Ponavlja se često u Andrićevoj prozi, naročito u pripovijetkama iz fratarskog ciklusa, a onda i u “Prokletoj avliji”, ona situacija, životna koliko i politička, u kojoj bi kršćanin trebao nešto reći pred Turčinom, predstavnikom vlasti s bilo koje razine, ili naprosto razbojnikom kojeg nadmoćnim čini pripadanje jedinoj pravoj vjeri. I onda se nevoljnik, obično fratar, ili fra Petar, ili fra Marko Krneta, dovija kako bi rekao nešto što Turčina neće izazvati, a što istovremeno neće dovesti u pitanje ni vlastito njegovo dostojanstvo ni tu tako važnu činjenicu da se on od Turčina ne razlikuje samo po tome što je u njegovim očima neispravan, nego i po tome što je u vlastitim očima od njega različit. Ono što bi pred njim trebao reći mora ispuniti jednu važnu, naizgled nemoguću komunikacijsku i socijalnu funkciju: u njegovim bi ga, kršćanskim očima trebalo prikazati boljim i duhovno nadmoćnijim od sugovornika, ali tako da ovaj to ne primijeti…
Gospodarska razmjena Turske s Hrvatskom višestruko je manja od razmjene sa Srbijom, a o izravnim ulaganjima da se i ne govori. Tako to može biti zato što vlastima svake od tih triju zemalja prija sultanova vladarska apartnost. Možda baš zahvaljujući tome što ne mogu podnijeti slobodu vlastitih sugrađana, niti njihovih zajednica, predsjednicima ovih zemalja toliko prija vazalsko držanje pred sultanom. A naročito hrvatskom predsjedniku! Često nam je, za sultanova boravka u Zagrebu, znala na um pasti ona Milanovićeva prispodoba s parfemom i sapunom, kojom je sarajevskim gradžanlijama i Erdoğanovom bosanskom veziru htio objasniti da građanskoj državi prethodi nacionalna ravnopravnost, pa ga je na kraju stigla optužba za rasizam i šovinizam.
Otvori KEKS Pay
