U vrijeme kada klimatski modeli izbacuju sve preciznija i strašnija predviđanja, svaki treći Amerikanac ne vjeruje da će se klimatske promjene dogoditi tijekom njegova života, svaki peti ne vjeruje da je Zemlja okrugla, a svaki deseti uvjeren je da cjepiva postoje kako bi nam ugradili mikročipove. Hrvati su u podjednakoj mjeri kao i Amerikanci poklonici teorija zavjere. Prema istraživanju Eurobarometra iz 2021., svaki drugi hrvatski građanin uvjeren je da vlade stvaraju viruse u laboratorijima kako bi kontrolirale slobode građana, a 38 posto smatra da lijek za rak postoji, ali ga skrivaju zbog komercijalnih interesa.
U studiji "Znanstveno obrazovanje u doba dezinformacija", objavljenoj u časopisu Science, istraživači s američkog Sveučilišta Stanford Jonathan Osborne i Daniel Pimentel tvrde da bi novi pristupi znanstvenom obrazovanju mogli pomoći u obrani od znanstvenih dezinformacija u svim njihovim oblicima, od pogrešnih do zlonamjernih.
"Treba nam temeljni pomak", kaže Osborne. "Standardi za podučavanje od vrtića do srednje škole postavljeni su prije nego što su dezinformacije postale toliki problem."
Problem nikad ozbiljniji
Važno je pozabaviti se tim problemom u ranoj dobi, tvrdi profesor Osborne, koji je karijeru počeo kao nastavnik prirodoslovlja. U svojoj studiji znanstvenici sa Stanforda predlažu strategije koje bi omogućile učenicima da se nose sa sumnjivim tvrdnjama uključujući reviziju nastavnog plana i programa, bolju pripremu nastavnika te procjenu sposobnosti učenika u ovom području.
Za početak, kažu istraživači, učenici i studenti trebali bi znati kako provjeriti pouzdanost izvora. Taj zadatak često počinje s tri ključna pitanja: "tko daje informacije?", "kako su ih saznali?" i "što pokušavaju prodati". Na temeljnoj razini, tvrdi Osborne, često je važnije procijeniti izvor nego stvarnu tvrdnju. Ako izvor ne izdrži propitivanje, sigurnije je i mudrije zanemariti sve ostalo.
Učenike treba naučiti kako se kretati internetom i tumačiti rezultate pretraživanja. Internetske vještine trebale bi se ciljano podučavati tijekom osnovne i srednje škole: učenici bi trebali znati kako prilagoditi pojmove za pretraživanje tako da dobiju najpouzdanije rezultate, kako uočiti sponzorirani sadržaj i kako u moru rezultata brzo identificirati najvjerodostojnije informacije.
Studija detaljno opisuje strategije koje koriste profesionalni fact checkeri za procjenu izvora na internetu, citirajući istraživanja i materijale koje je razvio Stanford History Education Group. Čak i ako vjeruju određenom izvoru, učenici moraju biti obučeni da prepoznaju uvjerljive tvrdnje i zanemaruju one druge, tvrdi Pimentel. Dakako, niti je moguće niti je poželjno učiniti svakog učenika stručnjakom u svim područjima znanosti. Umjesto toga, cilj bi trebao biti obučiti, kako se navodi, "kompetentne autsajdere" koji mogu shvatiti osnove nekog područja bez specifičnog stručnog znanja.
Na primjer, umjesto da odgajaju novu generaciju klimatskih znanstvenika, škole bi trebale pripremiti učenike da razumiju koncept znanstvenih modela i temelja znanstvenog procesa. Umjesto jednostavnog ponavljanja "točnog" odgovora, trebali bi naučiti zašto eksperimenti ne funkcioniraju uvijek. "Znanost je teška, ali bolje razumijevanje toga kako ona zapravo funkcionira može pomoći ljudima da argumente i proturječne dokaze stave u kontekst. Moramo educirati ljude tako da se mogu suočiti sa znanstvenim znanjem koje je izvan razumijevanja koje su naučili u školi", kažu autori studije komentirajući da "dezinformacije često graniče sa smiješnim, ali problem nikad nije bio ozbiljniji."
Dr. sc. Boris Jokić, ravnatelj Instituta za društvena istraživanja i pokretač Cjelovite kurikularne reforme koju hrvatske vlasti nikad nisu prihvatile i provele, komentirao je ovu studiju:
– Ideja inovacije kurikuluma i spajanja različitih pismenosti, u ovom slučaju prirodoznanstvene i digitalne, bila je jedna od osnovnih ideja Cjelovite kurikularne reforme koja, nažalost, nikada nije zaživjela. Apsolutno je jasno da se hrvatske učenice i učenici moraju susresti s poučavanjem i učenjem usmjerenim na prepoznavanje relevantnih izvora, a posebice onih koji su usmjereni na razvoj kritičkog mišljenja. Znanstveno pismen šesnaestogodišnjak koji je sposoban kritički misliti, koliko god ta slika bila mrska našim političarima, osnova je zdravijeg društva u kojem će i znanost igrati važniju ulogu – rekao je Jokić dodajući da ovaj oblik pismenosti nužno uključuje i znanja i vještine mladih ljudi da prepoznaju misinformacije i dezinformacije vezane za znanost koje se pojavljuju u njihovoj okolini i javnom prostoru.
– Polarizacija uzrokovana pandemijom bolesti COVID-19 te uronjenost mladih u online svijet samo su osnažile potrebu za razvojem ovih znanja i vještina u formalnom sustavu odgoja i obrazovanja – istaknuo je.
Prof. dr. Marijana Grbeša sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti apsolutno se slaže s tezom dvojice znanstvenika sa Stanforda. – Bez tog tipa obrazovanja već od vrtićke dobi borba protiv dezinformacija gotovo je nemoguća – komentirala je dodajući da su prirodne znanosti ovdje u fokusu jer je pojava COVID-19 izazvala šok zbog kojeg su se počela propitivati neka neupitna znanja iz prirodnih znanosti poput toga postoje li virusi i je li Zemlja okrugla. Profesorica Grbeša dodaje kako se, kad je riječ o društvenim znanjima i informacijama, dezinformacije i teorije urote pojavljuju još i lakše.
– Primjerice, premda je to provjerljivo, prema visokom postotku američkih građana, pobjeda Joea Bidena na američkim predsjedničkim izborima nije se dogodila! – ističe Grbeša dodajući da su europske zemlje poput Irske i Velike Britanije već uključile neki oblik podučavanja medijske pismenosti u svoje škole, a mi još nismo ni počeli!
– Tema je urgentna – naglašava profesorica koja na Fakultetu političkih znanosti, među ostalima, drži i kolegij Digitalna propaganda i dezinformacije.
I dvojica autora s The London School of Economics and Political Science (LSE) Gianfranco Polizzi i Ros Taylor u svojoj su studiji "Dezinformacije, digitalna pismenost i školski kurikulum" utvrdili da "kako dezinformacije preuzimaju nove i viralne forme u digitalnom dobu, podučavanje djece o tome kako da ih prepoznaju postaje urgentno". Profesori pišu da britanska vlada smatra kako nacionalni kurikulum ne treba reviziju u smislu jačeg fokusa na digitalnu pismenost, ali i upozoravaju da dokazi govore drukčije.
"Nacionalni kurikulum slab jer u podučavanju učenika u osnovnim i srednjim školama o širem digitalnom okruženju. Treba ispitati koliko se postojeće nastavničke digitalne vještine i znanja o internetu mogu upotrijebiti za prepoznavanje lažnih vijesti i dezinformacija općenito", preporučuju britanski autori dodajući da najprije nastavnici trebaju obuku o tome kako podučavati digitalnu pismenost.
Profesorica Grbeša ističe kako je implementacija medijske pismenosti u školske kurikulume jedna od onih tema oko koje bi se lako postigao politički konsenzus te je tim više čudi da se takva inicijativa već nije pojavila u Hrvatskoj.
U Finskoj već 30 godina
I Lordan Prelog, autor stranice Muzej lažnih vijesti, koja se bavi edukacijama iz medijske i digitalne pismenosti, smatra da Hrvatska po ovom pitanju prilično kasni, čak i za zemljama u regiji.
– Učenici viših razreda osnovnih škola u Crnoj Gori od iduće će školske godine kao izborni moći slušati predmet Medijska pismenost, koji se u gimnazijama poučava još od 2009. Neki od ciljeva nastavnog plana i programa spomenutog predmeta su razvijanje kritičkog odnosa prema medijskim sadržajima i razvijanje sposobnosti dekodiranja medijskih poruka – kaže Prelog dodajući da je medijska pismenost više od 30 godina u školskom kurikulumu Finske, a ta je zemlja posljednjih godina prva na listi 35 europskih zemalja prema Indeksu medijske pismenosti (Open Institut Sofia), kojim se, između ostaloga, mjeri otpornost društva na dezinformacije.
Uostalom, dodaje Lordan Prelog, prema rezultatima istraživanja koje je u travnju ove godine u Hrvatskoj provela agencija IPSOS na nacionalno reprezentativnom uzorku, 81 posto učenika i studenata smatra da obrazovanje iz područja medijske pismenosti treba u većoj mjeri uključiti u obrazovni sustav.
Pitajte Darka Pavičića što naši vjeruju...