Zajednička sjednica Vlade Republike Hrvatske i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, učestali multilateralni susreti te najavljeni službeni posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Sarajevu možda mogu djelomično amortizirati napetosti u hrvatsko-bošnjačkim odnosima, ali će teško i zaustaviti negativan smjer u kojem se oni posljednjih mjeseci kreću.
Izvlačenje iz konteksta i zlonamjerno tumačenje izjava najviših hrvatskih dužnosnika, optužbe za uplitanje u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, pa čak i medijsko seciranje članaka objavljenih u hrvatskim tiskovinama, bili su uvertira u najnoviju epizodu – otvoreno problematiziranje gradnje Pelješkog mosta u završnici priprema za početak radova na tom kapitalnom infrastrukturnom projektu za Hrvatsku, ali i cijelu Europsku uniju. Unutar bošnjačke političke scene već neko vrijeme traje utrkivanje u žestini kritika na račun Zagreba, a u tome podjednako sudjeluju vladajuće narodnjačke i oporbene socijaldemokratske, “građanske“ bošnjačke stranke.
U zemlji s obiljem socijalnih, ekonomskih i političkih problema, gdje se u Republici Srpskoj sve otvorenije špekulira i s odcjepljenjem od Bosne i Hercegovine, središnja tema rane predizborne kampanje na bošnjačkoj političkoj sceni Hrvatska je i njena politika prema BiH. Analitičar Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara Milan Sitarski smatra da je pozadina aktualne etape zaoštravanja tog odnosa u želji dominantnog dijela bošnjačkih političkih elita da skrenu pozornost s realnih sustavnih problema Bosni i Hercegovini.
Sporan izborni zakon
– Time žele odložiti donošenje odluka i povlačenje poteza nužnih kako bi se ti problemi barem ublažili ili pak, u sretnijoj varijanti, otklonili. Ovu metodologiju različiti segmenti tih elita već više od desetljeća periodično primjenjuju na naoko različite načine, ali po praktički istom obrascu. Potenciraju suštinski periferne probleme, ili one isključivo manifestacijskog i simboličkog značaja, kako bi spriječili nužne zakonske, pa i ustavne promjene kojima bi se osigurala legitimna zastupljenost svih triju konstitutivnih naroda u za to namijenjenim tijelima vlasti – Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i domovima naroda, ističe Sitarski.
Naime, za godinu dana u Bosni i Hercegovini trebali bi se održati opći izbori, a budući da je Ustavni sud, na zahtjev hrvatskih predstavnika, stavio izvan snage odredbe izbornog zakona koje se odnose na izbor Doma naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine, usvajanje novog izbornog zakona nameće se kao imperativ. Hrvatski politički predstavnici u BiH ponudili su i konkretan prijedlog kojim se otklanja mogućnost izbornog inženjeringa pri izboru izaslanika u federalni Dom naroda, ali i pri izboru članova Predsjedništva BiH. Već je dva puta, zahvaljujući brojčanoj premoći, bošnjačko biračko tijelo izabralo hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Novi zakonski prijedlog hrvatskih stranaka u BiH znatno umanjuje mogućnost da se to dogodi u budućnosti. Međutim, bošnjačke stranke taj su prijedlog dočekale “na nož“, optužujući predlagatelje za diskriminaciju.
Iako su to najavile, ni jedna bošnjačka stranka još nije ponudila svoj prijedlog rješenja za novi izborni zakon pa je neizvjesno kako će se uopće održati, odnosno provesti izbori iduće godine. Zaoštravanje odnosa s Hrvatskom zbog gradnje Pelješkog mosta i nekih drugih pitanja ne pogoduje ni postizanju unutarnjeg političkog dogovora o izbornim pravilima i drugim otvorenim međunacionalnim problemima. Naprotiv, Hrvatsku se iz Sarajeva optužuje da podupire “destruktivnu politiku“ HDZ-a BiH, posebno nakon što su hrvatski predstavnici u Europskom parlamentu izlobirali usvajanje rezolucije o Bosni i Hercegovini u kojoj se poziva na poštovanje načela federalizacije i ravnopravnog predstavljanja konstitutivnih naroda u BiH.
– Umjetno izazvano zaoštravanje odnosa bošnjačkih elita s Hrvatskom nikako neće pomoći dovođenju međunacionalnih, pa i međustranačkih odnosa u BiH na razinu elementarne konstruktivnosti koja bi omogućila elementarnu funkcionalnost države i nastavak njezina europskog puta. Trenutak istine, u kome ćemo saznati prave namjere dominantnog dijela tih elita, prije svih SDA, bit će odlučivanje o HNS-ovu prijedlogu izmjena izbornog zakona BiH u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine. Ako tom prilikom SDA ne podnese svoje amandmane na HNS-ov prijedlog, čijim bi usvajanjem bila otvorena mogućnost da ga ta stranka podrži, ili ako barem ne podnese svoj prijedlog izmjena izbornog zakona i time otvori iskrenu i konstruktivnu institucionalnu debatu s HNS-om o tom pitanju, bit će jasno da joj je cilj upravo održavanje Bosne i Hercegovine u permanentnoj institucionalnoj krizi zbog očuvanja vlasti – smatra Sitarski.
Treba imati u vidu da je konkurencija na bošnjačkoj političkoj sceni znatno veća nego kod druga dva naroda. Zbog svoje malobrojnosti i neriješenog statusa unutar hrvatskog korpusa gotovo da i nema stvarnog političkog pluralizma i samo je pitanje hoće li koalicija okupljena oko Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH osvojiti 70, 80 ili 90 posto hrvatskih glasova. U Republici Srpskoj, pak, dva su vrlo izražena politička bloka, jedan predvođen Savezom nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i drugi koji vodi Srpska demokratska stranka (SDS). Bilo kakva treća opcija nema nikakve realne šanse na predstojećim izborima, što izbornu utrku, baš kao i kod Hrvata, čini prilično nezanimljivom.
Nema napada na Vučića
S druge strane, velik broj stranaka pretendira na glasove najbrojnijeg, bošnjačkog biračkog tijela. Stranka demokratske akcije (SDA) Bakira Izetbegovića i Savez za bolju budućnost (SBB) Fahrudina Radončića zajedno su u vlasti, ali već mjesecima međusobno vode medijski rat u kojem se ne biraju sredstva. Odnosi su takvi da i jedan i drugi već sad isključuju mogućnost postizborne suradnje. Oporbu uglavnom čine Socijaldemokratska partija (SDP) i stranke koje su formirali disidenti iz SDP-a, poput Demokratske fronte (DF) Željka Komšića i Građanskog saveza (GS) Reufa Bajrovića. Već dugo ove stranke pregovaraju o mogućem koaliranju pred izbore, ali su, čini se, animoziteti među stranačkim liderima preveliki.
Uglavnom, sve spomenute stranke nastoje se biračima prikazati kao najveći zaštitnici države i njenih građana. Priča o Bosni i Hercegovini kao “građanskoj državi“, poput one prijeratne u kojoj nije bilo govora o decentralizaciji ili federalizaciji, nije nova. Međutim, dobila je na važnosti nakon objave rezultata prvog poslijeratnog popisa stanovništva, po kojem Bošnjaci čine 50 posto bosansko-hercegovačke populacije. Sve češće se u istupima političara u Sarajevu spominje “većinski narod“, “većina građana BiH“, a službeno je pokrenuta i inicijativa za ukidanje županija u Federaciji, koje Hrvati smatraju jedinom razinom vlasti na kojoj mogu ostvarivati značajniji utjecaj.
Bošnjački političari hrvatskim predstavnicima u Bosni i Hercegovini zamjeraju i partnerski odnos s Miloradom Dodikom. Dok su SDA i druge bošnjačke stranke naklonjenije Srpskoj demokratskoj stranci (SDS) i koaliciji koju ona predvodi, HDZ BiH već godinama održava partnerske odnose s Dodikovim Savezom nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Za razliku od SDS-a, Dodik otvoreno podupire hrvatske zahtjeve za izmjenu Izbornog zakona, a čelnik HDZ-a BiH Dragan Čović u obrazloženju međustranačke suradnje često podvlači kako je Dodik jedan od rijetkih političkih lidera u Bosni i Hercegovini koji se drži dogovora.
Zanimljivo je ipak da su bošnjački političari mnogo kritičniji prema Hrvatskoj i njenoj potpori zahtjevima bosansko-hercegovačkih Hrvata, nego što su spremni napadati vladu u Beogradu i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji podupire Milorada Dodika. Iako je zbog svojih istupa Dodik u bošnjačkoj javnosti i dalje najomraženiji političar, Vučića kao njegova glavnog saveznika gotovo se i ne napada. Bez obzira na činjenicu da i Vučić, kao i Dodik, negira genocid u Srebrenici, protivi se članstvu BiH u NATO-u i zagovara visoku autonomiju Republike Srpske.
Ono što je ne tako davno bilo nezamislivo, sada je realnost – BiH, odnosno bošnjačka politika danas nalazi zajednički jezik i interes mnogo brže i lakše sa Srbijom nego s Hrvatskom. Mnogi to pripisuju političkom umijeću Aleksandra Vučića, iako ima i onih koji ukazuju na utjecaj i sve veću bliskost i suradnju Turske i Srbije i posljedice toga na bošnjačko-srpske odnose.
Naravno, od odgovornosti za probleme u odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine ne treba potpuno amnestirati ni hrvatsku državnu politiku koja ishitrenim odlukama, poput nedavne u vezi s uvozom voća i povrća, daje “materijala“ za napade s druge strane granice. Strateškom pogreškom mogu se pak smatrati lutanja i oscilacije u službenoj politici Zagreba prema Bosni i Hercegovini, a posebno prema Hrvatima kao konstitutivnom narodu u toj zemlji. Sitarski ističe kako je najveća pogreška hrvatske politike u prethodnim desetljećima bilo zanemarivanje ustavnog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini i njihove jednakopravnosti kao konstitutivnog naroda, prvenstveno u sferi legitimnog političkog predstavljanja.
– Neću sad ulaziti u raznovrsne motive tog zanemarivanja, ali njegova praktična posljedica bilo je ohrabrivanje unitarističkih snaga i tendencija kod Bošnjaka. To je njihove elite navodilo na pogubnu strategiju hegemonije i majorizacije, prije svega nad Hrvatima. Značajno uravnoteženje politike Hrvatske po tom pitanju, koje je primjetno posljednjih godina, zato se u dijelu bošnjačke javnosti sada percipira kao neprijateljski čin, premda je realno u pitanju samo nadilaženje ranijih štetnih tendencija – zaključuje Sitarski.
Čuvari granice
U svakom slučaju, Hrvati i Bošnjaci jesu i bit će i u budućnosti upućeni jedni na druge i krajnje je vrijeme da se zaustavi taj negativan trend u međunacionalnim odnosima. Uloga je Hrvatske za Bosnu i Hercegovinu prevažna, ne samo zato što Hrvatska s BiH ima najdužu granicu i što Hrvatska ima ustavnu obvezu skrbiti za svoje sunarodnjake u Bosni i Hercegovini, već i zato što je članica Europske unije i NATO-a. Članstvo u NATO-u službeno je barem strateški cilj i Bošnjaka i Hrvata u BiH, a u Europskoj uniji i cijele Bosne i Hercegovine, dakle i Srba u toj zemlji. Sviđalo im se to ili ne, svi u BiH moraju znati da put u NATO i Europsku uniju vodi preko Hrvatske. Isto tako, Hrvatskoj je itekako u interesu da se BiH integrira u euroatlantske saveze i tako Hrvatskoj oduzme nezahvalnu ulogu “čuvara granica“ Europske unije i NATO-a.
Gospodine Jazvicu, najvece zlo u BiH je, vjerovali ili ne, SDP i stranka Zeljka Komsica.Oni svakodnevno Hrvatima nanose veliko zlo.Oni su generator podjela i antihrvatske kampanje.Bosnjaci ne mogu smisliti Hrvate i Hrvatsku i to se konacno mora shvatiti.PS.treba im dozvoliti gradnju velikog islamskog centra u DUBROVNIKU! Ima li u ovoj Hrvatskoj uopce ljudi koji znaju dugorocno razmisljati ?Mi njih kruhom, oni nas maljem !!!