Ovaj će tjedan ući u hrvatsku povijest. Nakon deset godina Hrvatska mijenja svoga šefa države. Odlazi stari, a dolazi novi. Sa starim, Stipom Mesićem, više-manje svi su se već oprostili, a na njegove ispade više nitko i ne reagira ozbiljno.
Tako i njegovo naglo prekidanje TV razgovora sa zaključkom „dosta mi je tih sranja“ nije nikakvo iznenađenje ako se samo sjetimo da je svojedobno uređivačku politiku jednih dnevnih novina nazvao „smećem“.
Njegov stav prema medijima bio je uvijek isti. Bio je izrazito netolerantan prema svima koji mu nisu išli niz dlaku, i ne samo u medijima, a volio je one koji su mu samo pljeskali i opsluživali ga, pa su na kraju ovih dana zaslužili i njegovo ordenje. Kao što su ordenje zaslužili i prijatelji mu koji su ga zdušno podupirali i financirali, i to je protumačio kao njihov doprinos „održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje“!
Dok smo za Tuđmana imali predsjednika autoritarca, Mesić je predsjedničku funkciju sveo na kavanska prepucavanja i vlastitu „prćiju“. A onda ako se još doda na sve to i njegov otvoreni rat protiv Katoličke crkve, pa povijesna trabunjanja o Titu i komunizmu i antifašizmu, zavade sa susjedima... Što bi tek bilo da Ustavom nije ograničen na dva mandata? Njegovo sadašnje „pranje“, kao u Njemačkoj, gdje pokušava relativizirati svoje „ustaško“ razdoblje, više je nego smiješno. Povjesničari će, to je sigurno, s njime imati dosta posla.
Kakvu državu zapravo imamo, a onda i vlast, najbolje se pokazalo u prepucavanju o tome tko će platiti predsjedničku inauguraciju. U uređenoj državi to se uopće ne bi postavljalo kao pitanje, kao što se ne bi ni postavljalo pitanje protokola. Jer, inauguracija je najsvečaniji državni čin, s točno predviđenom i propisanom procedurom, a ne nečija glumačka i prijateljska zabava. Velika su očekivanja od Ive Josipovića.
Nakon Tuđmana i Mesića, od Josipovića se nekako očekuje da normalizira predsjedničku dužnost, da zaista bude predsjednik svih građana, da ne bude ideološki pristran i opterećen, da ne radi protiv sustava, nego da sustav podupire i nadgleda, ali i ono najvažnije – da bude najstabilnija karika u vladanju državom. No, neki njegovi postupci ne odaju nam dojam da se posve odmaknuo od svog „dvorišta“.
Od Josipovića se ipak ne očekuje da se on sad odrekne svojih političkih i svjetonazorskih opredjeljenja. Ali se od njega očekuje da bude tolerantan, otvoren i dostupan i svima drugima, da u svojim nastupima i izjavama ne radikalizira državu i narod ideološkom isključivošću. Koliko će on u tome uspjeti, tek ćemo vidjeti.
Sad se kao glavna dilema u vezi s njime postavljaju pitanja savjetničkih imena koja će suflirati budućem šefu države. Mesić je imao savjetnike koji su godinama preko njega vodili svoje privatne ratove, ideološke i interesne. Još ako se proberu imena onih koji su ga savjetovali, od Jakića i Lončara do Perkovića, onda postaju i jasnije Mesićeve rečenice koje smo često slušali i postupci kojima smo svjedočili.
Prvi Josipovićev test bit će upravo imena njegovih savjetnika. Prvi će promašaj učiniti ako među njih stavi nekoga tko će s Pantovčaka nastaviti voditi svoje ratove, a među imenima koja se spominju ima upravo i takvih. Izborom imena Josipović će pokazati i koliko će biti otvoren, širok, a ne ideološki i stranački uzak. Savjetnici će biti i znak u kojem će smjeru nastaviti svoju politiku.
Ali najviše od svega, njihova će imena biti signal koliko je on samostalan bio u njihovu izboru, a koliko su mu pojedina imena nametnuta, bilo od njegove bivše stranke, bilo od njegove baze ili nekih drugih grupacija iza zavjese koje će se htjeti nametnuti preko tih ljudi. Stoga će nam ovaj povijesni tjedan dati i odgovor na pitanje kuda Hrvatska ide s Josipovićem.
Otvori KEKS Pay
Povijesni ili povjesni?