Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Povijesni vođa Srba u Hrvatskoj? Izmišljena figura

Srpskim zakonodavcima nije palo na pamet da statistički popišu svoje manjine i svima podijele "rezervirana mjesta" u parlamentu
25. kolovoza 2012. u 19:55 78 komentara 253 prikaza
sanader - pupovac
Foto: arhiva VL

svibnju ove godine održani su u Srbiji parlamentarni izbori koji su uvelike ostali u sjeni istodobnih predsjedničkih izbora. Nije ni čudno ako se ima na umu da je Boris Tadić, otkako je 2004. preuzeo dužnost predsjednika države, postupno i sektorski prezidencijalizirao parlamentarnu republiku. Tadiću su u tome pogodovale neke političke činjenice, ponajprije “vlastita” parlamentarna većina koja ga je podržala i koja nije dovodila u pitanje njegov način vladanja i stil političkog ponašanja koji katkad nisu bili u skladu s formalnim ustavnim ovlastima predsjednika države i općim demokratskim kanonima. Kako je predsjednik države praktično postao najmoćnija politička institucija u zemlji, i predsjednički izbori postali su važniji od parlamentarnih. To je zacijelo znak ozbiljna raskoraka između normativnog poretka i stvarnog stanja stvari. No ovom ću se prigodom osvrnuti poglavito na jedan aspekt srpskih parlamentarnih izbora koji je iz aktualne hrvatske političke perspektive vrlo važan – način izbora i obrazac predstavljenosti nacionalnih manjina u Narodnoj skupštini Srbije.

Izborni sustav Srbije nije sretno dizajniran.

Srbija je i dalje heterogenija

Cijela je zemlja jedna izborna jedinica, a to nigdje ne jamči pravednu teritorijalnu, odnosno regionalnu predstavljenost. U Srbiji su, kažu tamošnji analitičari, u parlamentu stalno natpredstavljeni Beograd i Novi Sad, a cijele “zabačenije” regije i gradovi godinama nemaju svoje predstavnike. Petpostotni izborni prag i D’Hondtova metoda ne sprječavaju visoku fragmentaciju parlamenta, jer stranke masovno sklapaju predizborne višečlane, ideološki i politički heterogene koalicije, koje se nakon izbora raspadaju na brojne parlamentarne frakcije. Tako je pobjedničku izbornu listu “Pokrenimo Srbiju”, osim stožerne Srpske napredne stranke (SNS), činilo još 11 stranaka i organizacija. Listu “Preokret”, osim Liberalno-demokratske partije (LDP), činilo je još sedam stranaka. To je svojevrstan paradoks jer su razmjerni izbori – i još k tome razmjerni izbori u jednoj izbornoj jedinici – zamišljeni tako da obeshrabruju predizborno koaliranje zato što otvaraju širok prostor za samostalnu parlamentarizaciju i malih političkih stranaka. No u Srbiji nije tako. Petpostotni prag prešlo je samo šest lista, ali se u Skupštini našlo nevjerojatnih 36 stranaka. Pravi košmar, rekli bi svi koji znaju što može uzrokovati tako visoka fragmentiranost parlamenta, ali bi se i tom problemu moglo doskočiti s jednom ili dvije promišljene intervencije u izborni sustav.

A što je u svemu tome s nacionalnim manjinama? Nakon što je Kosovo postalo neovisna država, Srbija je nacionalno znatno homogenija nego što je bila prije, ali još je heterogenija od Hrvatske. U njoj živi mnogo nacionalnih manjina, ali srpskim zakonodavcima nije palo na pamet da ih statistički popišu i svima dodijele “rezervirana mjesta” u nacionalnom parlamentu. Liste stranaka i organizacija nacionalnih manjina najprije su bile bačene u isti izborni žrvanj kao i liste nacionalne većine, pa su i za jedne i za druge vrijedila jednaka izborna pravila. No kako nakon izbora 2003. u Narodnu skupštinu nije ušao nijedan predstavnik nacionalnih manjina, zakonodavac je reagirao tako da je za njihove liste ukinuo zakonski prag od pet posto i njihovu sudbinu učinio ovisnom o prirodnom pragu. Manjinske liste sada mogu osvojiti mandat i s manje od jedan posto dobivenih glasova u cijeloj Srbiji te se od 2004. u Skupštini stalno nalaze predstavnici manjina izabrani prema tom načelu pozitivne diskriminacije. Nakon ovogodišnjih svibanjskih izbora u parlament su ušle četiri manjinske liste – Savez vojvođanskih Mađara, Stranka demokratske akcije Sandžaka, Savez slovačkih stranaka i Koalicija Albanaca Preševske doline – koje su zajedno dobile devet ili 3,6 posto mjesta u srbijanskom parlamentu. Nisu se čule primjedbe mjerodavnih međunarodnih organizacija na takav način izbora predstavnika nacionalnih manjina. Vrijedi ga stoga zapamtiti i razmisliti o njemu kada se jednom ozbiljno otvori pitanje manjinskoga političkog predstavništva u Hrvatskoj.

Slično odavno postupa Njemačka koja je također ukinula petpostotni zakonski prag za liste svojih “autohtonih” manjina – Dance, Frizijce, Lužičke Srbe te “Rome i Cigane” – koje su tako malobrojne da njihovi predstavnici ne mogu ući u Bundestag ni bez zakonskog praga. O pozitivnoj diskriminaciji brojnijih useljeničkih manjinskih zajednica, poput Turaka, nema ni govora. Njemačka je još i velikodušna u odnosu prema drugim europskim demokracijama koje ne poznaju i ne priznaju nikakvo posebno predstavljanje nacionalnih manjina u svojim parlamentima. Tako je u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Norveškoj, Danskoj, Švedskoj, Austriji, Portugalu, Španjolskoj, Italiji, Estoniji, Litvi, Letoniji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj...

Nakaradni hrvatski aranžmani

Takvo stanje pravno i politički silno odudara od manjinske politike u Hrvatskoj. Hrvatski zakonodavac nije samo propisao da nacionalne manjine imaju pravo na posebne političke predstavnike nego je otišao i korak dalje te je ozakonio institut “rezerviranih mjesta”. U Hrvatskom saboru tako je rezervirano osam mjesta za predstavnike nacionalnih manjina te oni nakon posljednjih izbora čine 5,3 posto sastava državnog parlamenta. Što su to rezervirana mjesta i gdje ih sve ima?

Rezervirana mjesta su unaprijed zajamčeni mandati predstavnicima rasnih, etničkih, vjerskih ili nekih drugih manjinskih skupina u nacionalnim parlamentima koja se ne stječu prema općim pravilima izbornog nadmetanja što vrijede za druge aktere nego prema posebnim i povlaštenim uzusima. Koliko znam, rezervirana manjinska mjesta danas postoje u osam neeuropskih i tri europske zemlje. U Kolumbiji su namijenjena predstavnicima “crne zajednice” u toj zemlji, u Indiji predstavnicima nekih “plemena i kasta”, u Samoi “neurođeničkoj manjini”, na Novom Zelandu urođeničkoj maorskoj manjini, u Nigeru Tuarezima, saharskome berberskom narodu koji je raštrkan u više afričkih država, u Pakistanu nemuslimanskoj manjini, u Palestini kršćanima i Samarićanima, a u Jordanu kršćanima i Čerkezima. U većina tih zemalja postoje autokratski politički režimi ili defektne demokracije. U Europi rezervirana manjinska mjesta postoje samo u Sloveniji, na Kosovu i u Hrvatskoj.

U slovenskome Državnom zboru dva su mjesta rezervirana za predstavnike Talijana i Mađara koje su Slovenci proglasili jedinim “autohtonim manjinama” i tako zatvorili vrata parlamenta višestruko brojnijoj bošnjačkoj, hrvatskoj i srpskoj manjini u svojoj zemlji. Kosovu su vanjski pokrovitelji nametnuli čudovišan model s dvadeset rezerviranih mjesta za manjine: deset za Srbe, a deset za Rome, Aškale, Egipćane, Bošnjake, Turke i Gorane. Hrvatska je rezervirala osam mjesta za predstavnike svojih manjina. “Pune” predstavnike imaju Srbi (3), Talijani (1) i Mađari (1), jednoga predstavnika dijele Slovaci i Česi, dok sve ostale manjine dijele dva predstavnika.

Hrvatsko izborno zakonodavstvo pretvorilo se tijekom vremena u nakaradan pravno-politički aranžman koji se sastoji od četiri dijela: prema jednome skupu pravila biraju se opći politički predstavnici (140), prema drugom predstavnici “dijaspore” (3), prema trećem predstavnici srpske manjine (3), a prema četvrtom predstavnici ostalih manjina (5). Kako je sve nastajao taj nesretni puzzle, možda i nije najvažnije pitanje. Zacijelo je bio i izraz izvanjskih pritisaka koji nemaju veze s demokratskim izbornim zakonodavstvom i koncepcijom političkog predstavništva. Venecijanska komisija smatra da su rezervirana mjesta i posebno manjinsko predstavništvo privremena rješenja koja u postkonfliktnim društvima i novostvorenim državama trebaju olakšati političku integraciju manjina, a potom biti ukinuta. No u nas su se nekako prometnula u vrhunski dokaz demokracije. Štoviše, zahtjevi za eskalacijom raznih oblika pozitivne diskriminacije na tim područjima, poput dvostrukog prava glasa, nastoje se prikazati kao uvjet napretka demokracije, a pokušaji da se oni postupno prevladavaju prokazuju se kao izraz represivne asimilacijske politike.

”Prizemne” rasprave o novcu

Uz takva se shvaćanja vezuje niz anakronih historicističkih ideja i projekata kakvi su bili svojstveni 19. i ranome 20. stoljeću. Među njih se ubraja i izmišljanje figure “povijesnog vođe” srpske manjine, kako je prije koji dan zastupnik talijanske manjine Furio Radin – čovjek koji je u Sabor ušao bez ikakve političke konkurencije te je mogao postati zastupnik s jednim jedinim, i to svojim, glasom, što mnogo govori i o političkim odnosima u talijanskoj zajednici – nazvao Milorada Pupovca. Izmišljanje figure “povijesnog vođe” srpske manjine nema samo zadaću da pseudolegitimira monopol jednog čovjeka u odlučivanju o “srpskim poslovima” u Hrvatskoj, nego i da konstruira politički lik s kojim legitimne hrvatske vlasti – od predsjednika države preko premijera i Vlade do parlamentarne većine – moraju pregovarati o – čemu? Hrvatsko-srpskim odnosima? Miru u državi? Uvjetima pod kojima će manjina prihvatiti državu u kojoj živi? Nije valjda da se lik “povijesnog vođe” izmišlja kako bi se pregovaralo o novcu. O tako “prizemnim” stvarima raspravlja se u mjerodavnim parlamentarnim i vladinim tijelima svugdje u svijetu.

Unatoč očitim problemima u izbornom zakonodavstvu i konceptu manjinskog predstavništva, nije vrijeme da se oni mijenjaju. U sadašnjoj dubokoj privrednoj i socijalnoj krizi Vlada i njezina parlamentarna većina nemaju ni vremena ni kapaciteta da se upuste u ozbiljno redizajniranje izbornog sustava i političkog uređenja uopće. Posebno treba upozoriti na to da bi velika greška bila mijenjati izborni zakon i izborni sustav prije nego što se jasno definira poželjan model političkog predstavništva i postigne konsenzus parlamentarnih stranaka o njemu. Izborni je sustav institucionalno sredstvo pomoću kojega se ostvaruju određeni politički ciljevi. Najprije, dakle, treba utvrditi te ciljeve, a onda tražiti institucionalna sredstva kojima se oni mogu ostvariti. Stoga treba u začetku suzbiti ambicije pojedinih političara, kako ministara tako i zastupnika, da se amaterski upuštaju u redizajniranje izbornog sustava.

Osim toga, sada nema ni dovoljno široka prostora za racionalnu i tolerantnu javnu raspravu o tome. Demokratska desnica šuti jer se boji da bi se svaka njezina kritika postojećeg modela predstavljanja manjina mogla pripisati protusrpskim i protumanjinskim osjećajima koji su joj “urođeni”. Demokratska ljevica dogmatski pak vjeruje da je njezina ideološka dužnost uvijek i svugdje podržavati manjine kakve god one bile i što god zahtijevale.

Wienerberger
NOVA GENERACIJA GRADNJE
Od 2021. godine svi novoizgrađeni objekti morat će zadovoljavati standarde gotovo nula energetske učinkovitosti
  • kabul:

    Recite šta želite više vi Srbi…kao Turci ste u Njemačkoj, sve imate ali nije dovoljno sunčano ili previše....o čemu se radi? Ako vam ne odgovara ovdje doma grejte….koja peta , šesta generacija…Turčin u Njemačkoj ne želi učiti Njemački…ma nemoj……Ja dođem ... prikaži još!m u USA i pričam niti Hrvatski niti bilo koji jezik i želim da se svi prilagode meni… Nije mi jasno o čemu se zapravo radi…Recite otvoreno!!!!

  • kradimir:

    Poželjno je prebrojavanje krvnih zrnaca Dovoljno je pogledati nacionalu strukturu svih tih udruga, od HHO-a Amnesty Interantionala, PEN Centra, Transparency Internationala. LGBT udruga, B.A.B.A., kojekakvih Teršeličinih Documenta, raznih tzv. Građanskih inicijativa, Pusićevskih Građanskih odbora za ovo ili ono. I na ... prikaži još!a kraju pogledajmo domaću medijsku scenu i njihove main strem novinare i urednike. U cijelom ovom kolospletu naići ćete na vrlo malo Hrvata ili preciznije ni jednog.

  • -obrisani-:

    Dobro reče Josipović o Pupovcu.Reketar.....štovatelj SANU....velikosrbin......kud ćeš gore?