Ugarska je tijekom 11. stoljeća izrasla u zamjetnu srednjoeuropsku silu koja je potkraj tog vijeka bila sposobna izvoditi opsežne osvajačke akcije kao što je bilo pripajanje Hrvatskoga Kraljevstva. Uzmah važnosti Ugarske u ondašnjim međunarodnim okvirima ogledao se i u tome što je postala prihvatljiv partner kako Zapadnome Carstvu, usredotočenu u njemačkoj državi, tako i papinstvu. Prvi ugarski kralj Stjepan I. Arpadović (vladao od 997., kralj 1000./1001.-†1038.) još je za očeva života oženjen Giselom, kćeri bavarskog vojvode i sestrom budućeg cara Henrika II. (1002.- †1024.), posljednjeg izdanka Otonske dinastije, a nije slučajno da je krunu primio od pape Silvestra II., nekadašnjeg učitelja i savjetnika Otona III. (973.-†1002.), koji je papinstvo zahvaljivao caru, ujedno izravno zaslužnom za dodjelu kraljevskih znakova Stjepanu. Osnažen njemačkom potporom, Stjepan je i prije nego što je stekao kraljevski naslov nadvladao rođaka koji mu je osporio vlast, a uskoro je stekao puni nadzor nad svim područjima pod mađarskim gospodstvom. Njegove su zasluge za zasnivanje moći Ugarske kao kršćanske države priznate u europskim okvirima kada je 1083. godine, u vrijeme dok su papa Grgur VII. i kralj Ladislav I. još gajili savezništvo, bio zajedno sa sinom Emerikom (†1030.) i biskupom Gerardom Čanadskim proglašen svecem Katoličke Crkve.
Onodobnu snagu Ugarske pokazuje i Stjepanova aktivna vanjska politika. Pružio je istočnom (bizantskom) caru Baziliju II. pomoć u borbi protiv samoproglašenog cara Samuila i njegovih Makedonaca, a nakon smrti šurjaka Henrika II. istaknuo je pravo na njegovu baštinu, zatraživši za sina dio Bavarskog vojvodstva. Potonje ga je sukobilo s carem Konradom II. (1024.-†1039.) iz nove Salijske dinastije, ali je 1030. suzbio njemački napad i stekao dijelove Bavarske. Prethodno je 1026. godine, kada je uz Konradovu potporu iz Venecije protjerana mletačka vladarska dinastija Orseola, s kojom se Stjepan povezao udavši 1011. godine sestru za dužda Otona Orseola, primio njihova sina i svojega nećaka Petra Orseola kao pribjegara na dvoru. Ako je točna interpretacija da se karantanski (koruški) vojvoda, veronski markgrof i gorički grof Adalberon od Eppensteina (†1039.), spremajući se 1035. ustati protiv Konrada, oslonio u otporu i na Hrvate i na Mađare, to bi pokazivalo da je Stjepan bio i dalje spreman zahvaćati u prilike u Zapadnome Carstvu. Naprotiv, vijest koju donosi mletački dužd i kroničar Andrija Dandolo u 14. stoljeću da je za vladavine dužda Petra Centranika (1026.-†1031/2.) ugarski kralj – kroničar navodi Andriju I., ali on je na prijestolje stupio tek 1046. pa bi kralj morao biti upravo Stjepan – napao „Dalmatince“, pod kojima se po nekim povjesničarima skrivaju stanovnici bizantske Dalmacije, a po drugima dalmatinski Hrvati, vrlo vjerojatno je potpuna izmišljotina. Događaj su istraživači datirali u vrijeme oko 1027. ili oko 1030. godine te pretpostavljali da upućuje na savezništvo između ugarskoga i hrvatskoga kralja ili na ugarski napad na Hrvatsku. Savezništvo se spominje u još jednom spornom i osporavanom izvoru, odlomku iz navodnoga ljetopisa pripisana arhiđakonu Ivanu Goričkom iz 14. stoljeća, a sadržanom u djelu Baltazara Adama Krčelića Prethodne bilješke o kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji (1770.), gdje stoji da je hrvatski kralj pomogao ugarskome u sukobu s Konradom pa se taj kraljevskom sudrugu na jugu odužio tako što je zaručio sina Emerika s njegovom kćeri i tom mu prigodom ustupio dio Slavonije (srednjovjekovna Slavonija pokrivala je glavninu današnje Središnje Hrvatske i Zapadnu Slavoniju). U rekonstrukciji koja se oslanja na pretpostavku o savezništvu, ugarski i hrvatski kralj zajedno su napali dalmatinske gradove i prinudili neke da priznaju vlast hrvatskoga vladara. Po drugom tumačenju, koje polazi od sukoba između dvojice kraljeva, ugarski je nasrnuo kao saveznik odavno svrgnutog hrvatskog kralja Svetoslava Suronje (vladao oko 997.-1000.), s kojim je bio u srodstvu preko Orseola jer je Svetoslavov sin Stjepan bio muž Hicele, kćeri dužda Petra II. i sestre Otona Orseola, te čak s Petrom Orseolom pobjegao 1026. u Ugarsku. Ugarski kralj je nato vojnim pohodom oteo Hrvatskoj pogranične dijelove južno od Drave te ih predao Svetoslavovim potomcima, tzv. Svetoslavićima. I jedna i druga prepostavka tek su učena domišljanja koja se ne zasnivaju na relevantnim izvorima, nego na mnogo kasnijim navodima nalik domišljanjima s različitim ciljevima. Otuda konkretan politički doticaj Ugarske i Hrvatske u Stjepanovo doba, koji bi uključivao i područje buduće srednjovjekovne Slavonije, nije vjerojatan.
Ugarski su vladari tijekom znatnoga dijela 11. stoljeća bili zauzeti prijestolnim borbama u kojima su važnu ulogu imali zapadni carevi pa im je pozornost bila usmjerena ponajprije prema zapadnim granicama. Stjepan je za nasljednika bio odredio nećaka Petra Orseola, ali novi je kralj ubrzo postao neomiljen i 1041. protjeran je iz Ugarske. Zapadni car Henrik III. (1028.-†1056.) pružio je 1042. utočište izgnaniku, zbog čega je Petrov nasljednik Samuel Aba, i sâm vjerojatno Stjepanov nećak, nasrnuo na pograničje Bavarskog vojvodstva. U odmazdu je car nagodinu provalio u Ugarsku i prisilio ugarskoga kralja na mir te ustupanje bavarskih predjela zapadno od rijeka Lajte i Morave koje je 1030. Stjepan preoteo Konradu. Već 1044. je uz Henrikovu pomoć iznova u vlasti uspostavljen Petar koji se podredio carevu vrhovništu, čime je izazvao novi otpor protiv svoje vladavine. Zbačen je u pobuni i ubrzo je umro, a na prijestolje je uzdignut Andrija I. (1046.-†1060.) iz mlađeg ogranka Arpadovića. Henrik nije kanio odustati od vrhovništva nad Ugarskom pa je napao 1051. i 1052. godine. Andrija se u otporu oslanjao i na Henrikova protivnika i sestrina muža, bavarskog vojvodu Konrada I. (†1055.). Taj je pak u proljeće 1053. svrgnut s položaja, nakon čega je otvoreno ustao protiv cara, ali je morao pobjeći na ugarski dvor. Mir između Zapadnog Carstva i Ugarske sklopljen je još iste godine na Andrijin zahtjev. No uskoro je prekršen jer je Konrad na čelu pristaša i ugarskih četa provalio 1054. i 1055. u bavarsko pograničje u potporu carevih protivnika, među kojima je istaknuto mjesto zauzimao karantanski (koruški) vojvoda i veronski markgrof Velf III. (†1055.). Smrću obojice glavnih nositelja pobune protiv Henrika do konca 1055. godine te samoga cara sljedeće godine zavladalo je zatišje u sukobu između Zapadnog Carstva i Ugarske. Unutrašnji je mir u Ugarskoj uskoro pomućen jer je Andrija odlučio prijestolje osigurati sinu Solomonu rođenu 1053. godine. Najprije ga je okrunio za sukralja, iako je prijestolonasljednik bio Andrijin brat Bela koji je kao herceg i suvladar upravljao istočnim ugarskim područjima, a onda ga 1058. zaručio s Juditom, sestrom malodobnog cara Henrika IV. (1056.-†1106.). Suočen s uklanjanjem, Bela je pobjegao tastu, poljskome kralju, okupio vojsku te 1060. porazio Andriju kojemu su u pomoć pristigli njemački saveznici, ali su i oni potučeni. Andrija je umro nekoliko dana potom, Solomon se sklonio u Njemačku, dok je za kralja uzdignut Bela I. (1060.-†1063.). Pod prijetnjom carske intervencije pokušao se osigurati savezom s njemačkim velikašima pa je kćer Sofiju zaručio za majsenškoga markgrofa Vilima IV. od Weimar-Orlamündea (oblast mu je ležala u Saskoj na granici prema Češkoj i Poljskoj), koji je 1060. vodio njemačke čete u pomoć Andriji i pao nakon poraza u zatočeništvo. Pušten 1061. godine, markgrof je nenadano dogodine umro na putovanju po zaručnicu u Ugarsku pa se savez nije niti ostvario. Bela je potom Sofiju udao za kranjsko-istarskog markgrofa Ulrika I. od Weimar-Orlamündea. Umro je 1063. u času kada se pokretao njemački napad, njegovi su sinovi pobjegli u Poljsku, a na prijestolje je uzdignut Solomon. On se doskora sporazumio s bratićima, dodijelivši najstarijemu, Gejzi (†1077.), naslov hercega i područja kojima je nekoć upravljao njegov otac.
Desetljeća borbe sa Zapadnim Carstvom i unutrašnjih prijepora oko vlasti ostavljali su malo mogućnosti ugarskim vladarima da se bave južnim granicama. Kada im je to sporadično bilo u fokusu, ticalo se odnosa s Istočnim Carstvom. Tako su 1059. ugarske čete upale na bizantsko područje istodobno kad i polunomadski turkijski Pečenezi koji su u 10. i 11. stoljeću ugrožavali bizantske granice. Istočnog cara koji je poveo vojsku protiv napadača ugarski su poslanici dočekali moleći mir. Razlozi za ugarski upad nisu poznati, no možda je bio posljedica prethodne pečeneške provale u mađarski Srijem. Prema ugarskoj kronici iz sredine 14. stoljeća, Pečenezi su Srijem napali 1071. godine, što je izazvalo ratni sukob između Ugarske i Istočnog Carstva jer su Mađari okrivili Bizantince za pečeneški nasrtaj. Naposljetku su prodrli do Niša prije nego što je Carstvo 1072. pristalo na mir pod ugarskim uvjetima. Prethodno su prema bizantskim izvorima bili spremni poduprijeti budućega cara Romana IV. Diogena kada je kao namjesnik teme (bizantske provincije) sa sjedištem u Serdiki (Sofiji) spremao 1067. pobunu protiv cara Konstantina X. Duke. Možda je time herceg Gejza želio sebi osigurati zaleđe s obzirom na narušen odnos sa Solomonom. Otprilike tada ili već kao kralj Gejza se oženio neimenovanom nećakinjom budućega cara Nikefora III. Botanijata, a nakon što je 1073. ustao protiv Solomona i svrgnuo ga 1074. s vlasti, što je izazvalo novo razdoblje neprijateljstva sa zapadnim carem, povezao se s Bizantom ishodivši kraljevsku krunu od cara Mihaela VII. Duke, uz što je dobio i znatnu količinu novca.
O ugarsko-hrvatskom savezništvu u Zvonimirovo vrijeme govore tek izvori iz 14. stoljeća. Kroničar Andrija Dandolo je tako kralju Solomonu pripisao akciju protiv gradova u Dalmaciji (datirao ju je pogrešno 1050. godinom), pa su kasniji mletački kroničari nadogradili navod uplevši u to i hrvatskoga kralja kojemu bi se ti gradovi privremeno podredili. U stvarnosti je riječ o podatku o pohodu mletačkog dužda 1062. godine na Zadar, poznatom iz ranije mletačke kronike, u kojemu nema spomena ni ugarskog ni hrvatskog kralja. Ugarska kronika iz sredine 14. stoljeća kaže da su kralj Solomon i herceg Gejza pomogli „kralju Dalmacije“ Zvonimiru da se suprotstavi „Karantancima“ koji su mu oteli „Dalmatinsku marku“, pa bi se događaj, datiran posredno u 1066. godinu, mogao protumačiti kao prva jasna uputnica na savezništvo između Ugarske i Hrvatske. Stoga su neki povjesničari pomišljali da su ugarski vladari istom prigodom pomogli Zvonimiru da se domogne istaknutog položaja u Hrvatskoj. No očite unutarnje nelogičnosti više govore u prilog tomu da je vijest kroničarevo domišljanje i da prije odgovara vremenu ugarskoga kralja Ladislava I. (1077.-†1095.), otkad potječe jedini pouzdan podatak o opasnosti koja je zaprijetila kralju Zvonimiru s područja Zapadnog Carstva – nalog pape Grgura VII. vitezu Vecelinu u listopadu 1079. godine da se ustegne od napada na „onoga kojega je apostolska vlast postavila za kralja u Dalmaciji“. Ladislav je tada bio aktivni papinski saveznik u izravnom sukobu s carem Henrikom IV. pa je zamislivo da je bio spreman pružiti pomoć Zvonimiru. Ipak treba na umu imati da je niz godina bio zabavljen sukobom sa Solomonom i njemačkim intervencijama te da je manje vjerojatno da je Zvonimiru uputio vojne snage. S druge strane, ako je pretpostavka o pomoći točna, možda je tada ostvario kontakte koji su mu dobro došli kada je poslije kretao na Hrvatsku. Kako bilo, u ispravi kralja Andrije II. iz 1235. godine (tekst je sačuvan u povelji iz 1404. godine) navodi se da je Ladislav I. bio prvi ugarski vladar koji je prešao Dravu i podvlastio slavenske krajeve – mađarski su povjesničari, nastojeći dokazati da je srednjovjekovna Slavonija još od Stjepana I. bila pod ugarskom vlašću, ustvrdili da su to tek kasniji umeci – pa je očito da je iz srednjovjekovne ugarske perspektive zapadno savsko-dravsko međuriječje stajalo izvan direktne kontrole ugarskih kraljeva. Ako je na pravom tragu interpretacija rijetke izvorne građe, također iz kasnijih vremena ili sačuvane u kasnijim zapisima, mogao se u 10. i 11. stoljeću postupno na tim prostorima učvršćivati hrvatski utjecaj, pa je možda ban imao nadležnost i nad njima.
Otvori KEKS Pay
