Tuđman je kadšto u svoj ured na Pantovčaku pozivao manju ili veću skupinu novinara i drugih javnih djelatnika, pa se razgovaralo o određenoj temi ili tema ne bi ni bila zadana. Bio sam sudionik tri-četiri takva razgovora, a na jednom, na kojem je bilo tridesetak osoba, javio sam se za riječ poslije sjajnog njemačkog novinara, pokojnog Carla Gustava Ströhma. Ströhm je govorio o tome kako su on i neki njegovi kolege upozoravali vodstvo njemačkih demokršćana na silan utjecaj medija te da o tome moraju voditi posebnu brigu. Komotni demokršćani nisu na to obraćali posebnu pozornost, njihov je stav bio: narod će uvijek za nas glasovati. Ali to se nije obistinilo.
Kad je Ströhm završio, oprezno sam ga upozorio da on možda i ne pozna dovoljno stanje u Hrvatskoj, te sam rekao kako ovdje u državnim medijima, gotovo bez iznimke, ne može biti direktor ili glavni urednik nitko tko nije bio aktivni član Saveza komunista. Tuđman me odmah prekinuo, prijekorno me opomenuvši: “Boga mu, Ivkošiću, a pomirba!?” Jednako sam mu strelovito odgovorio: “Predsjedniče, valjda bi ta pomirba trebala obuhvatiti i nas nepartijce.” Taj moj odgovor izazvao je prilično smijeha, a vrteći glavom, nasmijao se i Tuđman.
I ova pričica na svoj način govori o Tuđmanovoj ideji pomirbe. Cio niz primjera pokazuje kako je imao posebnu sklonost prema ljudima koji su prešli put sličan njegovu, ili je bar on u to vjerovao (u novinarstvu su to bili Goran Milić, Mirko Galić, Branko Tuđen, Nenad Ivanković..., svi odreda nekad veliki partijci i vjerni čuvari komunizma i Jugoslavije, neki poznati i po ustrajnom žigosanju “neprijatelja socijalizma”). A to je bio put od ortodoksnog Jugoslavena i komunista do neupitnog i odlučnog hrvatskog državotvorca. Usudio bih se reći – Tuđman je ideju pomirbe iz svoje vlastite sudbine htio prenijeti u cijeli narod. On je u sebi pomirio komunista i domoljuba. I kao što je na Prvom općem saboru HDZ-a rekao da NDH nije bila samo kvislinška tvorevina nego i izraz težnje hrvatskoga naroda za svojom državom, mogao je isto tako reći za hrvatske partizane i komuniste da nisu bili samo pripadnici revolucionarno-oslobodilačkog pokreta nego i potencijalni tvorci hrvatske države. Tuđman na taj način nije htio, slikovito govoreći, pomiriti ustaške i partizanske uniforme, ideologije i vodstva, nego je želio da se upravo na odricanju od zla iz naslijeđa i jednih i drugih toga naslijeđa oslobode oni sami i njihovi potomci. Jer upravo je to obostrano zlo bilo razlog nepomirljivosti.
Njivu će uskopati ljudi koji motike prirodno upotrebljavaju, ali ako motikama krenu jedni na druge, ugroženi će biti i oni i njiva. Tuđman je sve Hrvate htio navesti na taj prirodan odnos prema državi i prema potrebi da se ona stvori. Sudionici prošlosti, stvorimo hrvatsku državu bez tereta te prošlosti, bez kobnih sukoba koji su je obilježili! Je li u tome bio nekritičan? Ima onih koji i tako misle, ali državotvorstvo je prvom hrvatskom predsjedniku bilo kriterij iznad svih drugih, pa je prihvaćao manje-više svakoga, kakvu god prošlost da je imao, tko se opredijelio za hrvatsku državu i u njezinu joj stvaranju i učvršćivanju mogao biti od koristi. Pogotovo se to pokazalo sudbonosnim u ratu, u obrani zemlje, u kojoj su zajedno sudjelovali sinovi partizana, domobrana i ustaša, časnici koji su došli iz JNA i zapovjednici koji su stasali u borbi, podjednako ljudi iz svih hrvatskih podneblja, građani različitih narodnosti, među njima i povelik broj Srba. Stipetić, Tus, Letica... mogli su doći u Hrvatsku vojsku samo preko mosta Tuđmanove pomirbe a nikako ne bi mogli preskočiti provaliju koja bi njih i tu vojsku razdvajala kao ustaše i partizane. Pomirba je bila biološki imperativ opstanka naroda i države nasuprot pogubnim ideološkim isključivostima.
Podosta sam puta slušao Gojka Šuška kako s velikim poštovanjem govori o nekim hrvatskim oficirima koji su došli iz JNA ali i o drugim osobama iz ljevičarskog miljea koje su sudjelovale u stvaranju hrvatske države, a slušao sam i neke osobe iz partizanskih i komunističkih obitelji koje su ratovale za Hrvatsku ili su se za nju borile na drugi način s koliko poštovanja govore o Šušku a da im baš nimalo nije smetalo što je u medijima prokazivan kao ultradesničar pa i “ustaša”. Koliko je pak Tuđmanova pomirba utjecala na narod, pokazuje činjenica da je kao predsjednički kandidat uvijek dobivao mnogo više glasova nego HDZ – u njegovim pobjedama bile su pomirene sve opcije. I u anketama poslije njegove smrti postotak pozitivnih uspomena je, ovisno o pitanjima, od 70 do čak 90 posto. I danas je ta pomirba u narodu čvrsta i na djelu, koliko god je političari nastojali rasklimati.
