Ovaj članak je prvobitno nastao za potrebe K2.0, koji ga je prvi objavio. Ovdje je ponovno objavljen uz dozvolu.
Bio je 24. ožujka 1999., prva noć NATO-ova bombardiranja usmjerenog na vojne položaje u Jugoslaviji. Iz svojeg doma u prištinskoj četvrti Taslixhe, Shefki Ukaj izvještavao je kao dopisnik nekoliko međunarodnih radijskih postaja, povezujući se fiksnom telefonskom linijom s Radio-televizijom Bosne i Hercegovine, Radio Melbourneom u Australiji i Radio Teheranom, za njegov program na hrvatskom jeziku. – Dok sam govorio, veza je prekinuta, a netko iz telefonske centrale u Prištini uključio se u razgovor. Rekli su mi: "Locirali smo te i ovo je tvoje posljednje javljanje iz Prištine jer ćemo likvidirati tebe i tvoju obitelj" – prisjetio se Ukaj 27 godina poslije, sjedeći u zelenom dvorištu svojeg doma u Prištini, ispunjenom brojnim stablima i cvijećem o kojima se osobno brine. Tijekom razgovora s novinarom K2.0 Uranom Haxhom više je puta ponovio da u tom trenutku nije bio zabrinut za sebe, nego za svoju obitelj i još 20 izbjeglica iz različitih sela na Kosovu koje je sklonio u svojem domu. Međutim, ni izravne prijetnje smrću ni činjenica da se svaka njegova riječ mogla nadzirati nisu ga odvratile od onoga što je oduvijek smatrao svojom dužnošću – govoriti istinu. Ipak, to nije bio prvi put da se Ukaj zbog svojeg izvještavanja našao u opasnosti.
Njegov novinarski put započeo je početkom 1970-ih u Hrvatskoj, gdje je sve do početka 1990-ih u hrvatskim novinama bio glas Kosova. Njegovi tekstovi, uključujući izvještaje, portrete i prikaze političkih zbivanja, redovito su ispunjavali stranice Večernjeg lista. Potkraj 1980-ih u središte njegovih izvještaja dolaze prosvjedi Albanaca, praćeni dokumentiranjem nasilja srbijanskog državnog aparata na Kosovu tijekom 1990-ih, kada se pridružio i Kosovskom informativnom centru (QIK), u kojemu je ostao do oslobođenja Kosova. Nakon rata nekoliko je godina radio za list Bota Sot, prije nego što se povukao iz aktivnog novinarstva i nastavio raditi kao savjetnik u Ministarstvu kulture, mladih i sporta (MCYS), a bio je i na čelu Neovisne komisije za medije (IMC). Dugo putovanje kroz novinske stranice bilo je ispunjeno brojnim izazovima. Zapravo, teškoće su ga pratile još od djetinjstva. Rođen je 1949. u selu Dobrajë e Madhe kod Lipljana, u brojnoj i siromašnoj obitelji, sa slijepim ocem. Shefki je ostao bez majke u drugom razredu osnovne škole. Povezanost s knjigama činila mu se jedinim putem prema boljem životu. Upisao je Ekonomsku školu u Prištini, ali su ga teške materijalne prilike prisilile da je napusti u drugom razredu.
– To je bio najteži dan u mojem životu. Ne mogu opisati koliko sam se loše osjećao kada sam morao napustiti školu. Kod kuće jednostavno nismo imali ni brašna ni drva. Morao sam se vratiti i pomoći obitelji – ispričao je Ukaj, prisjećajući se svojih uspomena. Vidjevši njegovu predanost i želju za učenjem, njegov profesor stenografije Vesel Rexhepi ipak mu nije dopustio da ostane kod kuće. Zauzeo se da ga vrati u školu te ga je, zajedno s tadašnjim ravnateljem škole, financijski podupirao. – Poslije mi je poduzeće PUT dodijelilo stipendiju i smjestili su me u dom, gdje sam imao tri obroka dnevno. Iskreno, dobro sam se oporavio i udebljao. Postavili su me za dežurnog u knjižnici, a ja sam beskrajno čitao i uživao u tome – prisjetio se Ukaj. – Kada sam završio srednju školu, otišao sam profesoru i rekao mu da je jedino on zaslužan za to što sam uspio završiti školu, i zaplakao sam – govori i danas sa suzama u očima. Ukaj je potom odlučio upisati Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjer novinarstvo. Zbog tog mu je izbora njegov profesor Rexhepi, koji je bio jedan od pokretača lista Rilindja, postao još naklonjeniji. Upravo je on bio pokretačka snaga zahvaljujući kojoj je Shefki dobio Rilindjinu stipendiju i vlakom otputovao u Zagreb.
U početku, dok se nije snašao, boravio je kod prijatelja svojeg profesora, a poslije kod rođaka koji su radili na izgradnji Novog Zagreba, prije nego što se ubrzo preselio u studentski dom. Prema Ukajevim riječima, u hrvatskoj je prijestolnici tada bilo oko 1300 albanskih studenata. – Prvo na što sam se morao usredotočiti bio je jezik, ali i srednjoškolski udžbenici iz Zagreba kako bih stekao osnove iz filozofije i sociologije, jer u ekonomskoj školi nismo imali takve predmete. Morao sam čitati jednostavne knjige kako bih usvojio jezik, pa sam sate provodio u knjižnici – prisjetio se Ukaj. Na fakultet je čak donosio mali Philipsov magnetofon kojim je snimao zvuk. – Snimao bih sva predavanja, vodio bilješke i tako učio. Poslije bih te snimke predavanja razmjenjivao s kolegama, koji bi mi posuđivali knjige iz filozofije i sličnih predmeta koje nisam imao u ekonomskoj školi – kazao je, prisjećajući se studentskih dana tijekom kojih je stipendijom koju je dobivao od Rilindje nastavio pomagati svojoj obitelji na Kosovu. Privodio je kraju studij političkih znanosti i planirao upisati jednogodišnju specijalizaciju iz novinarstva, za koju je konkurencija za 50 raspoloživih mjesta bila iznimno velika.
– Ocjene su mi bile dobre, dobro sam se pripremio i primljen sam. Natjecalo se 470 studenata, a ja sam upao. Bio je to najsretniji dan u mojem životu, trijumf jer sam bio jedini Albanac primljen na tom natječaju. Glavna mi je motivacija bila postati specijalist, odnosno pravi profesionalac u području informiranja – rekao je Ukaj, koji je poslije počeo pohađati predavanja iskusnih profesora i novinara iz tiskanih medija, radija i televizije. Ta mu je specijalizacija otvorila put prema obavljanju prakse u jednim od zagrebačkih dnevnih novina. Prijavio se u najpoznatiji list, Večernji list, te je 1973. primljen kao unutarnji suradnik. Počeci su, kao i sve drugo, bili jednostavni i laki. Još tijekom prakse dobio je zadatak otputovati na Kosovo i pripremiti reportažu o tamošnjim zbivanjima. Tako se u toj ranoj fazi, 1974. godine, vratio u domovinu kao novinar, intervjuirajući građane, profesore i akademike, što je bio jedan od njegovih prvih posebnih novinarskih zadataka. Poslije je na stranicama Večernjeg lista pisao o studentskom životu i festivalima koji su se održavali u Zagrebu, dok su njegovi tekstovi povremeno objavljivani i u studentskom listu Sveučilišta u Prištini Bota e Re. – Sadašnji akademik Muhamedin Kullashi i ja bili smo među prvim suradnicima iz Zagreba koji su za Botu e Re izvještavali o svakodnevnim izazovima s kojima su se suočavali albanski studenti s Kosova u Zagrebu – prisjetio se Ukaj.
Pretragom arhiva Večernjeg lista otkrivaju se Ukajevi rani tekstovi iz sredine 1970-ih. U članku naslovljenom "Kosovari su radosni" opisuje sudjelovanje folklornih skupina s Kosova u Zagrebu, ističući njihovu energiju, autentičnost i način na koji je hrvatska publika s oduševljenjem dočekala albanske plesove i tradiciju. Drugi tekst, objavljen 1975. pod naslovom "Rugova osvojio Zagreb", bio je posvećen folklornom ansamblu Rugova. U njemu je detaljno opisao njegov uspjeh u hrvatskoj prijestolnici i priznanje koje je ansambl dobio za očuvanje izvornih elemenata albanskog folklora. Ukaj je izvedbu, disciplinu skupine i oduševljenu reakciju publike opisao kao dokaz snažnog predstavljanja albanskog kulturnog identiteta izvan Kosova. – Među ostalim, zadatak mi je bio preuzimati prethodni broj Rilindje, koji je stizao s danom zakašnjenja. Potražio bih zanimljiv članak, preveo ga na hrvatski i izravno poslao na objavu – prisjetio se Ukaj, koji se nekoliko godina poslije vratio u domovinu i više je nikada nije napustio. Ukaj se 1979. vratio u Prištinu. Imenovan je stalnim dopisnikom hrvatskih listova Večernji list i Vjesnik s Kosova. Povratak u domovinu ispunio ga je novom energijom te se posvetio izvještavanju o napretku zemlje. Iako su druge republike bivše Jugoslavije ostvarile znatan napredak, Kosovo je kao pokrajina bilo zanemareno. U prvim godinama glavni gospodarski oslonci Kosova bili su metalurški kompleks Trepça i poljoprivreda. Krajem 1960-ih i početkom 1970-ih počele su se razvijati prve tvornice, osobito nakon 1974., kada je Kosovo dobilo status autonomne pokrajine i određenu samostalnost u ulaganjima.
Izvještaji iz velikih poduzeća, poput gumarske industrije Balkan u Suhareki, tvornice amortizera u Prištini ili rudnika Trepça, sada su nosili potpis novinara "Sh. Ukaj". Kao jedini dopisnik nosio je velik teret, kako zbog odgovornosti izvještavanja tako i zbog opsega posla. – Morao sam pisati i za Večernji list i za Vjesnik. Neprestano sam bio na terenu i istraživao događaje. Često sam morao čekati u gradu do 11 navečer jer je u novinama postojala rubrika s najnovijim vijestima. Ta se rubrika popunjavala neposredno prije odlaska novina u tisak. Smršavio sam trčeći za pričama – prisjetio se Ukaj. Morao je vratiti stipendiju koju je od Rilindje primao za vrijeme studija jer je u međuvremenu potpisao ugovor i dobivao redovitu plaću. Zato je pozvan u uredništvo. Nakon što se popeo na više katove Rilindjine Palače tiska, našao se pred uredom tadašnjeg direktora Rilindje Asllana Fazlije. – Bio je uglađen i elegantan čovjek, govorio je vrlo smireno. Izašao je i srdačno me dočekao. Rekao sam mu da sam spreman vratiti stipendiju, a on mi je odgovorio da sam je već otplatio samom činjenicom da sam sada dopisnik Večernjeg lista i Vjesnika – prisjetio se Ukaj.
Njegov se rad nastavio svakodnevnim izvještajima sve dok na Kosovu nisu počele mračne godine. Kraj 1980-ih promijenio je sve što je bilo povezano s državnim vodstvom. U listopadu 1988. na naslovnici Večernjeg lista pojavio se naslov "Prevladati podjele", koji je izvještavao o velikom sastanku održanom u Prištini, u Centralnom komitetu Komunističke partije, u vrijeme kada su se počele iznositi pritužbe srpske zajednice na Kosovu, čiji su predstavnici tvrdili da Albanci život na Kosovu čine nepodnošljivim. Ukajevo izvještavanje premjestilo je fokus s propagandnih naslova režimskih novina u Srbiji, poput Politike i Borbe, na samu bit političkih rasprava. Na sastanku koji je dokumentirao, a kojemu su nazočili visokopozicionirani predstavnici političkih struktura Jugoslavije i Kosova, prevladavala je tvrdnja da je stanje na Kosovu destabilizirao "albanski nacionalizam". Kao odgovor na to zahtijevala se odlučnija politička "akcija" kako bi se Kosovo stavilo pod nadzor. Godina 1988. bila je jedno od politički najnapetijih razdoblja na Kosovu. Utjecaj Slobodana Miloševića jačao je, dok je pritisak na autonomiju Kosova unutar bivše Jugoslavije postajao sve snažniji. Ozračje nesigurnosti, političke mobilizacije i straha od gubitka autonomije, koja je Kosovu davala određeni stupanj političke samostalnosti, stvorilo je temelje za građansku mobilizaciju i još intenzivnije razdoblje izvještavanja za novinare.
Jedan od trenutaka koje je Ukaj dokumentirao bio je 19. studenoga 1988., kada je u Večernjem listu objavljen naslov "Protesti širom Kosova". U izvještaju je opisana masovna građanska mobilizacija, s oko 100.000 ljudi okupljenih u Prištini te kolonama prosvjednika koje su pristizale iz različitih gradova, među kojima su bili Prizren, Peć i Gnjilane. Prosvjede je dodatno potaknula smjena albanskih političara unutar Komunističke partije, poput Kaqushe Jashari, tadašnje predsjednice Saveza komunista Kosova, i Azema Vllasija, predsjednika Predsjedništva Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Kosova. Oboje se više nije smatralo dovoljno "poslušnima" Miloševiću. U istom je izvještaju jasno vidljiv sukob između zahtjeva albanskih građana i jezika saveznih institucija bivše Jugoslavije. Dok su Albanci tražili zaštitu autonomije i protivili se političkim intervencijama, Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije upozoravalo je na "nužne mjere", tretirajući situaciju ponajprije kao pitanje reda i sigurnosti.
Tijekom sljedećih mjeseci prosvjedi su se pojačavali usporedno s djelovanjem državnog aparata. Do 1989. politička se podjela samo produbila. Na jednoj strani bili su Albanci, koji su se protivili izmjenama Ustava iz 1974., kojim je Kosovu bila zajamčena autonomija kao pokrajini unutar Srbije. Na drugoj strani nalazio se srbijanski državni aparat, sve prisutniji i odlučniji da preuzme nadzor nad svakim političkim i javnim prostorom na Kosovu. U proljeće 1989. taj je sukob postao još nasilniji. Ulice Kosova postale su poprišta prosvjeda i sukoba sa snagama reda. Naslovnice Večernjeg lista odražavale su eskalaciju situacije naslovima poput "21 mrtav, 64 ranjena", "Dramatična situacija" i "Posebne mjere". Danas, gotovo četiri desetljeća poslije, Ukaj to razdoblje opisuje kao misiju koja je nadilazila novinarstvo. – Bila je to teška i vrlo opasna dužnost, ali predanost te intelektualna i profesionalna hrabrost da se prikaže istina o Kosovu bili su primarni ciljevi mojeg profesionalnog rada, kako bih prikazao ono što se događalo u našem okruženju – rekao je Ukaj, koji se tijekom razgovora povremeno vraćao događajima povezanima s trovanjem učenika, kojih se i danas vrlo živo sjeća.
Za albanske učenike osnovnih i srednjih škola na Kosovu 23. ožujka 1990. nije bio običan školski dan. Tisuće učenika otrovane su otrovima vojne namjene, što je poslije i potvrđeno. Ukaj je bio na terenu. Naslov "Tisuće učenika otrovano" pojavio se na naslovnici Večernjeg lista. U članku su opisani slučajevi trovanja zabilježeni diljem Kosova, najprije na području općina Podujevo i Priština. Svi su učenici imali iste simptome te su prevezeni u Sveučilišni klinički centar Kosova na liječenje. U početku su svi liječnici tvrdili da je riječ o trovanju. Međutim, u kasnijim izjavama srpski liječnici više nisu govorili isto, a u nekim su slučajevima, kako Ukaj prepričava, čak odbijali pregledati albanske učenike. – Taj mi je događaj bio najbolniji. Zamislite, otrovano je čak i 30 beba u dječjem vrtiću u Đakovici. Trovanje učenika teško mi je opteretilo dušu i još ih se danas s boli sjećam – ispričao je Ukaj. Izvještaji iz tih dana brojali su se u desecima. S više od 25 članaka za hrvatske dnevnike Večernji list, Vjesnik i Slobodnu Dalmaciju, kao i brojnim gostovanjima i analizama na radijskim i televizijskim mrežama u Zagrebu i Bosni i Hercegovini te javljanjima uživo za švedski nacionalni radio, Ukaj je izvještavanje o trovanjima pratio do samoga kraja.
U središtu njegovih izvještaja bila je borba za istinu o onome što se događalo na Kosovu. S jedne strane bila je tvrdnja srbijanskih vlasti da je riječ o "kolektivnoj psihološkoj neurozi" i da nema znakova trovanja. S druge strane tu su tvrdnju opovrgavale izjave albanskih i hrvatskih liječnika, poput izjave Vladimira Gudena, koji je kazao da je očito riječ o trovanju. Čak i desetljećima poslije Ukaja su pratile uspomene na izvještavanje o trovanjima. Kada se sa svojim sinom Albanom, članom stalnog ansambla Sarajevskog ratnog teatra SARTR, našao među umjetnicima u Sarajevu, Ukaj im je prepričao događaje povezane s trovanjem. Upravo je ondje, na poticaj tih umjetnika, odlučio početi pisati knjigu sa svojim svjedočanstvima, iskazima otrovanih i prikazom cijeloga događaja, na kojoj trenutačno radi. Potaknuta tim razgovorom, ta umjetnička skupina iz Sarajeva sada priprema dokumentarnu predstavu o trovanju albanskih učenika. Osim sve napetije situacije, 1990. godina bila je važna i za Ukajevo izvještavanje. U to su vrijeme list Rilindja te Radio-televizija Priština nasilno ugašeni. U toj informacijskoj praznini, u kojoj je bilo nužno točno i objektivno izvještavanje kako bi se suprotstavilo srbijanskoj propagandi, hrvatski su mediji Ukaju otvorili vrata i omogućili mu izvještavanje bez cenzure i uplitanja.
– Korektno su se odnosili prema nama i objavljivali su naše članke o Kosovu i zbivanjima oko Kosova bez ikakva miješanja – prisjetio se Ukaj. Krajem siječnja 1991., kada su represivne mjere prema Albancima znatno pojačale nasilne srbijanske vlasti koje je postavio Miloševićev režim, Ukaj je u Večernjem listu objavio komentar pod naslovom "Apartheid na Kosovu – kraj strpljenju?". U uvodu je opisao dugogodišnje iskustvo represije: "U proteklih deset godina albanski je narod doživio nezapamćenu represiju..." Ukaj zaključuje da su Albanci išli prema političkoj i psihološkoj prekretnici: "Albanci više nisu spremni i nemaju strpljenja svoju budućnost promatrati kao kobnu." U srpnju 1992. Ukaj je bio u Zagrebu. Na putu prema Kosovu sa sobom je ponio brojne brojeve novina koje više nisu stizale u Prištinu, kao i znatan iznos novca koji mu nije bio isplaćen za obavljeni posao, zajedno s dijelom koji je pripadao drugim kolegama koji su izvještavali za ostale hrvatske medije, poput Radio Zagreba i Hrvatske izvještajne novinske agencije Hine. Iz Zagreba je na povratku prošao kroz Ljubljanu, a zatim kroz Skoplje, odakle je 15. srpnja autobusom krenuo natrag prema Prištini. Granični prijelaz u Hanu i Elezitu pretvorio se u mjesto terora, na kojemu su putnici bili izloženi mučenju i strogim kontrolama.
– Autobus je stao kao i obično. Policajci su ušli i krenuli ravno prema meni. Izvukli su me van i počeli ispitivati – prisjetio se Ukaj. Toga poslijepodneva zadržan je za kontrolnim stolom na graničnom prijelazu Han i Elezit. Nakon ispitivanja o tome gdje je bio, što je radio, što nosi sa sobom i drugim stvarima, jedan od voditelja smjene počeo je čitati Ukajeve članke objavljene u novinama koje je ponio sa sobom. Među člancima koje je imao bio je tekst "Kosovo pod željeznom kontrolom Srbije – Albanci se neće predati", koji je počinjao riječima: "Život Albanaca na Kosovu iz dana u dan postaje sve teži. Srpski komunistički režim provodi nezapamćen teror nad Albancima. Kosovo je praktički pod željeznom kontrolom srpske policije. Napadi na albanske institucije postaju sve nemilosrdniji." Opisao je kako srpska policija provodi teror u albanskim selima i nasilje nad Albancima. – Čim su pročitali taj dio, počelo je premlaćivanje, koje je trajalo do četiri ujutro, a zatim su me poslali u Kačanik – prisjetio se, dodajući da se više nije mogao kretati. Oko 15 sati odveden je u regionalnu upravu srpske policije u Uroševcu. – Ondje sam razgovarao sa zapovjednikom. Dok je čitao članke, pokazivao je bijes, ali više nije bilo ničega čime bi me mogao udariti jer se činilo da su dobili naredbu da me više ne tuku, s obzirom na to da bih im umro na rukama – prisjetio se Ukaj.
Poslije je pušten iz postaje, a policija ga je odbila odvesti do Prištine. Pokucao je na vrata jedne slastičarnice, čiji ga je vlasnik poslije odveo u kuću prijatelja u Uroševcu. Ondje je shvatio da su mu od udaraca slomljena rebra, a u tim je uvjetima, u prijateljevoj kući, primio prvu pomoć. – Ostao sam kod prijatelja četiri dana. Zatim me automobilom odvezao do mojeg doma u Prištini, gdje sam se oporavljao kod kuće. Srećom, u blizini je živio neuropsihijatar Mustafa Cakaj, koji mi je pomogao u rehabilitaciji – ispričao je. O Ukajevu uhićenju i premlaćivanju hrvatski su čitatelji doznali iz Večernjeg lista. List je naglasio da je zlostavljan isključivo zbog svojeg zanimanja i sadržaja koji je nosio sa sobom, uključujući informativne materijale s Kosova. Njegov je slučaj zato predstavljen kao dokaz sustavnog nasilja koje je srbijanski režim provodio nad novinarima i Albancima općenito. Poslao je i kratak tekst u kojem je Kosovo opisao kao područje pod stalnom političkom i društvenom napetošću koju je stvarala država, dok su se Albanci sve više organizirali i odlučno težili neovisnosti.
U njemu je tvrdio da nastojanja da se uspostave institucije Republike Kosovo, uključujući proglašenje neovisnosti i paralelno djelovanje političkih struktura, pokazuju kako srbijanski projekt zadržavanja Kosova pod kontrolom propada. Nakon oporavka Ukaj se vratio izvještavanju, ali su njegovi tekstovi zauzimali znatno manje prostora i dobivali manje pozornosti nego prije, djelomično i zbog rata koji se odvijao u Hrvatskoj. Njegovi izvještaji o teškim događajima s Kosova, često objavljivani u manjim rubrikama na novinskim stranicama, nastavili su izlaziti sve do 1994. godine. Tada je telefaksom primio odluku u kojoj je navedeno da je Hrvatska opterećena ratom i da je Večernji list prisiljen ukinuti dopisništvo na Kosovu, čime je raskinut i njegov ugovor dopisnika s Kosova. Sljedeće radno mjesto pronašao je u Kosovskom informativnom centru, QIK-u, kojim je upravljao Enver Maloku. Ondje je došao na poziv bivšeg predsjednika Kosova Ibrahima Rugove. U QIK-u je blisko surađivao s Malokuom, Xhemailom Mustafom te drugim novinarima i prevoditeljima. Svakodnevno su izvještavali o zločinima nad albanskim građanima koji su se događali na Kosovu. QIK je u osnovi djelovao kao svojevrsna novinska agencija u sklopu struktura Demokratskog saveza Kosova, LDK-a, prikupljajući informacije od izvora s terena i objavljujući dnevni bilten Informator, u kojem su dokumentirani srbijanski zločini na Kosovu. QIK je imao i vlastitu internetsku stranicu preko koje je informacije širio u međunarodnoj javnosti. Ukaj i dalje brižno čuva sve brojeve Informatora koje je QIK objavio, zajedno s brojnim izvornim tekstovima ispisanim pisaćim strojem i fotografijama objavljivanima tijekom desetljeća.
Uz rad u QIK-u, Ukaj je iz Prištine izvještavao i za druge međunarodne medije. Ipak, posao i angažman nastavio je uglavnom telefonskim prenošenjem informacija, sve do noći NATO-ova bombardiranja 24. ožujka 1999., kada je netko presreo njegovu telefonsku vezu i zaprijetio mu likvidacijom. Nakon sedam dana zračnih napada, oko 14.30 sati, albanski stanovnici Prištine proživjeli su jedan od najtežih dana u svojem životu. Naoružane srpske vojne, policijske i paravojne snage ušle su u gradske četvrti i naredile građanima da u roku od nekoliko minuta napuste svoje domove. Na gradskim kružnim tokovima policija je usmjeravala kolone ljudi prema željezničkom kolodvoru. Odatle su Albanci vlakovima pretrpanima ljudima deportirani u Makedoniju. – Stajali smo na kolodvoru i čekali ukrcaj u vlak. Neki su policajci bili na konjima i održavali red oko postaje. Jedna je žena ondje na kolodvoru rodila jer su je odbili odvesti u bolnicu, dok je jedan stariji muškarac s tranzistorom u ruci govorio da će nas Arkanove snage ondje masakrirati. Povikao sam na njega i rekao mu da to nije istina i da ne širi paniku... Zatim smo otišli i napustili Prištinu – rekao je Ukaj. Nastavio je raditi i pisati iz Makedonije kao izbjeglica, sve do oslobođenja Kosova 12. lipnja 1999., kada se vratio na posao u QIK. Godinama poslije, nakon što je ponovno izgradio svoj život, Ukaj nikada nije prekinuo veze sa svojim profesorom, čovjekom koji mu je otvorio vrata novinarskog puta. Kada je profesor u starosti ostao usamljen i obolio od raka, Ukaj ga je primio u svoj dom i brinuo se o njemu do kraja, uzvrativši mu tako za skrb koju je nekada i sam od njega primio. Danas, u dobi od 77 godina, nakon desetljeća izvještavanja o ključnim razdobljima kosovske povijesti, živi u središtu Prištine, u mirnom kutku okruženom stablima i cvijećem, usred gradskog betona i prometa.
Otvori KEKS Pay
