Godina iza nas mogla bi ostati zabilježena kao godina najvećeg gospodarskog rasta u zemlji, koji po najnovijim procjenama neće biti niži od 10 posto, ali isto tako i godina velike sramote u kojoj država nije znala iskoristiti poklonjenih pet milijardi kuna za obnovu javnih zgrada i infrastrukture stradale u dvama potresima. Glavno gorivo koje je pogonilo ekonomiju bili su potrošnja, kako domaćeg stanovništva tako i turista, te izvoz i donekle investicije.
Formula koja stoji iza rasta u 2021. godini je manje-više poznata i dobrim je dijelom rezultat povratka turista. Domaća je pak potrošnja održana kroz rast plaća u javnom sektoru, određene socijalne naknade te potpore za čuvanje radnih mjesta. Utjecaj države i javnih politika na ostvareni rast bio je manji nego što je objektivno mogao biti da se lokalne i središnja vlast nisu pogubile s obnovom. Vrijeme se trošilo na uspostavljanje glavnih linija odlučivanja i probijanje kroz besmislene propise umjesto na operativne poslove oko obnove. Mogla je za taj posao Vlada angažirati i strane menadžere koji su drugdje radili na obnovi nakon prirodnih katastrofa, no nije, mogla je iskoristiti kadrove koji su radili na poslijeratnoj obnovi ili u Gunji, jer bi to bila manja šteta za ugled vladajuće ekipe nego da na kraju vraća poklonjena sredstva. Na vidjelo su izašli svi prigovori poduzetnika o sporoj administraciji, nesređenim gruntovnicama, prenormiranosti... s čime se, ovoga puta, sudarila i država sama.