Razorni potres koji se dogodio 29. prosinca 2020. među ostalim otvorio je i polemiku o tome treba li područje u epicentru nazivati Banovina, imenom koje od osamostaljenja Hrvatske, kao i prije stotinjak godina, dominira u službenoj uporabi, ili toponimom Banija koji je prevladavao u doba prve i druge Jugoslavije.
U medijima i na društvenim mrežama mogli su se čuti potpuno oprečni i krivi podaci: za jedne je Banija srpski termin, a za druge je pak Banovina izmišljotina iz 1990-ih, iako oba naziva datiraju s kraja 19. stoljeća kada su ih paralelno koristili stanovnici tog kraja, neovisno o nacionalnosti, koji su se tada nazivali Banovcima i Banovkama.
Još se jednom pokazalo da se dio hrvatske javnosti voli iscrpljivati besplodnim raspravama u kojima politički stavovi i svjetonazor dominiraju nad lako provjerljivim činjenicama. Bio je to i podsjetnik na neke ranije jezično-političke prijepore koji su s vremenom pali u zaborav, ali i na uspješne i neuspješne pokušaje preimenovanja toponima, najčešće zbog političkih razloga.
Grad koji je stalno mijenjao ime
Kad su posrijedi nazivi mjesta, najpoznatija i najdugotrajnija polemika, duga gotovo pola stoljeća, vodila se oko toga treba li Split dobiti ijekavski oblik imena Spljet.
Bilo je to u doba nakon 1860. kada u Hrvatskoj kao dijelu Habsburške monarhije umjesto feudalnog uvodi građansko društvo te počinje izgradnja moderne države i njezinih institucija. Sistematizacija društvenog života obuhvatila je i nazive mjesta, a budući da je u to vrijeme normiran hrvatski jezik, i to na temelju štokavskog ijekavskog govora, mnogi su povijesni toponimi izgubili svoja dijalektalna obilježja. Sisek i Karlovec postali su Sisak i Karlovac, a Reka, Osek i Belovar službeno su postali Rijeka, Osijek i Bjelovar.
I Split se počeo nazivati Spljetom, a tadašnji vodeći jezikoslovni autoriteti tome su davali znanstvenu argumentaciju, no lokalne vlasti i puk ustrajali su na imenu Split i nisu željeli zbog jezične „korektnosti“ prihvatiti ime Spljet, smatrajući to udarom na vlastiti identitet. „Kad Split valja zvati Spljetom, zašto ne bismo Šibenik zvali Šjebenikom“, uzvratili su šaljivo 1911. u novinama Sloboda. Za opstanak ikavskog oblika Split, osim splitskog dišpeta, važna je bila i činjenica da je šira splitska okolica također ikavska, dok se u okolici ranije navedenih gradova govorilo drugim dijalektima.
„Rijeka je ekavska, a golem dio okolice ikavski, odnosno ekavsko-ikavski; u starom Osijeku živjeli su pretežno ekavci, u okolici ikavci i, kasnije, Srbi ijekavci; Karlovac je na tromeđi triju naših narječja, kajkavski Sisek poštokavili su okolišni Posavci i Banijci, koji su ga sve više napučivali. Split je u tom smislu bio u povoljnijim prilikama da svoje ime obrani,“ napisao je još 1983. tada vodeći hrvatski stručnjak za toponime i kasniji akademik Petar Šimunović u svom radu posvećenom polemici o imenu Splita. Ravnatelj Državnog arhiva u Gospiću Ivica Mataija 2011. objavio je rad pod naslovom “Promjene imenâ naselja na hrvatskome području u svjetlu administrativnih određenja od 1860. do 1960. godine” i dao doista uzbudljiv pregled promjena koje su unutar nekoliko država i režima doživjeli mnogi hrvatski toponimi.
U doba Austro-Ugarske uglavnom se radilo o sistematizaciji postojećeg nazivlja pa su, osim jezičnih korekcija poput već spomenutih, neki nazivi dobili zemljopisni atribut (npr. Novigrad Podravski, Severin na Kupi), najčešće zato da bi se razlikovali od svojih imenjaka. U Dalmaciji je Biograd dobio dodatak „na moru“ kako bi se razlikovao od Beograda za koji su Hrvati tada koristili ijekavski oblik Biograd, iako se taj dodatak koristio i ranije radi razlikovanja od mađarskog Stolnog Biograda (Székesfehérvára). Radikalnog preimenovanja mjesta u to doba u pravilu nije bilo, a rijetki primjeri su selo Svinjar blizu Nove Gradiške koje je prema želji stanovnika 1896. dobilo današnje ime Davor te Ploštine kraj Pakraca koje su se od 1890. do 1910. zvale Khuenovo Selo prema kontroverznom hrvatskom banu Dragutinu Khuen-Héderváryju.
Bio je to tek sramežljivi nagovještaj onoga što će uslijediti stvaranjem jugoslavenske države kada su se u toponimiju uplele politika i ideologija. Na svojoj su koži to najjače osjetili stanovnici mjesta na ušću Neretve koje se izvorno zvalo Ploča. To je ime 1927. promijenjeno u Aleksandrovo u čast kralja Aleksandra Karađorđevića. Propašću Kraljevine Jugoslavije 1941. i uspostavom NDH vraćeno je izvorno ime, ali u obliku Ploče, s time da su talijanske okupacijske vlasti koristile ime Porto Tolero. U socijalističkoj Jugoslaviji mjesto je 1950. dobilo novo ime – Kardeljevo, u čast Edvarda Kardelja. Već 1954. opet je vraćeno ime Ploče jer je donesena odluka da se gradovi ne nazivaju po živim osobama, osim po Josipu Brozu Titu, no 1980., godinu dana nakon Kardeljeve smrti, mjesto je opet nazvano po njemu.
Ime Ploče opet je vraćeno 1990. U doba prve Jugoslavije ime Aleksandrovo dobio je i Punat na Krku. U čast kralja Petra I. ime Petrovgrad dobio je 1935. Veliki Bečkerek u Banatu, kao i Varcar-Vakuf u Bosni, koji je 1924. dobio ime Mrkonjić-Grad, budući da je ime pod kojim je kasniji kralj sudjelovao u ustanku protiv Osmanlija bilo Petar Mrkonjić. Najveći udarac povijesti i tradiciji bilo je preimenovanje Duvna. To je ime nastalo od antičkog Delminiuma, kojem je korijen ilirska riječ dalma – ovca, od koje je nastala i riječ Dalmacija, no budući da je prema legendi na polju pored Duvna 925. bio okrunjen prvi hrvatski kralj Tomislav, Duvnjaci su svoje mjesto, koje se ranije zvalo i Županjac, poželjeli preimenovati u Tomislavgrad. Kad se kralju Aleksandru 1928. rodio drugi sin koji je dobio ime Tomislav, Duvnjaci su kralju predali molbu da se Duvno nazove Tomislavgrad „u počast princa Tomislava i krunjenja prvog hrvatskog kralja Tomislava“.
Aleksandar im je udovoljio, ali djelomično jer se u ukazu jasno kaže da se Duvnu daje ime Tomislavgrad „po imenu Njegova Visočanstva princa Tomislava“, dok se prvi hrvatski kralj ne spominje. Novo ime dobio je 1931. i Pirovac koji je dulje od 600 godina nosio očito ne baš lijepo ime Zlosela. Zanimljive su bile promjene kad bi staro ime bilo naizgled neznatno modificirano. Najveće mjesto u Baranji koja je do 1918. bila dio Mađarske zvalo se Pél Monostor (Pélov samostan). Hrvati i Srbi mjesto su uobičajeno zvali Monoštor, no Pél je izmijenjeno u Beli i stvoren je novi naziv Beli Manastir. Brod na Savi dobio je ime Slavonski brod, a Požega je postala Slavonska Požega, kako bi se razlikovala od Požege u Srbiji.
Neka su mjesta dobila srpske atribute: Komorske Moravice u Gorskom kotaru postale su Srpske Moravice, Moslavačko Selište kraj Kutine Srpsko Selište, Vlaško Polje kraj Otočca Srpsko Polje. Kravlje kraj Našica nazvano je Njegoševac. Kako bi se uklonili tragovi habsburškog nasljeđa, Ferdinanovac u Podravini, osnovan 1844. i nazvan prema tadašnjem caru i kralju Ferdinandu V., 1936. je dobio ime Jelačićevo. No najzanimljiviji su primjeri uklanjanja tragova bivših gospodara Austrijanaca i Mađara koji nisu zaživjeli. Tridesetih godina državne vlasti željele su Karlovac preimenovati u Zrinjski Grad, Vukovar je trebao postati Vukovo, Ilok Pragovo, Bjelovar Bjelovac, a Daruvar Podborje.
Jedino su vukovarske gradske vlasti prihvatile primjenu imena, koja se ipak nije ostvarila, a besmislene pokušaje „nacionaliziranja“ tobože nenarodnih imena zaustavila je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Ona je početkom 1936. o tome objavila mišljenje pozvavši se na druge narode koji nisu mijenjali nazive mjesta koji izvorno nisu njihovi (npr. Berlin, Graz, Napulj…) i podsjećanjem da su „nenarodna“ i imena Sisak, Split, Sarajevo, Varaždin, Bosna, Dalmacija, Istra, Sava, Drava..., kao i mnogi termini, među kojima ban, knez i kralj.
„Imena mjesta su historijski spomenici, pa kako čuvamo ostale takve spomenike i bez potrebe ih ne uništavamo, tako i u mjesna imena ne treba bez potrebe dirati. Naše se kulturno osjećanje buni, kad novi gospodari uništavaju sve ono, što potsjeća pređašnjih gospodara, pa je zato protivno i nastojanju da se sistematski izbrišu i sva ‘nenarodna’ imena. Imena mjesta su veoma često upravo dragocjeni historijski spomenici.
Pavelić Selo i Tavelić Selo
Zar nama ne bi bilo žao, da su današnji Grci ime sela Hrovatoi ispod nekadašnje Mikene zamijenili kojim svojim nazvavši ga na pr. Venizelosovo?“, poručila je Jugoslavenska akademija čiji stavovi nisu bili uvaženi u nadolazećim godinama i desetljećima. Uspostavom NDH došlo je do kroatizacije nekih toponima pa su Srijemska Mitrovica i Srijemski Karlovci postali Hrvatska Mitrovica i Hrvatski Karlovci, a hrvatski pridjev dobila su i sela Srpske Moravice, Srpsko Polje i Srpska Kapela.
Ustaše su preimenovali čak i Sarajevo, a novo je ime glasilo Sarajvo „prema izvornom narodnom govoru iz davnine“. No brzo je uočena apsurdnost ove promjene, jer se naziv Sarajvo već nakon nekoliko tjedana prestao upotrebljavati. Po Anti Paveliću i Anti Starčeviću trebala je biti nazvana Banja Luka, priželjkivani novi glavni grad NDH, a njezino novo ime trebalo je biti Antingrad. Naziv Pavelić Selo dobilo je Hadžićevo kraj Virovitice, nedaleko Žiroslavlje Kvaternikovo (prema Eugenu Kvaterniku), a obližnje selo Dijelka prozvano je Tavelić Selo, prema blaženom (danas svetom) Nikoli Taveliću. Putnikovo Brdo kraj Doboja postalo je Kvaternikovo brdo.
Zanimljivo je da su vlasti NDH vratile ime Ferdinandovac, kao da im je od hrvatskog bana Jelačića draži bio habsburški vladar koji ga je imenovao. Mjesta pripojena Italiji dobila su talijanska imena, kao i ona u Istri nakon 1920., pa je Čabar prozvan Concanera, Crni Lug Bosconero, a Jelenje Cervi. Stvaranjem socijalističke Jugoslavije 1945. nastupilo je razdoblje s najviše promjena kad je riječ o imenima mjesta. Jugoslavenski komunisti vjerno su kopirali SSSR gdje su, u čast komunističkih vođa, postojali Lenjingrad, Staljingrad, Kalinjingrad, Vorošilovgrad, Uljanovsk, Ordžonikidze i mnogi drugi. Tito je za života u Jugoslaviji dobio čak četiri grada. Glavni grad Crne Gore Podgorica dobio je ime Titograd, Korenica u Hrvatskoj postala je Titova Korenica, Užice u Srbiji Titovo Užice, a Veles u Makedoniji Titov Veles.
U toj republici je i najviši planinski vrh Golem Turčin dobio ime Titov vrv. Od drugih visokih političara osim Kardelja svoj grad privremeno je dobio i Aleksandar Ranković pa se do 1954. Kraljevo zvalo Rankovićevo. Svoje gradove dobili su i neki pokojni komunistički političari i partizanski vođe. Prema Borisu Kidriču u Sloveniji je Strnišče nazvano Kidričevo, Berane u Crnoj Gori postalo je Ivangrad prema Ivanu Milutinoviću, Petrovgrad (raniji Veliki Bečkerek) dobio je ime Zrenjanin prema Žarku Zrenjaninu, a Jagodina u Srbiji u čast Svetozara Markovića, socijalista iz 19. stoljeća, postala je Svetozarevo. Caribrod, na srpsko-bugarskoj granici, dobio je ime Dimitrovgrad prema bugarskom komunističkom vođi Georgiju Dimitrovu.
Nakon Titove smrti 1980. njegovo ime dobila su još četiri grada pa ih je ukupno bilo osam, po jedan u svakoj republici i autonomnoj pokrajini, u BiH Titov Drvar, u Sloveniji Titovo Velenje, u Vojvodini Titov Vrbas, a Kosovska Mitrovica postala je Titova Mitrovica. U čast vodećeg bosanskohercegovačkog političara Đure Pucara nakon njegove smrti Novi Travnik je 1981. dobio ime Pucarevo, a kad je 1983. umro Vladimir Bakarić predlagalo se da njegova rodna Velika Gorica dobije ime Bakarićevo. U Hrvatskoj su neka mjesta nazvana po svecima izgubila svetački atribut pa je Sveti Ivan Zelina postao Zelina, Sveti Filip i Jakov postao je Filipjakov, Sveti Juraj Jurjevo, a Sveta Nedelja je ujedno i ijekavizirana pa je postala Nedjelja, no Sveti Petar u Šumi ili Sveti Rok ipak su zadržali svoja imena.
Selo Drežnica kod Ogulina dobilo je ime Partizanska Drežnica. Neka mjesta su nakon 1945. dobila „ljepša“ imena: selo Svrzigaće kraj Požege postalo je Požeški Milanovac, Mrcine u Konavlima nazvane su Dubravka, a Pišač kraj Udbine Krbava. Adolfovac kraj Osijeka postao je Višnjevac, iako je bio nazvan po grofu Adolfu Pejačeviću, a ne po Hitleru, dok je Svinjarica na Kordunu postala Partizansko Žarište. Mjesto Ivani u Primorju, koje se do 1880. zvalo Sveti Jakov Šiljevica, 1953. prozvano je Jadranovo. Tomislavgrad je nakon 1945. opet postao Duvno, a Široki Brijeg dobio je ime Lištica prema lokalnoj rječici. Slom komunističke vlasti i raspad Jugoslavije označili su novu etapu u kojoj je bilo manje preimenovanja, a više vraćanja starijih naziva mjesta. Tito je ostao bez svih svojih osam gradova, ali je u Makedoniji zadržan Titov vrv.
Svoje su gradove izgubili i svi komunistički dužnosnici, osim Kidriča, Zrenjanina i Dimitrova. U BiH Duvno je opet postalo Tomislavgrad. Vraćeno je i ime Široki Brijeg, no najveće promjene dogodile su se početkom rata 1992. kada su gradovi pod srpskom kontrolom umjesto pridjeva Bosanski dobili pridjev Srpski. Ta su imena kasnije poništena (među njima i preimenovanje Foče u Srbinje), ali nisu vraćena stara pa tako u Republici Srpskoj danas postoje gradovi Brod, Šamac, Gradiška, Novi grad (bivši Bosanski Novi), Krupa na Uni, Kozarska Dubica, dok se nekadašnji Skender Vakuf sada zove Kneževo. U Federaciji BiH naziv Gornji Vakuf-Uskoplje spaja bošnjački i hrvatski oblik imena grada. Bošnjacima je problematičan naziv Hercegbosanske županije sa sjedištem u Livnu koji ih podsjeća na bivšu Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu pa koriste „neutralni“ naziv Kanton 10.
Krmčina postala Sveti Petar
U Hrvatskoj su nakon 1990. vraćena sva oduzeta svetačka imena, a pojavilo se i jedno novo, Sveti Petar kraj Biograda na Moru umjesto imena Krmčina. Promijenjeni su i neki nazivi iz doba prve Jugoslavije pa je Slavonska Požega opet postala Požega. Slatina je izgubila pridjev Podravska, a Kostajnica i Dubica dobile su atribut Hrvatska. Dvor na Uni postao je Dvor. Tijekom srpske okupacije Novi Lički Osik nazvan je Teslingrad, ali ime nakon oslobođenja ipak nije moglo opstati, unatoč veličini Nikole Tesle.
Poništeni su i neki pokušaji srbiziranja toponima iz prve Jugoslavije pa su Srpske Moravice postale Moravice, Srpsko Selište Selište, Novo Obilićevo kraj Suhopolja Zvonimirovo, a Miokovićevu kraj Daruvara vraćeno je ime Đulovac. Od općinskih sjedišta ime je radikalno promijenjeno jedino Vrginmostu koji je 1996. preimenovan u Gvozd, prema starom imenu Petrove gore. Odlukom Općinskog vijeća Gvozda tom je mjestu 2012. vraćeno ime Vrginmost, ali on je i dalje sjedište Općine Gvozd jer su imena općina definirana zakonom.
Nakon mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja predlagala se promjena imena Beli Manastir u Sveti Martin ili Martingrad, prema gradskom zaštitniku, ili čak u Samostangrad ili Baranjagrad, ali to se nije ostvarilo.
O imenima pojedinih hrvatskih mjesta i pokrajina i danas se mogu voditi rasprave, ali promjene ipak nisu izgledne ni poželjne koliko god neki zahtjevi ili polemike bili glasni. Kako je na samom kraju spomenutog rada iz 1983. napisao Petar Šimunović, neuspješni pokušaj preimenovanja Splita u Spljet pokazuje „kako je teško mijenjati jezične navike koje su ukorijenjene u puku i kako se toj mijeni opiru zemljopisna imena koja su tom puku spomenici pamćenja i najintimniji izrazi svekolikog sadržaja vezanog za zavičaj.“
taj zlocesti ante pavelic je htio i skoro promjenio imena hrvatskih gradova ali samo skoro. tako veliki diktator a ipak nije uspio promjeniti imena tih gradova a draga nam ljubicica bela je mada kao nije htjela ipak dobila 4 grada sa svojim imenom. ljubicica bela nije u stvari nista htjela pa cak ni plavi vlak ali eto nije mogao reci necu kad su ga vec napravili a jos manje mu je stalo do jahte galeb ali sto je jadnicek mogao kad su mu galeba poklonili nego da na njemu dernekuje. nije ljubicici beloj stalo ni do hrvatskih otoka ali ajd kad ih vec toliko ima uzeo je samo brijune. nista ta skromna ljubicica bela nije htjela tako da nista nije sa sobom ni uzeo kad je crknao,dapaca,prije toga nam je i nogu ostavio kao poseban znak ljubavi i skromnosti.