Tko ste vi? Koga trebate? Ne volim da mi nepoznati dolaze, što ja znam tko je tko. Svakakvih je danas ljudi – izgovorila je u dahu Eufemija Štimac i ustala sa stolca pokraj tople peći kako bi vidjela koga je to put nanio u Kočičin, kamo nepoznati i nepozvani baš i ne zalaze, a pogotovo ako, baš kao ovaj četvrtak, zapadne snijeg.
Nekako smo je uvjerili da smo u to selo u Gorskom kotaru, petnaestak kilometara udaljenom od Delnica, došli samo i jedino radi nje. Jer, prema podacima Državnoga zavoda za statistiku, tijekom popisa stanovništva 2001. godine Kočičin je imao samo jednog stanovnika. A to je, doznali smo na mjestu, upravo Eufemija Štimac.
– Jedanaesta je godina kako mi je muž umro, osma da ja imam pejsmejker – započela je kada nas je ipak pustila u svoj dom.
Medo mi stalno dolazi
– Obolila sam i na noge, pogledaj tu koje sve tablete pijem – kaže i pokazuje nam na košaru pokraj televizora punu lijekova.
– Pa, opet, gdje ću ja odavde? Tu sam u selu ostavila mladost, zdravlje. Zvala me kći k sebi u Gerovo, ali previše je meni tamo asfalta. Kad izađem iz svoje kuće, odmah sam u šumi – nastavlja.
Djeca je obilaze, kći i zet iz Gerova u općini Čabar, sela u kojemu je oko sedam stotina prijavljenih stanovnika, najbliže su joj. Tijekom našeg posjeta došao je i zet Vlado Martinčić, stiže obitelj iz Ljubljane... Povremeno u Kočičin dođu i vikendaši, tu je i kuća Sobol, koja se iznajmljuje... A tu su i divlje životinje, koje Eufemiji Štimac stižu do pod prozore:
– Dođe k meni i medo. Neko jutro oko 9 sati bio je pod jabukom. Stala sam na vrata i mahala palicom pa se medo uplašio i pobjegao. Ima tu i divljih svinja, jelena, košuta... Ma, što god kći u vrtu posadi, oni pojedu. Ali nije mene strah životinja. Više se bojim onih dvonogih stvorova, zločestih ljudi – priča Eufemija Štimac.
Pitamo koliko joj je godina. Odgovara, ali traži da to ne pišemo pa ćemo samo reći da među političarima starijega od nje nema. O svom samačkom životu kaže nam još da joj nije dosadio, da je sve donedavna, dok je mogla, vrijeme kratila pletivom.
– Sada svaki dan gledam “1001 noć” – kroza smijeh će.
U mislima odlazi u neko prošlo vrijeme, kada je u selu bilo punih kuća:
– Spališe ih u onom ratu Talijani. Što ćeš, tako je kako je. Sve je manje ljudi. I šuma je zarasla, travu više nema tko kositi. Ali ne bunim se. Prije četiri godine do mene je stigao i asfalt, imam satelitski telefon. Susjedi iz okolnih sela jako su mi dobri, dođu, odvezu me i do grada – priča.
Kad nikoga nema k njoj na malo razgovora, Eufemija Štimac opet nije sama. Društvo joj prave mačke Liza, Micika i Marko, ulaz u dvorište čuva Campi.
Pust i Tadićev Drenovac
Osim Kočičina, u Hrvatskoj je još 29 naselja prema prošlom popisu stanovništva imalo samo jednog stanovnika. Koliko smo mi uspjeli provjeriti sadašnje stanje, novi bi popis stanovništva trebao utvrditi da u 11 sela u kojima je za prošlog popisa stanovništva bila jedna osoba sada više ne živi nitko. Umrla je jedina stanovnica Kutanja na slunjskom području, u Istarskoj županiji više nikoga nema u Podkuku, muškarac iz Merolina Sikirevačkog u slavonskoj općini Strizivojni smješten je u ustanovu, u općini Brestovac žive duše više nema u Amatovcima i Kruševu, prazni su Donji Šehovac, Gornji Šehovac, Nove Hiže i Zavrh u općini Brod Moravice, Raskrižje u skradskoj općini, pust je i Drenovac Radučki, iz kojega korijene vuče srbijanski predsjednik Boris Tadić. Dvanaesto selo koje je nestalo je Zagolik s delničkoga područja, u kojemu je prije deset godina bilo prijavljeno troje stanovnika. U općini Sveti Lovreč doznajemo da sela Ivići i Kapovići i dalje imaju po jednu stanovnicu, nitko se nije doselio ni u Gudalje na ozaljskom području, a u Cvetišću, gdje ih je donedavna bilo dvoje, ostala je samo jedna žena.
Ženio se, nije išlo
– Mladi odlaze, a stari umiru – kaže 52-godišnji Toni Tomac. On živi na području grada Delnica, u Okrugu Gornjem. S njim je u kući teško bolesni otac Dragutin, koji će, ako ga tijelo toliko posluži, 1. travnja navršiti 93 godine.
– Šteta što tata ne može razgovarati, jako je slab. A baš puno zna o ovom kraju. Ja pamtim da je život ovdje uvijek bio težak, nije bilo automobila, samo krave i volovi. Mi smo imali konja. Do trgovine se išlo zaprežnim kolima, zimi na skijama. Bilo je ovdje nekada ljudi, družili smo se. Danas je sve drukčije. Nas smo dvojica ostali sami u selu – priča Toni Tomac.
Kaže da se ženio, ali nije išlo, sada je u mirovini pa kuha i sprema i za oca i za sebe. Svaka dva-tri dana iz sela, koje je u području Nacionalnog parka Risnjak, odlazi u Delnice u nabavu. Ima automobil, a iz desetak minuta udaljenog Crnog Luga za Delnice, kaže, vozi i autobus. Hvali Tomac cestare da redovito čiste ceste pa, u slučaju da zatreba, do njegova doma bez problema može doći i hitna.
Na drugome kraju delničkog okruga, kada prođete Brod na Kupi pa uz granicu sa Slovenijom nastavite put u šumu, iza napuštenog Gornjeg i Srednjeg Zakrajca, kojih više nema ni na popisu naselja bez stalnih stanovnika, kakvih je u Hrvatskoj za popisa 2001. bilo 105, doći ćete, imate li poput nas dobra vodiča, do sela Podgore. Među sedmero stanovnika, koliko ih je ostalo u ovome napuštenom selu, Božica Tolić zvana Boža sa svojih je 71 ljeta najmlađa žena: – Susjeda ima prek 90 – otkriva.
I ona se sjeća prošlosti, života u 21 kući... Pamti Drugi svjetski rat, Talijane koji su palili sve pred sobom, sjeća se partizana, izbjeglica... U pet kilometara udaljenim Turkima nekoć je bila škola, danas se Boža tamo povremeno zaputi, kada ide do najbliže crkve. Zimi se spusti šumskim putevima, no kada šuma zalista, njoj dobro poznate uhodane staze nestaju među granjem i grmljem pa mora ići glavnom, strmom makadamskom cestom.
– Da, odbačeni smo. Ali ne idem odavde – priča.
Sretna je, veli, što u selo svaki tjedan dolaze volonterke pa im donose, kako kome treba, lijekove:
– Dva puta na mjesec dođe nam i poštar. Isto toliko puta, svake druge subote, stigne nam i pokretna trgovina pa si kupimo kaj treba. Televiziju imamo svi, plaćamo pretplatu, no kontrolori nikada nisu bili – objašnjava. Iako nije sama u selu, a za suseljane kaže da su svi u dobrim odnosima, priznaje da se baš i ne posjećuju:
– Televizija nas je sve udaljila – vrti glavom.
– Ja znam sve kaj se događa kod nas jer svake večeri gledam dnevnik – otkriva.
Suživot s vukovima
Da Boža Tolić ne bi bila osamljena i da joj ipak jezik ne bi zahrđao, kupila je ona kozu pa, kaže, s njom svaki dan popriča:
– Imala sam ja i kravu, delala sam sir i vrhnje. Ali trebalo mi je novaca da uredim kuću pa sam je morala prodati. Kupila sam sada kozu, s njom pričam, ali ime joj još nisam dala – govori nam dok pokazuje staju u kojoj njezinoj ljubimici preko zime društvo prave pijetao i desetak kokoši. Vidjela je Boža Tolić u ovoj divljini svakojakih zvijeri, oko kuće joj se jednom dok je brala šljive motao veliki, mršavi vuk, ali prošli su na kraju mirno jedno pokraj drugoga. Posjećuje Podgoru i medo, pogotovo kada nanjuši sočne kruške što rastu blizu staričina doma:
– Imam ja za medu lijeka. Kad on dođe, ja uzmem dva limena poklopca pa udri jedan o drugi. I da vidiš kako medo bježi. Zna se dogoditi da se vratim u krevet, no još se ni ne stoplim, a on se vrati. A ja onda opet idem lupati poklopcima – kaže te nam demonstrira svoj način tjeranja medvjeda.
Pričala bi Boža Tolić još dugo, ali snijeg je sve jače padao pa nam je valjalo makadamom kroz šumu krenuti dalje. Htjeli smo uzbrdo, do Požara, ali vrijeme je reklo – ne. Ilija Kezele, za ovu priču naš vodič i veliki pomoćnik, a inače komunalni redar Delnica, morao je “poslušati” auto koji je počeo kliziti s uzvisine i vraćati nas nazad prema civilizaciji, do koje je vodio put kroza sela duhova. Ipak, neka su se mjesta u Hrvatskoj od zadnjeg popisa stanovništva malo “popunila” pa nam u općini Stubičke Toplice kažu da Sljeme nema više samo jednoga stanovnika. Doselilo se nekoliko ljudi i u Maljevačko Selište u općini Cetingrad, popis bi trebao povećati i brojčano stanje Svetog Andrije, koji spada pod Komižu. Iako je prošlim popisom evidentirana jedina stanovnica umrla, od zaposlenika Grada doznajemo da je u međuvremenu dvoje-troje ljudi tamo prijavilo prebivalište. Nešto je povratnika i u Jeminovac i Kamensku u slavonskoj općini Brestovac. A ima i onih koji u praznim selima “žive” samo na papiru, radi poreznih olakšica.
4.01.2011. u 09:21h Mihac™ je napisao/la: Predlažem da se u ta sela smjeste janjevci, cigani i ostali novokomponovani \'rvatine koji se ionako drastično razmnožavaju a žive svi na socijalama, te da si obrađuju zemlju i sami se hrane.Ujedno bi bili stambeno zbrinuti i gradovi bi bili bez njihove malograđanštine i divljanja okolo, te arlaukanja po narodnjačkim klubovima. =========================================== da ne bi. pa znaš da tamo treba i raditi. sjeti se kako je c.....a pala u nesvijest pred bandićem kada je skužila da nebu dobila stan.