Jučer je proslavljen Dan Europe, no što se danas događa s idejom o ujedinjenoj Europi, slabi li ona ili ipak jača? S obzirom na okolnosti, mislim da bi svima trebalo biti jasno da Europa jača i da je pripadnost Europi nešto što počinju osjećati i oni ljudi koji su do jučer bili iznimno kritični. A kada govorimo "Europa" prvenstveno govorimo o Europskoj uniji. I naravno da EU ima svoje itekako velike probleme i mora ih razriješiti, ali zbog toga što neku prijetnju smatramo prijetnjom svima nama shvaćamo zapravo koliko je EU, kao milenijski projekt, najbolji mogući projekt koji je mogao postojati na europskom kontinentu. Više uopće nije sporno da svi shvaćaju koliko je to bilo vrijedno i koliko bi danas bilo lošije da nema takvog projekta. I to se ne odnosi samo na male zemlje, kao što je Hrvatska, ili zemlje srednje veličine, poput Španjolske, ili one nešto malo veće, jer se to odnosi na sve zemlje u EU. Zapravo, svi moraju percipirati koliko je taj projekt vrijedan i koliko bismo svi skupa bili izloženi bez postojanja tog projekta.
A što je s euroskepticima koji opet postaju glasni? Puno ih je manje nego što ih je bilo prije. Ti glasovi o kojima govorite sad se pretvaraju u proeuropske. Imate političke stranke koje su do jučer bile posve anti EU, a sad govore drugačiju priču, sad govore – EU da, ali je moramo malo reformirati i popraviti, što uopće nije sporno. U tome se zapravo svi slažu, i oni koji su pro EU i oni koji su do jučer bili anti EU. Svi se slažu da EU treba popraviti, samo što se ne slažu svi u kojem je smjeru valja popraviti. Neki se zalažu za federalizaciju, neki za jačanje EU, neki za to da sve ostane po sadašnjem modelu, ali da se pojača suradnja, no nije sporno to da su nestali glasovi koji su do jučer govorili da EU ne treba postojati. A toga je bilo posvuda, i u Hrvatskoj i diljem Europe. Toga više nema, to više ne postoji.
U današnjem vremenu, u kojem nikako da se okonča rat u Ukrajini, kao ni onaj najnoviji na Bliskom istoku, a stalno se govori i o mogućem Trećem svjetskom ratu, koliki je uopće utjecaj EU u rješavanju tih najvećih ratnih kriza i posljedica koje zbog njih nastaju? To je nešto o čemu se u EU uopće nije razgovaralo. I ne razgovara se ni u ovom trenutku. EU nije tijelo koje ima zajedničku vanjsku politiku. Možete uvesti zajedničke sankcije, možete se dogovoriti o zajedničkom pristupu nekoj temi, ali zapravo nemate zajedničku vanjsku politiku. Hrvatska ima svog ministra vanjskog poslova, Francuska ima svog ministra vanjskih poslova i tako redom u svim ostalim zemljama članicama. Svi vodimo samostalnu vanjsku politiku i tek se u segmentima koji zahtijevaju dogovore provodi zajednička politika. A to što EU nema zajedničku vanjsku politiku istovremeno je i snaga i slabost EU. I prilika koja se može promijeniti na jedan ili drugi način. No to je ujedno poanta jer najveća snaga EU jest njezin pristup usuglašavanju. Pa nađite širu obitelj koja vam se oko bilo čega slaže konsenzusom, a upravo se u većini slučajeva oko spornih stvari u EU tako postiže dogovor – konsenzusom. Nađite mi primjer da se, recimo, četiri unuka mogu složiti baš oko svega ili barem oko nečega, a u EU se to radi između država članica. Dakle, ako se nije dokazalo da postoje prednost i snaga EU upravo u tom segmentu, o čemu trebamo dalje govoriti?! A dokazalo se, itekako se dokazalo.
Otvori KEKS Pay
