Krajem osamdesetih, dok se komunistički sustav urušavao u zemljama bivšeg sovjetskog lagera, svima nam se činilo kako je doba mira, prosperiteta i blagostanja nadohvat ruke. Bila je to “blagovijest” koja je osvajala srca milijuna ljudi širom svijeta. S istim žarom s kojim se nekoć propovijedalo o novom svijetu pravde, jednakosti i bratstva, nerijetko isti ljudi sada su propovijedali o demokraciji, tržištu i ljudskim pravima.
Premda nisu imali gotovo nikakvih zasluga u kolapsu komunizma, elite na Zapadu bile su opijene od samočestitanja i proglasile su svoj trijumf. Kao vječiti prvaci držanja skuta vlasti, intelektualci su formulirali lozinku o “trijumfu Zapada”. Najčuvenija u tom laskanju svakako je bila Fukuyamina knjiga “Kraj povijesti i posljednji čovjek”, koja je, unatoč teškoj filozofskoj municiji, ubrzo postala bestseler.
Mafija vodi rat a žrtvuje sirotinju kojom lako upravljaju.