U trenutku dok su sve oči svjetske javnosti uperene prema Sjevernoj Koreji i njezinu diktatoru Kim Jong-unu koji ispaljuje dalekometne rakete preko Japana u more, prava globalna demonstracija sile i vojne moći odvija se na drugom kraju svijeta. Rusija je u završnoj fazi priprema za vojnu vježbu kodnog imena Zapad u kojoj će se na samim istočnim granicama NATO-a uvježbavati 100.000 vojnika. Niti je to klasična vojna vježba niti su to klasični rezervisti pozvani da malo razgibaju noge i podsjete se na vojne vještine koje su učili prije nekoliko desetljeća. Riječ je o vojnim manevrima koji aktiviraju najjaču i najelitniju tenkovsku postrojbu kojom Rusija raspolaže – Prvu gardijsku tenkovsku armiju.
Za tu postrojbu reći da je iskusna bilo bi blago rečeno. Ne da je iskusna, nego iza nje leže stotine tenkovskih bitaka koje je vodila u osam desetljeća svoje povijesti. Prva gardijska tenkovska armija borila se tijekom Drugog svjetskog rata na istočnom bojištu i u Berlinu postavši nakon toga glavna postrojba koja je pod okupacijom držala Njemačku. Odatle je 1968. napravila “izlet” u Čehoslovačku kada je nahrupila u Prag i slomila praško proljeće. Po završetku hladnog rata prebačena je u Smolensk, na granicu s Bjelorusijom, da bi 1998., u vrijeme kad je Rusija, za predsjednika Jeljcina, u financijskom, ali i svakom drugom smislu bila raspuštena.
Model političkog pritiska
Kad je Putin došao na vlast, jedan od prvih poteza u vojnom smislu bio mu je ponovno oformljavanje Prve gardijske tenkovske armije koja je popunjena najelitnijim tenkistima koje je Rusija imala. To okupljanje pratilo je i opremanje vrhunskim oklopom i opremom, a upravo će ta postrojba biti i prva tenkovska jedinica koja će na uporabu dobiti nove tenkove T-14 Armata, kao i napredne sustave protuzračne obrane te sustave za elektroničko ratovanje. Ta tenkovska armija, zajedno s motoriziranom divizijom koja se nalazi pokraj Smolenska, u djelokrugu djelovanja gardijske tenkovske brigade, ima na raspolaganju oko 800 tenkova i više od 300 komada artiljerijskog oruđa. Znatno više nego što sada ukupno ima NATO u aktivnim postrojbama raspoređenima na području baltičkih država, Poljske i Njemačke.
– Samo je jedna uloga koju takva postrojba može imati. To je udarna, napadačka snaga. To nije postrojba namijenjena obrani, nego napadu. Naravno, to ne znači da će Rusija napasti, ali sve to predstavlja jako snažan i učinkovit model političkog pritiska – tumači Phillip Karber, predsjednik fundacije Potomac, stručnjak za ruska vojna pitanja.
Uostalom, i sama vojna vježba Zapad golemih je proporcija. Riječ je o najvećoj vojnoj vježbi u posljednjih pet godina, svojevrsnom reliktu hladnog rata. Vježbi koja slijedi planove SSSR-a za sudar s NATO-om. I pri tome Prva gardijska tenkovska armija ima samo dio uloge u cijeloj priči. Računa se da bi Rusija sada mogla u manevrima koristiti čak i do četiri tisuće tenkova koje željeznicom prevozi po cijeloj svojoj zapadnoj granici, ali i unutar Bjelorusije. Kad se svemu tome dodaju i znatne zračne snage koje će sudjelovati u manevrima, postaje jasno da je riječ o koncentraciji sile koja već dugo nije okupljena na jednom mjestu.
Službena Moskva tvrdi kako će vježba Zapad, koja je planirana za sredinu rujna, biti znatno manja nego što se sada nagađa i kako će okupiti do 13.000 vojnika. Ali dužnosnici NATO-a smatraju da će vježba Zapad zapravo isprobati spremnost ruskih postrojbi za velike sukobe, kao i da će uključivati i ruske obavještajne službe.
NATO poslao padobrance
– Imamo puno razloga vjerovati da će sudjelovati puno više vojnika nego što je službeno prijavljeno – kaže glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg.
Baš je zato NATO rasporedio 600 američkih padobranaca na području triju baltičkih država koji će ondje biti za vrijeme održavanja vježbe Zapad. Naravno, slaba je to utjeha kad se zna da je to samo kap u moru vojnih postrojbi koje bi u slučaju potrebe imale mogućnosti i snage obuzdati oklop u napadanju. Prisutnost američkih padobranaca samo je kozmetička mjera koja služi za umirenje stanovnika zemalja na istočnom obodu NATO-a i ništa više. Jer nekoliko stotina padobranaca nema ni teoretske šanse za bilo kakav uspjeh u srazu s oklopnom silom opisane razine i opsega.
– Mi ćemo biti spremni, tu nema sumnje. Bit ćemo spremni za sve što je potrebno. Ne treba dizati napetosti, ali tu smo – kaže general Frederick Hodges, zapovjednik američkih snaga u Europi.
Koliko god to dužnosnici NATO-a izbjegavali priznati ili potvrditi, tako velike vojne vježbe na istočnim granicama saveza postavljaju zapovjednike u prilično nepovoljan položaj i dilemu. Što učiniti u takvoj situaciji i s relativno ograničenim resursima kojima raspolažu? Pojačati Baltik ili možda osnažiti obranu istočne Poljske? NATO nema dovoljno ljudi i sredstava na terenu da bi ispunio obje zadaće u ovom slučaju, a ta činjenica predstavlja i strašan pritisak na te četiri zemlje. Jer svaka se od njih bori kako god zna i umije da se upravo kod njih rasporedi NATO-ova obrana.
Iako se još prije nekog vremena smatralo kako Rusija i Bjelorusija neće pozivati međunarodne promatrače, otvorenost Moskve i Minska prema zapadu na zadovoljavajućoj je razini. Pozvani su promatrači iz NATO-a, pozvan je niz promatrača iz OESS-a i niza međunarodnih organizacija. Litva je objavila da šalje svoje promatrače u Bjelorusiju i u Lenjingradsku oblast. Šalje ih i sam NATO, kao i mnoge zapadne zemlje.
Ipak, prema nekim procjenama, glavni cilj tih golemih vježbi nije ni Baltik ni Poljska, već nešto sasvim treće – Bjelorusija. Ta zemlja kojom vlada “posljednji europski diktator” Lukašenko već je desetljećima glavni saveznik Moskve na području Europe, zemlja koja je čak tražila stvarnu uniju s Rusijom. Zračna obrana Bjelorusije integrirana je u ruski obrambeni sustav, a u okolici Minska već se nalaze relativno snažne oklopne i pješačke postrojbe ruske vojske. No odnosi između Lukašenka i Putina više nisu baš idilični kao prije i prema podacima obavještajnih službi Zapada, sve je više trzavica između dvojice lidera. Budući da će se dobar dio vježbe Zapad odvijati upravo na području Bjelorusije, onamo posljednjih dana stižu dodatne ruske snage. I pitanje je hoće li se one nakon vježbi povući natrag u Rusiju.
– Prilično je realna mogućnost da će ojačane ruske postrojbe ondje ostati kako bi se uklonila bilo kakva ideja bjeloruskog slabljenja veza s Rusijom ili približavanja Zapadu. Ujedno, ako dio snaga ostane u toj zemlji, to znatno povećava mogućnost brzog udara na zemlje NATO-a, ako do toga ikada dođe – kaže Phillip Karber.
Bjelorusija je dio ruskog “geopolitičkog dvorišta” i jedna od ključnih zemalja za Moskvu na području Europe. Rusija ni na koji način ne bi dopustila bilo kakav pokušaj širenja NATO-a na područje Bjelorusije, baš kao što neće dopustiti širenje saveza na ostale nekadašnje članice SSSR-a poput Ukrajine ili Gruzije. Tko je iskoristio priliku devedesetih godina za članstvo, poput baltičkih zemalja, iskoristio je, to je danas završena priča.
Pouka ‘mliječnog rata’
Doduše, malo je izgledno da bi i sam Lukašenko, usprkos eventualnim trzavicama, okrenuo leđa Putinu. Istini za volju, već je prije osam godina bilo diplomatskih napetosti na relaciji Moskva – Minsk. Tada je Lukašenko javno prozvao Moskvu da mu je nudila zajam od 500 milijuna dolara pod uvjetom da Bjelorusija prizna Abhaziju i Južnu Osetiju, dvije odmetnute gruzijske pokrajine s većinski ruskim stanovništvom. Lukašenko je tada rekao kako pozicija Bjelorusije nije na prodaju i da bjeloruski građani moraju poštivati gruzijske zakone kada putuju u te dvije regije. Odmah nakon toga izbio je i takozvani “mliječni rat”, kada je Rusija zabranila uvoz bjeloruskih mliječnih proizvoda jer “nisu odgovarali standardima i novim propisima”. Naravno, Moskva je odbijala bilo kakvu pomisao da je riječ o političkom pritisku na Minsk. Ipak, Rusija je uskoro ukinula zabranu uvoza, a odnosi s Bjelorusijom preko noći su se popravili.
Ipak, od 2014. godine, početka krize u Ukrajini i ruske aneksije Krima, Lukašenko je ponovno počeo sve više i više graditi bjeloruski identitet i nastojao osnažiti samostalnu poziciju svoje zemlje u odnosu na Rusiju. Prvi put održao je govor na bjeloruskom jeziku iako većina stanovnika Bjelorusije u svakodnevnom životu govori ruski. A u tom govoru ustvrdio je i kako “mi nismo Rusi, već Bjelorusi”.
Učvršćivanje Lukašenka
Ipak, Bjelorusija i Rusija vrlo su čvrsto povezane, i to ne samo političkim i vojnim vezama već i gospodarstvom. Rusija je glavno tržište za Minsk na koje izvozi oko 48 posto svojih proizvoda. Rusija pak izvozi oko 6 posto svojih proizvoda u Bjelorusiju. Ta zemlja i u energetskom smislu ovisi o ruskom plinu koji isporučuje Gazprom.
U svakom slučaju, isprepletenost Rusije i Bjelorusije, a pogotovo ovisnost Minska o Moskvi toliko je velika da je teško povjerovati da će se Lukašenko, unatoč svim trzavicama, doista okrenuti Zapadu ili oslabiti svoje veze s Putinom. No sigurno je sigurno. U Lukašenkova uvjerenja i povezanost s Rusijom nitko ne sumnja, ali će eventualno prisustvo ruskih tenkovskih jedinica u Bjelorusiji i njihov možebitni ostanak zasigurno učvrstiti taj stav i u Lukašenka.
Autor ovog članka Bernard Karakaš je 2012 godine bezočno lagao kako asadovci u Siriji režu djeci vratove ! Toliko o profesionalizmu jednog placenicko-sorosevskog novinara. Evo i link: https://m.vecernji.hr/vijesti/svjedocanstvo-iz-sirije-asadovci-su-nozem-djeci-rezali-vratove-415444