo i primjer bana Josipa Jelačića koji je danas neupitan dio nacionalnog imaginarija, junak koji ima spomenik na glavnom zagrebačkom trgu, dok su ga žestoki pravaši sredinom 19. stoljeću prezirali, smatrali nacionalnim izdajnikom koji je Hrvatsku prodao Austrijancima. Uslijedila je rasprava kako danas ono što se dogodilo u prošlosti približiti mladima. A nakon dva kraća osvrta iz publike, Neven Budak je prvi festivalski okrugli stol održan u NSK priveo kraju ovim riječima:
– Što se tiče Tomislava i 925., mi ne znamo ništa o krunidbi i ne znamo ništa o kruni. Znamo samo da je papa njega u pismu oslovio titulom rex. A prije toga imamo "Branimira i njegov narod" koje blagoslivlja papa. Dakle, ako hoćemo govoriti o papinoj ulozi u nekom međunarodnom priznanju u to doba onda je to postojalo još za vrijeme Branimira, odnosno, prije Tomislava. No ta naša ideja da je ta titula rex, ili čin krunidbe, nešto krucijalno – to u to doba ne stoji. Pa prvi engleski okrunjeni kralj okrunjen je 925., iste godine kao i Tomislav, ako je Tomislav okrunjen 925. I Englezi to uopće ne obilježavaju. Njima ta godišnjica ne znači ništa zato što su samostalni vladari – bez obzira imaju li u latinskom naziv rex, dux ili neki drugi – samostalni vladari. Mi ne znamo kako su Hrvati na svom jeziku nazivali svoje vladare. Možda su ih već u 9. stoljeću zvali kraljevima. Ali to ne znamo, znamo tek za Zvonimira da je na hrvatskom jeziku nazvan kraljem. Mi olako jednoj riječi u jednom pismu pripisujemo jako veliko značenje.
Otvori KEKS Pay
