Na cesti kod motela „Brijuni“ pokraj Gornjeg Viduševca, osam i pol kilometara od Gline, 8. kolovoza 1995. u prijepodnevnim satima nastala je jedna od najpoznatijih fotografija iz Domovinskog rata – pukovnik Čedo Bulat predaje 21. kordunski korpus Srpske vojske Krajine (SVK) generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću. Tim činom okončan je rat u Hrvatskoj. Nakon četiri godine postojanja, u samo četiri dana Oluje nestala je paradržava Republika Srpska Krajina. Povijest je htjela da general Stipetić, koji je vodio prvu oslobodilačku operaciju Hrvatske vojske ujesen 1991., oslobađanje dijela zapadne Slavonije, ujedno završi i posljednju, kojom je završen rat. Tako je Stipetić doživio nešto što se nije dogodilo nikome u Hrvatskoj vojsci – da mu se preda cijeli korpus neprijateljske vojske s kompletnim naoružanjem. No stvari su mogle biti i drugačije.
Toga 4. kolovoza 1995., kad je počela operacija Oluja, zapovjednik hrvatskih snaga u Zbornom području Zagreb bio je general Ivan Basarac, a načelnik Glavnog stožera general zbora Zvonimir Červenko poslao je generala Stipetića u Đakovo da zapovijeda obrambenim sektorom „Istok“, u slučaju napada Vojske Jugoslavije. I dok su na ostalim područjima vojska i policija napredovale prema predviđenom planu, na Banovini se dogodio zastoj. Hrvatske snage našle su se u velikim problemima kod Petrinje, gdje su pretrpjele velike gubitke. Zato drugog dana Oluje predsjednik Franjo Tuđman donosi zapovijed kojom smjenjuje generala Basarca, a Stipetića imenuje zapovjednikom sektora „Sjever“.
„Sve su to bili ljudi koje sam poznavao. Bio sam zapovjednik Zbornog područja Zagreb i znao sam svakog časnika, dočasnika i vojnika. Vjerovao sam tim ljudima i oni su me poslušali“, govorio je general Stipetić autoru ovog teksta u brojnim razgovorima koje smo vodili. Stipetić nakon dolaska brzo uvodi red na bojišnici, uspješno pregrupira snage i sljedećih dana počinje oslobađanje okupiranih područja na Banovini i u Pounju, uz žestoke borbe koje su hrvatske snage, predvođene 2. gardijskom brigadom, vodile s neprijateljskom vojskom. Vrhunac Stipetićeva vođenja operacije bila je predaja 21. kordunskog korpusa SVK.
FOTO Tko je sve stigao u Knin: Unatoč vrućinama brojni političari na obljetnici Oluje
“Stao Čedo 50 metara od mene, stao i ja. Vidim, popravlja uniformu i kreće, lupa strojevim korakom i pozdravlja vojnički. Ja stojim, čekam i pozdravim ga. A on će: ‘Gospodine generale, pukovnik Čedomir Bulat predaje vam 21. kordunski korpus i čestita Hrvatskoj vojsci na pobjedi!’ Zahvalio sam, pružio ruku i pitao ga kako je. Vidim, jadan, predaje se, nije to lako. Rekao sam mu: ‘Nemamo što razgovarati. Ako se predajete, napravit ćemo kratak zapisnik, ja zapovijedam, a vi ćete slušati.’ Rekli su da ih ima, s narodom, oko 25 tisuća. Potpisali smo bezuvjetnu kapitulaciju i dogovorili da ujutro na 16 punktova predaju oružje“, prepričavao je general Petar Stipetić u jednom od svojih razgovora za Večernji list.
Stipetić i Bulat poznavali su se još iz vremena JNA. Kad su prišli jedan drugom da bi potpisali sporazum o predaji, Pero ga je upitao: „Kako je, Čedo?“, na što mu je Bulat samo kratko odgovorio: „A, evo, jebi ga.“ Na povijesnoj fotografiji nalazi se i satnik Miroslav Vidović, pomoćnik Petra Stipetića zadužen za sigurnost i jedan od potpisnika sporazuma o predaji 21. kordunskog korpusa. Opisao nam je kako su tekli ti dramatični povijesni trenuci.
– Što se tiče same predaje 21. kordunskog korpusa, ona bi se sigurno dogodila, ali pitanje je na koji način i kada. Da nije bilo mudrosti generala Stipetića i taktike postupanja, bojim se da bi bilo puno više žrtava i na našoj i na neprijateljskoj strani, a pogotovo njihovih civila. Sam čin predaje išao je svojim tijekom. General Peters iz UNCRO-a zatražio je sastanak s generalom Stipetićem i obavijestio ga da bi se 21. kordunski korpus htio predati. Jasno da su se htjeli predati kad su naše snage presjekle puteve izvlačenja. Sastanak je održan 8. kolovoza oko 10 sati i na njemu je predstavnik UNCRO-a iznio zahtjev zapovjednika srpskog korpusa o predaji. General Stipetić rekao je da može čekati do 13 sati, a ako se ne predaju i ne pojave, nastavit će borbena djelovanja. Zapovjednicima je zapovjedio da u tom vremenu smanje aktivnosti prema neprijatelju. Oko 13 sati opet je došao predstavnik UNCRO-a i ponovio da će se Čedo Bulat predati s kompletnim naoružanjem i vojskom i sa svim civilima koji su se našli u tom sektoru – prisjeća se satnik Vidović i nastavlja:
– Sam čin predaje već je mnogo puta opisan, sve je vrhunski provedeno. Kasnije, nakon nekoliko godina, pokazalo se da je general Stipetić jako dobro procijenio način predaje. Bio je svjestan, ako na bilo koji drugi način obavimo primopredaju, da ćemo imati posljedice i mi pojedinci, na čelu s njim, ali i Republika Hrvatska. Njegova odluka da se predaja neprijateljskih snaga provede baš na onaj način pokazala se jako mudrom i taktički jako dobrom. Time je i završio taj nesretni rat u Hrvatskoj.
Satnik Vidović otkriva kako je izgledao prvi ulazak hrvatskih časnika u sektor u kojem su se nalazili srpska vojska i civili. – Nakon potpisanog sporazuma, našao sam se s Vladom Šindlerom, danas brigadnim generalom, i Tošom Pajićem u motelu „Brijuni“ da se dogovorimo o ulasku u njihov sektor. Trebali smo, na temelju dogovora, provjeriti je li oklop na jednom mjestu, je li naoružanje na jednom mjestu. Tošo Pajić tvrdio je da jest, ali da nije dobro da idu tenkovi i topništvo, jer ne zna kako će narod reagirati. Mi smo rekli da nas to ne zanima, da je to njihova briga. Sjeli smo u neki Ford zatamnjenih stakala, bez tablica, i Tošo Pajić odvezao nas je u Topusko. Mi nismo izlazili iz auta, a Pajiću smo rekli: 'Ajde ti zapovjedi, tenkovi neka idu van.' On je to učinio i onda su tenkovi krenuli. Mi prvi, u Pajićevu autu, a tenkovi za nama. Bio je tu i jedan naš tenk, koji je zarobljen prvi dan, kad su nastradali naši dečki – ispričao je Vidović.
Joško Morić, nekadašnji pomoćnik ministra unutarnjih poslova i svjedok povijesnog događaja iz 1995., prošle je godine za Večernji list rekao da je svima, i na hrvatskoj i na srpskoj strani, bilo jasno da će Petar Stipetić obaviti sve kako treba. „I da će izbjeći svaki mogući konflikt, jer takva koncentracija vojnika, paravojnika, policajaca, parapolicajaca, oružja i opreme na malom prostoru prijetila je da začas postane eksplodirajuće bure baruta i zato smo trebali biti vrlo oprezni“, rekao je Morić i dodao: „Moram posebno istaknuti iznenađenost oficira poražene paravojske i parapolicije kad je general Stipetić inzistirao da si zadrže, u skladu s konvencijama, bočno oružje. To im je bilo nevjerojatno i samo ih je uvjerilo da se sve radi u skladu s ratnim pravilima.“
– Da obavještajni podaci o kretanju neprijateljskih snaga nisu dolazili kasno i da je poslano pojačanje 2. gardijskoj brigadi, koja je bila izraubana, mogla su se zarobiti još dva korpusa neprijateljske vojske, koja su se u jednom trenutku nalazila na istom području – tvrdi satnik Vidović.
– Koliko se sjećam, u tijeku borbe u sektoru „Sjever“ mi smo noću 6. na 7. kolovoza dobili informacije da su se u tom sektoru nalazili i 39. banijski korpus i glavnina Korpusa specijalnih jedinica SVK, koji su borbeno djelovali po našim snagama. Zato su nas izbacili u prvom pokušaju da uđemo u Dvor. No, nakon kratkih borbi, te su se snage izvukle i otišle u Bosnu. Mi smo i dalje vodili bitku s istim snagama umjesto da se razmotri mogućnost ojačanja naših snaga u sektoru „Sjever“ i da se zarobe i taj banijski korpus i te specijalne snage. Nažalost, nije bilo ništa od toga. I zato je 2. gardijska brigada podnijela najveću bitku u svojoj povijesti – zaključuje satnik Miroslav Vidović. Predaja 21. kordunskog korpusa srpske vojske čin je koji nitko ne može izbrisati, a fotografija s početka priče vječni je podsjetnik na taj povijesni događaj kojim je završen rat u Hrvatskoj.
>>Članak je izvorni objavljen u kolovozu 2025. povodom 30. obljetnice oluje
Otvori KEKS Pay
U stvari bi mu i srbi mogli dignuti spomenik.