Tisuće hrvatskih liječnika, inženjera i drugih stručnjaka u svijetu zarađuje povelik novac. Jesu li oni slabi patrioti zato što rade vani? Ili je Hrvatska loša domovina zato što im dobru zaradu nije omogućila ovdje? Ta se pitanja i ne postavljaju. Ali kad je plivač Duje Draganja odlučio otići u Katar i, za dobar novac, nastupati za tu zemlju, nacija se digla na noge.
Jer, Draganja je uspjesima postao nacionalna svojina. Budući da je sport imitacija ili metafora ratništva, slike bitke za (nacionalni) opstanak, općinstvo sportske "izdaje" doživljava kao izdaje generala, vojnika.
Gotovo sav ratni leksik, u izvornim oblicima ili ublaženim inačicama, preselio se u sportski rječnik. Tako Draganja, kad bi nastupao za Katar, ne bi bio više hrvatski nego katarski "ratnik". Državotvorstvo i domoljublje nigdje nisu tako izraziti kao u sportu. Biju se nemilosrdne bitke za dobivanje ovog ili onog međunarodnog natjecanja, a dok ona traju, nacionalne strasti dosežu usijanja.
Marketinško značenje uspjeha sportaša neke zemlje iznimno je veliko, ono se iz sporta širi u poslovni i politički milje. Vrhunski sportaši znaju što znače za svoju zemlju, a promoćurne zemlje znaju što im znače vrhunski sportaši. To se pak značenje izražava i novcem.
Kad je objavljena svota za koju bi Draganja otišao u Katar, tko nije pomislio da bi je i sam uzeo! Ali tko nije pomislio i da svota kojom bi se u Hrvatskoj zadržao Draganja nije tako velika! On ju je i zaslužio uspjesima, ali ponajprije zbog nerazumna trošenja proračunskog novca na ljude i projekte koji se po nacionalnim vrijednostima i zaslugama s Draganjom ni izdaleka ne mogu mjeriti.
To trošenje je zadano zakonima, no zakoni ne predviđaju kriterije nego određuju pozicije. Za političke i druge elite koje žive od novca iz proračuna, kako god vodile zemlju, pa vodile je i u ekonomsku i financijsku propast, nema mjerila po kojima bi bile financijski kažnjene. One mogu milijarde sasuti u oporavak banaka, zatim ih za mnogo manje svote prodati strancima, te i dalje, bilo na vlasti bilo u oporbi, uživati povlastice.
Kad je pak riječ o Draganji ili kojem drugom vrhunskom sportašu, oni će ostajati zakinuti po zakonima o sportu koje donose iste te elite što su u stanju spiskati svote koje ugrožavaju državu. A javnosti će ostaviti da se zabavlja sporenjima oko "općeg siromaštva u sportu", oko patriotizma sportaša i sličnih patetičnih podvala. Istodobno će se u vrhovima sportskih organizacija naći ljudi iz politike koji su se "dokazali" pustošeći proračun u količinama od kojih bi neznatni postoci bili dovoljni da se nikad ne dogode ni Draganja ni Mirna Jukić.
Nekad neuspješni premijer, sada predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, Zlatko Mateša, odlučuje o sudbini Draganje kao što je svojedobno odlučivao o sudbini Hrvatske. U oba slučaja s istim ishodom: banke kupuju stranci, Katar kupuje Draganju. Mateša nasuprot Draganji utjelovljuje svekoliku političku elitu nasuprot nacionalnim vrijednostima: stranci te vrijednosti prepoznaju i preuzimaju, a političkoj eliti ostaje proračun za njezine plaće, raskoš i parade, uz vječne nestašice novca u zdravstvu, prosvjeti, znanosti, kulturi, policiji, vojsci, pravosuđu, sportu, za branitelje, umirovljenike...
Tu nestašicu opravdava i Antun Vrdoljak, nazivajući Draganju "običnim plaćenikom", prešućujući, naravno, da bi samo stoti dio novca što ga je on od države dobio za sebe i svoju obitelj bio dovoljan za nekoliko Draganja!
Ako u Kataru budu sjale Draganjine medalje, u Hrvatskoj će sjati najskuplji mercedesi na svijetu. Medalje kao odličja za svjetsku vrijednost, mercedesi kao odličja za visoka mjesta po korumpiranosti, nekonkurentnosti i zaduženosti.
Otvori KEKS Pay
