Predsjedništvo SR BiH na svojoj Desetoj sjednici, održanoj 13. srpnja 1982., razmatralo je sigurnosnu situaciju u BiH i temeljem materijala koji je pripremio Republički sekretarijat za unutrašnje poslove pored ostalog ocijenilo da je aktivnost unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, posebno nakon Titove smrti, sve drskija, agresivnija i otvorenija te poprima oblike organiziranog djelovanja s kontrarevolucionarnim obilježjem.
U Zaključcima sa sjednice piše da je djelovanje unutarnjeg neprijatelja u prvom polugodištu 1982. godine u odnosu na isto razdoblje u 1981. godini veće i ofenzivnije te da je „reakcionarni dio klera u svim konfesijama pojačao svoju neprijateljsku djelatnost posebno na indoktrinaciji omladine“. Komunističkoj vlasti posebno je smetalo što je Crkva nastojala smanjiti utjecaj svećeničkih udruženja i u njima aktivnih svećenika osnovanih od strane komunističke vlasti te ih ukloniti iz javnosti. U skladu sa zaključkom Skupštine SR BiH, SDB je krajem godine izradila poseban materijal pod nazivom „Oblici i karakteristike neprijateljske djelatnosti u Hercegovini 1982. godine“. Procjena je da je djelatnost unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja intenzivirana i u stalnom je usponu, na što utječu zaoštravanja odnosa između Istoka i Zapada, stanje u Poljskoj, islamska revolucija u Iranu, sukob između Irana i Iraka, unutarnje teškoće na planu ekonomskog razvoja i poduzete mjere stabilizacije, događaji na Kosovu te drugi konfliktni događaji u svijetu. Posebno je naglašeno djelovanje “kleronacionalista iz redova Rimokatoličke crkve” koji ulažu napore u što masovnije okupljanje vjernika, s posebnim naglaskom na okupljanju omladine. Istaknuta su okupljanja u Međugorju, hodočašće mladih u Široki Brijeg i hodočašća u Rim. SDB zaključuje da se tako “vrši politizacija vjerskog života i odvaja se omladina od SKJ i društva”. Ističe se i da “najekstremniji pojedinci” zastupaju tezu kako je Katolička crkva u Hercegovini “ugrožena” i prikazuju Crkvu kao “zaštitnicu hrvatskog naroda”.
Oni “napadaju najodgovornije osobe u regiji i Republici zbog mjera poduzetih prema suđenim svećenicima” i prijete da će se to “vratiti društvu kao bumerang” jer će se komunisti sami izolirati od vjerničke mase. Registrirana je i pojačana aktivnost Srpske pravoslavne crkve u Hercegovini, koja sebe smatra najmoralnijom i osuđuje izjednačavanje svih nacionalizama, jer “nisu svi jednako opasni”. Za Islamsku zajednicu u Hercegovini primijećeno je da ističe svoju zapostavljenost, što onda koristi za svoje propagandne ciljeve. Registrirana je i “jača međusobna povezanost” i češći kontakti hrvatskih, srpskih i muslimanskih nacionalista u Hercegovini, kao i njihovo zajedničko stajalište da su “mjere ekonomske stabilizacije propala stvar”, da su “delegatski izbori i izbori u SK samo igra koja ne odražava demokratsko raspoloženje” te da “predviđaju krah kolektivnog rukovođenja”. Zajedničko im je i to da “grubo napadaju ličnost i djelo druga Tita”. Skupština SR BiH razmatrala je na odvojenim sjednicama vijeća održanim 26. studenoga 1985. „Informaciju o osnovnim karakteristikama djelovanja vanjskog i unutarnjeg neprijatelja“ i donijela „Zaključke“ u kojima piše da su u 1985. godini intenzivirani razni oblici djelovanja vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, koje je posebno izraženo u negativnom utjecaju na mladu generaciju.
Skupština ističe kako je izraženo pojačano subverzivno-propagandno djelovanje neprijatelja i pokušaji njegova utjecaja s nacionalističkih pozicija u nekim izdavačkim organizacijama i sredstvima javnog informiranja. Skupština ocjenjuje da je neophodno pored pojačane društveno-političke aktivnosti i opće prevencije provoditi djelotvorniju politiku gonjenja i kažnjavanja počinitelja ovih kaznenih djela, a posebno onih „koji to vrše u povratu“. Uvodno izlaganje imao je sekretar Sekretarijata unutrašnjih poslova SR Bosne i Hercegovine Duško Zgonjanin. Ono što se čini posebno zanimljivim u tom izlaganju, osim uobičajenih teza o neprijatelju svih boja i slično, njegova je ocjena kako “unutrašnji neprijatelj” nastoji legalizirati svoje određene aktivnosti te se predstaviti oporbenim snagama i kao partner postojećim društveno-političkim organizacijama. Zgonjanin je tada rekao: „Neprijatelj je uporan u traženju prostora za legalizovanje kontrarevolucionarne djelatnosti u zemlji, na javnim tribinama, u sredstvima informisanja, “naučnim” skupovima i drugim vidovima javnog okupljanja, historiografiji, književnosti, publicistici itd. Čak i ostaci poraženog neprijatelja iz naše revolucionarne prošlosti pokušavaju tražiti dijalog sa SKJ pod firmom kritike stanja u zemlji i “traženja izlaza” iz sadašnje situacije… Neprijatelj zagovara razna prekrajanja Jugoslavije i predaju vlasti u ruke tzv. “intelektualne elite”, jer se od komunista-kako to oni kažu-nema više šta očekivati. Teze ekstremnih desničara nacionalista i drugih oponentskih orijentisanih lica iz “intelektualnih krugova” svode se i na to da je SKJ iznevjerio interese radničke klase i preživio svoje vrijeme, da samoupravljanje kao politički sistem nije dalo očekivane rezultate i opravdalo svoje postojanje, te da je situacija u zemlji zrela za konflikte i radikalnije zaokrete i da društvo treba urediti po zapadnom građanskom konceptu.
Osim ovog, brojni su i drugi primjeri koji upućuju na zaključak da se ovdje radi o političkoj agenturi stranog faktora koja se uporno organizuje, priprema i forsira kao idejna i vodeća snaga eventualne kontrarevolucije u našoj zemlji. Sa nosiocima neprijateljskog djelovanja ne može biti nikakvog dijaloga niti ustupanja bilo kakvog prostora za javnu riječ. Po tom pitanju kurs SKJ je jasan. Protiv ovih snaga idemo u beskompromisnu idejno- političku i druge vidove borbe. Neprijatelja treba političkom akcijom izbrisati sa javne pozornice, a u ilegali neka ga traže, otkrivaju, prate i neutrališu službe bezbjednosti i ostali subjekti društvene samozaštite. Nema ni jedne zemlje i revolucije u svijetu koja je dozvolila protivustavne djelatnosti svojim protivnicima. Nema razloga da mi u tome budemo izuzetak.“ Zgonjaninov govor oslikava karakter komunističke vlasti te otkriva njezin odnos prema kritici i oporbi, kao i odbijanje bilo kakve alternative. Kao predstavnik revolucionarne vlasti Zgonjanin ističe da s neprijateljem nema dijaloga, a neprijatelj je dakako svatko tko misli drukčije od onoga što je definirano kao „partijska linija“.
U nekoliko citiranih rečenica nalazi se gotovo cijela strategija jugoslavenskih komunističkih vlasti u borbi protiv idejnih i političkih protivnika, koji su time istodobno bili i neprijatelji. U tom kontekstu treba gledati i sva nastojanja te vlasti i njezinih službi da svoje protivnike kompromitiraju u očima domaće javnosti, ali i pred drugim državama te ih tako uklone s javne scene. To je bilo najlakše izvesti ako se domaću i svjetsku javnost uvjeri kako se zapravo radi o fašistima, teroristima i kriminalcima.
>>'BiH je zamišljena i realizirana kao izraz srpskih nacionalnih interesa'
>>'Dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH se nije ni dogodio'
