Naslovnica Vijesti Hrvatska

Radimir Čačić je postao Vladina prazna puška

Od početka Milanovićev ključni problem bio je čovjek koji se pokazao kao neuspješan ministar gospodarstva
23. rujna 2012. u 09:27 408 komentara 8 prikaza
vlada
Foto: Robert Anic/PIXSELL

Približava se prva obljetnica Milanovićeve vlade te se već sada može ponešto kazati o modelu ili obrascu njezina djelovanja. Zapravo je teško govoriti o jednome dosljednom modelu prema kojemu Vlada djeluje od početka svoga mandata. Dosad se pokazala kao svojevrsna hibridna tvorevina koja se čudno klatila između ministarske vlade i premijerskog kabineta.

U tipičnim ministarskim vladama pojedini su ministri vrlo samostalni i gotovo potpuno zatvoreni u svoje resore. Na područjima za koja su mjerodavni vladaju poput kakvih „resornih monarha“: ne dopuštaju drugima da se upleću u njihove poslove, ali se ni oni ne miješaju u poslove drugih. Javno se ne očituju o politikama drugih ministara i ne pokušavaju čak ni zakulisno intervenirati u njih. Od toga nepisanog pravila odstupaju samo onda kada sektorska javna politika nekog ministra ili ministarstva ozbiljno potkopa ili ugrozi njihovu politiku. Neki politolozi kažu da su takvi međuresorni odnosi u vladama nalik na politiku nemiješanja u unutarnje odnose među državama. Drugi se zadovoljavaju tvrdnjom da su ministarske vlade koncipirane kao fragmentirane institucije te da je razdvojenim fragmentima svojstvena politika uzajamnog nemiješanja.

Ministarska Vlada

U prvim mjesecima djelovanja Milanovićeve vlade činilo se da je Hrvatska dobila prvu ministarsku vladu u povijesti nakon niza de facto predsjedničkih vlada devedesetih godina i premijerskih vlada nakon 2000. godine. Milanović se naoko bio pozicionirao kao prvi među jednakima, kao prvi ministar, koji je ostalim ministrima dopustio zamašnu samostalnost djelovanja u sklopu njihovih resora. Ministri su stoga istupali vrlo samostalno i umnogome samovoljno. Činilo se da politiku Vlade čini zbroj posebnih, nedogovorenih i neusklađenih resornih politika koje, da stvar bude još gora, ni same nisu bile jasno i potpuno artikulirane, a katkad ni posve smislene. Rijetki su bili ministri koji nisu davali prijeporne izjave o zatečenom stanju u svojim resorima i o politikama koje kane voditi, a koje bi potom mijenjali ili posve odustajali od njih. Činili su to Čačić, Linić, Komadina, Bauk, Maras, Vrdoljak, Ostojić, Jovanović i drugi. Primjera je mnogo, ali posebno se ističu Linićeve projekcije ovogodišnjeg rasta BDP-a od 0,8 posto, Čačićeve projekcije investicijskog buma i promjene ekonomskih trendova za pola godine, Vrdoljakove vizije brzog tempa i učinaka „fasadne politike“, Komadinine izjave o restrukturiranju Hrvatskih željeznica i višku zaposlenih u njima, Baukove izjave o broju novozaposlenih i višku zaposlenih u državnoj i javnoj upravi, Marasove izjave o investicijskome i radnom bumu u obrtu, Ostojevićeve izjave o prepolavljanju lista čekanja u bolnicama za šest mjeseci, Jovanovićev projekt „isušivanja močvare“ u nogometu itd.

Budući da je takvo djelovanje postajalo disfunkcionalno i da je ozbiljno potkopavalo vjerodostojnost cijele Vlade, jasno je bilo da se u unutarnjem načinu njezina rada moralo nešto promijeniti. Teško je prozreti što se sve promijenilo i kako se to dogodilo, ali je očito došlo do ograničavanja samostalnosti pojedinih ministarstava i „zauzdavanja“ većine ministara. Gotovo jedini „resorni monarh“ ostao je Slavko Linić; štoviše, on se sve više profilira kao „resorni supermonarh“ koji ne dopušta nikome da se miješa u njegov resor, ali on intervenira u svaki resor čija politika ugrožava njegove proračunske i financijske projekcije. Premijer je počeo češće istupati kao arbitar koji presuđuje u sporovima među pojedinim ministrima. Ogledan je primjer bio sukob bivše ministrice zaštite okoliša i prirode Mirele Holy i ministra gospodarstva Radimira Čačića u kojemu je premijer stao na Čačićevu stranu, upotrijebivši protiv Holy, kako se čini iz sadašnje perspektive, alibijske moralističke argumente koji nisu imali jednaku vrijednost u nekim drugim aferama. Istodobno su se počeli nazirati obrisi djelovanja onoga što se naziva „core executive“, jezgrom izvršne vlasti, koju općenito čine premijer, poneki ministar, važni članovi kabineta pojedinih ministara, neki drugi visoki državni dužnosnici ili savjetnici. Jedini je stalni član te „jezgre“ premijer, a ostali se mogu mijenjati. Čini se da je u ovoj vladi, osim premijera, jedini stalni član te jezgre još samo njegov prvi potpredsjednik Radimir Čačić.

Ta malobrojna skupina preuzima odlučivanje o svim ključnim pitanjima, odnosno o svim ključnim javnim politikama. U te se odluke moraju uklopiti ili im se moraju podrediti sve ostale javne politike. Kad je, primjerice, odlučeno da je Čačićeva energetska politika jedan od stupova ekonomske politike, onda se ekološka politika morala podrediti njoj. U raspravama o gradnji termoelektrane Plomin C ministar za zaštitu okoliša i prirode Mihael Zmajlović nije dao nijednu relevantnu izjavu, a nije pisnuo čak ni tijekom prošlotjednog posjeta Vladina izaslanstva Labinu gdje se doimao kao slučajan statist, a ne kao jedan od glavnih političkih aktera cijelog projekta. Zmajlović je bio vidljiviji i respektabilniji kao gradonačelnik malog Jastrebarskog nego kao ministar u Milanovićevoj vladi te bi mu takvo ponašanje lako moglo okončati karijeru u visokoj nacionalnoj politici i prije no što je ozbiljno počela.

Osim općih strukturnih i funkcionalnih problema, Vlada ima i neke posebne probleme koje uzrokuju političkih stilovi njezinih glavnih aktera, ponajprije premijera i osobito prvog potpredsjednika. Suzdržan u javnim istupima, Milanović daje sebi oduška na sjednicama Vlade, a odnedavno i Sabora, na kojima komentira sve i svašta. Čini to toliko osebujnim jezikom i stilom da javnost više ne zna što da misli o njemu. Gubi li premijer kontrolu nad vlastitim diskursom? „Dabogda mi se osušila desna ruka“ – nije li to tipičan bandićevski diskurs, neovisno o tome što je iskaz uzet iz Biblije, i ne bi li mnogi samo prije godinu dana „dali ruku u vatru“ da Milanović nikad neće izvaliti takvo što? Ili: „… Ovo govorim da izvučem ono najbolje iz vas, ali to ne postoji. Da izvučem ono ljudsko, ali kopam bez veze“, kazao je u goropadnom nastupu na ovotjednoj sjednici Sabora zastupniku HDZ-a Davoru Stieru. Je li to diskurs psihijatra, kakva fundamentalističkoga vjerskog propovjednika ili političara koji prelazi granice civiliziranog ponašanja? „Govorim bez veze“, rekao je u jednom trenutku Milanović i tako možda najbolje prokomentirao svoj nastup na sjednici Sabora. Osim toga, za neke je ideološke i političke komentare što ih je izrekao na sjednicama Vlade prikladnije mjesto sjedište SDP-a na Iblerovu trgu nego Banski dvori.

No ključni je Milanovićev problem u Vladi otpočetka bio Radimir Čačić. Kako vrijeme odmiče, sve su očitije dvije bitne dimenzije Čačićeve problematičnosti. Prvo, on se dosad pokazao kao neuspješan ministar gospodarstva. Najavljivao je investicijski bum i promjene trendova u ekonomskoj politici do lipnja ove godine, javno obećavši da će se povući iz Vlade ako se to ne dogodi. Lipanj je došao i prošao, nema investicijskog buma, ekonomski trendovi nisu se poboljšali, nego pogoršali, ali Čačić je ostao u Vladi. Potom je rok za promjene u ekonomiji pomaknuo na početak listopada. Evo i listopada, a od Čačićevih obećanja opet nema ništa. Svoj je neuspjeh pokušao prikriti prisvajanjem jedinoga ili makar najvažnijeg postignuća ove vlade, održavanja kreditnog rejtinga zemlje premda je svima jasno da je za to najzaslužniji ministar financija Slavko Linić. Podcjenjuje i rijetke uspjehe drugih ministara i njihovih resora pa je tako javno podcjenjivao rezultate turističke sezone i politike ministra Veljka Ostojića – jednoga od najboljih ministara u Vladi koji se odlikuje kontinuiranim dugogodišnjim radom u turističkoj privredi i vrhunskom kompetentnošću u turističkoj politici, kao i obzirnim i pristojnim načinom javnog komuniciranja. Ostojić mu je odbrusio onako kako je zaslužio i kako se ne usuđuju učiniti članovi Vlade iz SDP-a.

Osoran i nadmen

Upitno je zapravo može li Čačić uopće nešto učiniti u ekonomskoj politici. Premda se prikazuje kao uspješan poduzetnik, on se više od dvadeset godina bavi politikom, a ne poduzetništvom. U tom su se razdoblju ekonomija i ekonomske politike toliko promijenile da je Čačića lako moglo pregaziti vrijeme, kao što vrijeme pregazi svakoga tko se toliko godina, pa i mnogo, mnogo kraće, ne bavi svojim poslom i svojom profesijom. Stoga se Čačić sve više doima, kako kaže jedna pučka poslovica, kao „prazna puška“.

Drugo, njegov je politički stil uvijek bio osoran i nadmen, ali u ovome ministarskom mandatu sve su izrazitije crte nečega što bi se moglo nazvati devijantnim političkim ponašanjem. Kao loš i nervozan govornik te nesnošljiv i neempatičan političar, svakim svojim istupom širi nezadovoljstvo građana cijelom Vladom i odbojnost prema njoj. Je li Milanović politički slijep ili samo ne želi progledati kad je riječ o Čačiću? Nije teško pretkazati da HNS nema gotovo nikakve izglede da opstane na nacionalnoj političkoj pozornici ako mu na čelu ostane Čačić. A SDP i Milanović platit će vrlo visoku cijenu stranačke i osobne koalicije s njime. To će se pokazati već na idućim lokalnim i regionalnim izborima na proljeće sljedeće godine

VR Pole
EU FONDOVI
“Odlučili smo spojiti virtualnu stvarnost s turizmom i ponuditi svima pogled u prošlost”
  • isuskristkomunist:

    Krivnja jest individualna, ali ne isključuje iz još veće krivnje zakonodavce, koji su zbog namještenih zakona o pretvorbi i privatizaciji, uzrokovali pljačku društvenog vlasništva, a u konačnici i pljačku svih nas - države. Ostrica: skrenuo si s teme. Prvo si ... prikaži još!i tvrdio da je Cacic nesto ukrao. Ja sam rekao da das dokaze. O cemu sad pricas? Laprdas.

  • Android:

    Linić prijeti sa 20.000 otkaza. Prvi po bahatosti, Njegovo veličanstvo Čačić, preuzeo zadatak tješenja naroda. Izreka "Dno dna" je postala dječja poštapalica.

  • Avatar Oštrica
    Oštrica:

    "opet si u krivu. Krivnja je individualna, a ne kolektivna. Nista ne razumijes Zato i pises tako jadne komentare." Krivnja jest individualna, ali ne isključuje iz još veće krivnje zakonodavce, koji su zbog namještenih zakona o pretvorbi i privatizaciji, uzrokovali ... prikaži još!li pljačku društvenog vlasništva, a u konačnici i pljačku svih nas - države.