Ako do sada nekome to nije bilo jasno, ulaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću te njegovim prilično osebujnim stilom izdavanja izvršnih predsjedničkih odredbi, mahom s ciljem pokazivanja ostatku svijeta koji su novi geopolitički, ekonomski i energetski interesi SAD-a ili barem dijela elita koje stoje iz njegova (re)izbora, i najvećim je globalističkim optimistima postalo jasno kako smo i službeno ušli u novu eru globalnih odnosa.
Carine na čelik i aluminij, ključne industrijske sirovine, prijetnje i prijedlozi zauzimanja resursima bogatih područja, mahom pod ingerencijom drugih, ali i zauzimanja točaka u neposrednoj blizini ključnih prometnih pravaca za opskrbu, u prvom redu Amerika, a onda i zapadnih saveznika, povratak plastici, ohrabrivanje snažnijeg istraživanja ugljikovodika s ciljem smanjivanja njihove cijene, napad na nevladine udruge i pokušaj zadavanja zakonodavnih udara do ne tako davno dominantnoj woke političkoj paradigmi, odluke su čiji je cilj narušiti globalnu ravnotežu sa željenim ishodom jačanja američke unutarnje, prije svega ekonomske snage.
ANALIZA IVANA BRODIĆA
Sada je i najvećim optimistima jasno da smo ušli u novu eru globalnih odnosa
Kina je sada istaknula kandidaturu za tron vodećih svjetskih sila, u mnogočemu imitirajući postupke SAD-a u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata, posebice kad je riječ o stvaranju gospodarske, obrazovne i kulturološke meke moći
Komentara 1
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
Ranije su ciljevi američke politike ostvarivani kroz institucionalne mehanizme, diplomatski zamotane fraze, “humanitarne intervencije”, “borbu za demokratiju” i “očuvanje međunarodnog poretka”. To je intelektualcima omogućavalo da održe fasadu moralne superiornosti i ne ulaze u duboko propitivanje metoda kojima se ti ciljevi ostvaruju. Sada su metode toliko sirove i očigledne da ih više nije moguće ignorirati. Trump nije uvijao stvari u fine formulacije, nije davao diplomatske izgovore – on je rekao naglas ono što su drugi radili iza zatvorenih vrata. Time je mnogima razbio iluziju o tome da je američka politika nešto drugo osim realpolitike. Oni koji su se ranije mogli praviti fini sada su prisiljeni da se ili suoče sa istinom ili da nastave sa selektivnim moraliziranjem, što ih čini neuvjerljivima. U tom smislu, postavlja se pitanje: da li je stvarni problem u Trumpu i njegovim metodama, ili u činjenici da su mnogi intelektualci sada suočeni s vlastitom naivnošću ili licemjerjem?