Ne govorim vam ovo kao netko tko je promatrao rat iz daljine. Govorim kao netko tko je u njega ulazio, hodao kroz njegove ruševine i iz njega izlazio, ali nikada isti, kazala je Ljiljana Haidar Diab, autorica knjige "Ožiljci bez rana", koja iza sebe već ima i zapaženo izdanje "Ljubav u sjeni ratova", u kojem je na vrlo osoban način progovorila o tome kako je biti supruga ratnog reportera, a koje je u kratkom vremenu postalo pravi čitateljski hit i otvorilo prostor za širu raspravu o životu uz ljude koji svjedoče ratu s prve linije. Knjiga "Ožiljci bez rana", koja će biti predstavljena u ponedjeljak, 11. svibnja u 19 sati u Velikoj Gorici u izdanju Biblioteke Albatros Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica, uz medijsko pokroviteljstvo Večernjeg lista, nije nastala kao klasičan književni projekt, nego kao duboka i unutarnja potreba da se zapiše ono što se ne smije zaboraviti.
– Riječ je o iskustvima koja su se godinama taložila u meni tijekom putovanja kroz ratom pogođena područja, gdje sam sa suprugom Hassanom Haidarom Diabom, ratnim reporterom Večernjeg lista, svjedočila prizorima koji mijenjaju čovjeka iz temelja. To nisu priče koje se mogu jednostavno ispričati ili ostaviti iza sebe – kazala je Ljiljana Haidar Diab ističući kako su to "slike, glasovi i pogledi koji ostaju u vama i kada se vratite u mir". – Ovo nije knjiga o ratu – napomenula je. – Ovo je knjiga o ljudima koji ostaju nakon rata. O onima koji preživljavaju, ali nose u sebi ono što se ne vidi, ožiljke bez rana. Nije rat ono što te slomi. Rat je jasan. Glasan. Ima početak, ima kraj, ima krivce i ima žrtve. Rat je eksplozija koju vidiš i preživiš, ili ne. Ono što ostaje poslije, to je tišina koja razara. U toj tišini nastala je moja knjiga "Ožiljci bez rana". Ljudi misle da je najteže otići u ratnu zonu. Ali istina je da je najteže vratiti se – istaknula je.
– Ožiljci bez rana nisu vidljivi. Nitko ih ne primjećuje na prvi pogled, ali oni su stalno prisutni. To je onaj trenutak kada se vratiš kući i shvatiš da se nešto pomaknulo. Prostor je isti, ljudi su isti, svakodnevica je ista, ali doživljaj više nije. Ili si možda ti drukčiji. Zapravo, jesi. U toj promjeni nema naglog reza. Ona dolazi tiho, gotovo neprimjetno. U početku kroz sitnice, kroz način na koji osluškuješ zvukove, kroz pažnju koju odjednom posvećuješ stvarima koje su prije bile nevažne, kroz osjećaj da misli ne prate uvijek ritam svakodnevice. To nije nešto što možeš jasno objasniti drugima. Nije događaj koji možeš prepričati od početka do kraja. Više je kao stanje koje se nastani u tebi! – kazala je autorica. Napominje kako upravo to stanje postaje temelj njezine knjige.
– Kako nastaviti dalje kada znaš da se nešto u tebi nepovratno promijenilo? Kako objasniti drugima ono što ni sam ne možeš do kraja artikulirati? Kako pomiriti dva osjećaja, želju za normalnošću i svijest da se više ne možeš vratiti na ono što je bilo prije? Ožiljci bez rana su upravo to, tragovi bez jasne granice, bez vidljive forme. Ne bole na način na koji očekujemo bol. Ali su tu, u načinu na koji razmišljaš, reagiraš, doživljavaš svijet – govori Ljiljana Haidar Diab. U njezinim riječima nema potrebe za dramatizacijom. Sve što govori dolazi iz iskustva koje ne traži pojačavanje, dovoljno je snažno samo po sebi.
– Opisujem kako izgleda povratak u svakodnevicu, kava na stolu, ljudi koji razgovaraju o vremenu, rutine koje bi trebale biti utjeha. Ali misli ne slušaju. One ostaju negdje drugdje. Fizički si tu. Ali dio tebe ostane tamo. U ulici kojom si prošao. U pogledu nekoga koga si sreo. U zvuku koji ne možeš zaboraviti. To je nešto o čemu se ne govori dovoljno. Svi pitaju što si vidio. Nitko ne pita što si ponio sa sobom. A ono što nosiš, to nije priča za večeru. To nisu slike koje možeš objasniti. To su fragmenti koji se javljaju u najobičnijim trenucima. Miris. Zvuk. Tišina. I odjednom više nisi tu. Knjiga ne nudi odgovore. Ne pokušava izliječiti. Ne zatvara rane. Ona ih imenuje. To je možda najviše što možeš, priznati da postoje – objašnjava autorica i u jednom trenutku zastane. Ne zato što nema što reći, nego zato što neke stvari jednostavno ne traže riječi.
– Znaš što je najteže? – pita i odmah odgovara: – Kad shvatiš da si naučio živjeti s tim. Da to postane dio tebe. I da više ne znaš gdje završavaš ti, a gdje počinje to iskustvo. U toj rečenici sažeta je cijela knjiga. "Ožiljci bez rana" nisu samo o onima koji su prošli rat. Oni su o svima koji su prošli kroz nešto što ih je promijenilo, a svijet to ne vidi. O ljudima koji funkcioniraju, rade, smiju se, žive, ali nose nešto što ne mogu podijeliti do kraja. Samo želim da ljudi znaju da takve stvari postoje. Da nisu sami ako to osjećaju. Dodaje i kako postoje dijelovi knjige koji nisu nastali kao književnost, nisu pisani s idejom da ih itko ikada pročita, nastali su u trenucima kada riječi više nisu imale gdje otići, osim na papir. To su pisma.
– Pisma koja sam pisala svakome od svojih najbližih. Svakom posebno. U trenucima kada se misli počnu sužavati, kada svijet postane neizvjestan na način koji ne možeš ignorirati. U trenucima kada prvi put ozbiljno pomisliš, možda se neću vratiti. Nisu to bila pisma panike. Nisu bila dramatična. Upravo suprotno, bila su tiha. Ogoljena. Iskrena do kraja. Na svakom od njih stoji ime. Adresa. Sve kako treba biti. A nijedno nikada nije poslano. I možda je upravo u tome njihova najveća težina. Jer pisati pismo za koje ne znaš hoće li ga netko čitati znači suočiti se sa sobom bez ikakve zaštite. Nema uljepšavanja, nema biranja riječi da zvuče bolje nego što jesu. Pišeš ono što stvarno osjećaš. Ono što bi želio da ostane iza tebe, ako bude trebalo. Najteže je bilo odlučiti ih staviti u knjigu. Jer ta pisma nisu samo tekst. To su trenuci. To je ona sekunda kada zastaneš i pogledaš sve što imaš, i shvatiš koliko toga možda nećeš više vidjeti. To je pokušaj da u nekoliko rečenica stane cijeli jedan odnos. Cijeli jedan život s nekim – govori Ljiljana.
– Kako uopće napišeš pismo majci, a da ne zvuči kao oproštaj? Kako napišeš nešto osobi koju voliš, a da ne otkriješ strah koji pokušavaš zadržati u sebi? Kako napišeš riječi koje bi trebale ostati, ako tebe više nema? Nema pravog odgovora. Zato su ta pisma takva kakva jesu, nesavršena, ponekad nedorečena, ponekad previše tiha. Ali stvarna – dodala je napomenuvši da je povratak s ratišta za nju značio početak unutarnjeg putovanja.
– Ovdje počinje moj povratak sebi – kazala je. – Ne kući. Nego sebi. Postoje dva života, onaj prije i onaj poslije iskustava koja mijenjaju čovjeka. Ne dijeli ih vrijeme. Dijeli ih iskustvo. Govoreći o svrsi knjige, kazala je da joj nije cilj šokirati, nego sačuvati. – Ako se ove priče zaborave – istaknula je – onda se zaboravljaju i ljudi. A to je druga smrt, tiha, nevidljiva i konačna.
Dodala je da ne piše s distance, nego iz duboko osobnog iskustva. – Ne mogu se odvojiti od onoga što sam vidjela. Jer to više nije nešto izvan mene. To je dio mene – kaže. Istaknula je da je Velika Gorica, u kojoj će knjiga biti predstavljena, simbol povratka miru, ali i podsjetnik da mir nikada ne smije biti shvaćen kao nešto što se podrazumijeva.
– Mir je povlastica. I tek kad vidite rat, shvatite koliko je ta povlastica krhka – kazala je Ljiljana Haidar Diab i napomenula da knjigu ne doživljava kao kraj jednog razdoblja, nego kao nastavak svjedočenja pa dodala: – Jer ljudi koje sam upoznala nisu brojevi. Oni su lica, glasovi i priče koje i dalje žive u meni. I dok god ih se sjećam – nisu nestali...
Otvori KEKS Pay
