Dok traje obilježavanje i slavljenje 150 godina organiziranog planinarstva u Hrvatskoj, jedno zagrebačko planinarsko društvo ima i dodatan razlog za slavlje. I ponos. Jer je ono početkom godine, točnije 27. siječnja, navršilo točno 75 godina postojanja. Slavljenik o kojem govorimo je – Planinarsko društvo Sveučilišta Velebit (PDS Velebit). Ili samo – Velebit. Proteklih više od sedam desetljeća, sve tamo od 1950., mnogi su svoje studentske i mladenačke dane oplemenjivali članstvom upravo u Velebitu. I bezbrojnim planinarskim izletima po svim domaćim, ali i inozemnim gorama. Najprije bi se, u sjajnoj mladenačkoj atmosferi i s puno volje, energije i veselja, završila višemjesečna Velebitova planinarska, speleološka ili alpinistička škola, a onda nije bilo natrag. Velebit bi postao i ostao dio života. I uspomena na najljepše i najveselije dočeke Nove godine, najzabavnija planinarenja, ma kako god ona katkad bila naporna, na posebnu, možda već i izumiruću vrstu zajedništva, na trenutke i prizore u prirodi i na vrhovima planina koji su nas također izgradili i učinili ljudima kakvi danas jesmo... Uostalom, tako i mora biti jer Društvo nosi ime naše moćne, mitske planine. I zato smo o PDS-u Velebit razgovarali s njegovim sadašnjim čelnicama, predsjednicom Ivanom Fundurulić, inače profesoricom (mentoricom) matematike i fizike u zagrebačkoj II. gimnaziji, te tajnicom Ivanom Hesheimer, ujedno i profesoricom fizike u zagrebačkoj Gimnaziji Tituša Brezovačkog. Prva je u PDS Velebit došla 2008., a druga i prije, 2001. godine. Na dvije čelne pozicije Društva izabrane su prije dvije godine. I time su postale prve dvije žene koje vode PDS Velebit.
Krenimo od sredine prošlog stoljeća. Što se to dogodilo 27. siječnja 1950. godine, što je, da podsjetimo, samo pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata?
FUNDURULIĆ: Dogodilo se osnivanje PDS-a Velebit. Sve je počelo tako što je u to vrijeme popriličan broj studenata krenuo na velike, masovne izlete, da bi se onda tog 27. siječnja 1950., u prostorijama ondašnjeg Tehničkog fakulteta, okupilo više od 200 studenata koji su osnovali Planinarsko društvo Sveučilišta Velebit. Očito se tada u studentskim krugovima pokazala potreba da se izdvoji posebno planinarsko udruženje samo za Sveučilište i studente. I namjerno se u nazivu izostavila riječ "studentski" zato što se dugoročno htjelo da se u rad Društva uključe i profesori, iako je sve zapravo krenulo od samih studenata.
Da, i svih proteklih desetljeća Velebit su mahom činili studenti i studentice.
HESHEIMER: Točno, no moram reći da mi u Velebitu starimo pa dok nam je prije prosjek godina članica i članova bio između 25 i 30, sad nam taj prosjek ide prema 35 godina. Gledajući i polaznike naše planinarske škole, posljednjih nam godina dolazi sve više onih koji su pri završetku fakulteta ili su počeli raditi, dok je studentske populacije ipak manje.
Eh, Velebit, nažalost, nema svoju seniorsku sekciju pa mi koji smo u Velebit došli davnih dana vezu održavamo privatnim okupljanjima i planinarenjima jer se od Velebita nemoguće odvojiti.
FUNDURULIĆ: Da. Zapravo, postoji neslužbena seniorska sekcija. To su naši Fosili, koji su još stariji nego generacija kojoj vi pripadate. Oni se okupljaju jednom godišnje na svojim "Fosilijadama". Postoje tako speleološka i alpinistička "Fosilijada", gdje se članovi koji su radili velike stvari 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća okupe tako što dođu sa svih strana svijeta. Nađu se u zaista velikom broju. Lani sam bila na speleološkog "Fosilijadi", bilo je više od 50 ljudi, a došli su odasvud. Letjelo se iz svih dijelova svijeta. I to samo radi tog okupljanja i druženja jer – jednom velebitaš, zauvijek velebitaš.
Kako se u proteklih 75 godina kretao broj članova i članica Velebita?
HESHEIMER: U vrijeme korone opao je broj članova. Tada smo imali oko 500 članova, a sad smo se vratili na prijašnje brojke od preko 700 članova i članica. Jako je simpatično to što naši velebitaši sad već učlanjuju u Društvo i svoju djecu pa tako imamo učlanjene cijele obitelji, što je meni posebno drago i pri srcu.
FUNDURULIĆ: U vrijeme korone mnogi su ljudi otkrili planine, a prije niti su išli u prirodu niti su planinarili. I kako je pandemija prošla, dosta je njih nastavilo s tom praksom, ali se nisu učlanjivali u planinarska društva, već imaju svoje male privatne WhatsApp grupe u kojima se dogovaraju za izlete. Tako da sad uz nas planinare, koji smo u planinarskim društvima, kojih je sve više, imamo i te, kako ih mi zovemo, korona-planinare. I još bih dodala da je PDS Velebit pravi bum članstva doživio na samom svom početku. U prvim godinama od osnutka znalo je biti i po nekoliko tisuća, a u jednom trenutku čak i četiri tisuće članova i članica.
A kako je društvo dobilo ime po Velebitu?
FUNDURULIĆ: Tadašnji su osnivači odabrali ime Velebit zato što im je to bila najljepša planina u Hrvatskoj, s čim se potpuno slažem.
HESHEIMER: I ja. Hodala sam po dosta planinama, i u Hrvatskoj i u inozemstvu, no kada dođeš na Velebit, na vrh, i s jedne strane vidiš zelenilo, a s druge krš i more... Uh, rijetko tko to ima.
FUNDURULIĆ: I još nešto, sjeverni, srednji i južni Velebit toliko su različiti da kada ih prijeđeš, kao da si bio na tri različite planine.
Prošetajmo opet malo poviješću PDS-a Velebit. Koje su godine bile ključne za Društvo i zašto?
FUNDURULIĆ: Velebit je inicijalno funkcionirao u sklopu alpinističkog i speleološkog odsjeka, po čemu je bio različit od drugih planinarskih društava. Najplodnije godine Velebita – kada je bilo najviše ekspedicija i penjanja prvenstvenih smjerova ili spuštanja u neke nove speleološke objekte – bile su osamdesete prošlog stoljeća. Nešto kasnije, 1991., i velebitaši su, onim u čemu su najbolji, htjeli dati svoj doprinos tijekom Domovinskog rata pa je tada osnovana Planinarska satnija Velebit koju su činili članovi ne samo Velebita nego i drugih društava. Satnija je djelovala na području Velebita, odnosno Velike i Male Paklenice te Tulovih greda, a vodio ju je poznati velebitaš Jerko Kirigin. Nakon rata u PDS Velebit došla je cijela nova generacija ljudi te se krenulo u neke nove aktivnosti. A kako bi se obilježilo djelovanje Planinarske satnije Velebit, naš član Željko Avdagić Beli, poslije poznat kao Deda, osmislio je i trasirao obilaznicu Vila Velebita koja je otvorena 2016. godine. To nije obilaznica u jednom komadu, već se radi o tzv. točkastoj obilaznici koja različitim stazama povezuje ključne točke na kojima su pripadnici Planinske satnije Velebit djelovati tijekom Domovinskog rata.
Ima toga još, zar ne?
FUNDURULIĆ: Naravno. Ono što velebitaši stalno rade, a što su do sada pokazali u svim kriznim trenucima i situacijama, brojne su društveno korisne akcije. I zato kada govorimo o ključnim razdobljima, moramo istaknuti vrijeme kada su se poklopili korona i potresi. Nakon potresa u Zagrebu, u ožujku 2020., i onog na Baniji, krajem te godine, velebitaši su se odmah pokrenuli, prije nego što su službeno bile organizirane bilo kakve akcije ili financijska pomoć gradova, županija i države. Trebalo je reagirati brzo, odmah. Zašto? Zato što je nakon potresa ostalo jako puno oštećenja, pogotovo po krovovima i fasadama, koja su bila vrlo opasna jer je nakon onih prvih najjačih slijedio niz novih potresa. I velebitaši su se, u suradnji s HGSS-om, jako brzo organizirali i reagirali u skladu s onom poznatom uzrečicom da dvaput pomažeš ako brzo pomažeš. Tim ljudima pomoć je trebala odmah, ne za nekoliko tjedana. To je za članove našeg društva bilo vrlo dinamično razdoblje. Organizirala se skupina visinaca, zapravo alpinista i speleologa iz raznih društava, među kojima je naravno bio i Velebit, koji su djelovali pod nazivom "Nindža krovnjače". Oni su uklanjali dimnjake, skidali ili preslagivali crjepove... Eto, tada sam i sama naučila kako se pri postavljanju krova slaže crijep. I premda je sav taj angažman na potresom pogođenim područjima bio čista improvizacija, sve je bilo sjajno organizirano. Recimo, kada smo svakodnevno odlazili u Petrinju naš je koordinator bio HGSS i od njih bismo dobili točno određene ulice i lokacije u kojima ćemo mi taj dan raditi. Čim smo stigli te lokacije najprije bismo fotografirali zateknuto stanje, a na kraju dana smo to mjesto fotografirali opet da se vidi što se napravilo. I sjećam se, bili smo u jednoj ulici u Petrinji i svi krovovi u toj ulici bili su oštećeni, razbijeni, s mnoštvom rupa, nedostajalo je crjepova, dimnjaci su bili ili posve ili napola srušeni. A na kraju toga dana završna fotografija pokazivala je sve te krovove – opet čitave. Bio mi je to predivan osjećaj, vidjeti što smo napravili u samo jednom danu. Isto tako, postoji akcija "Čisto podzemlje". U njoj sudjeluju mnogi hrvatski speleolozi, pa tako i naši iz Velebita. Radi se o tome da se detektiraju speleološki objekti, špilje i jame, u koje su ljudi bacali svakakav otpad. Kako je mnogo tih špilja i jama na krškom području, taj otpad lokalnom stanovništvu, a da ono toga nije svjesno, zagađuje vodu. Ta akcija služi tome da se najprije detektiraju ti zagađeni speleološki objekti, pa imamo kartu takvih lokaliteta, a onda se organizira vađenje otpada. Na taj način radi se i na edukaciji lokalnog stanovništva jer kada ljudi u nekom selu vide da se iz obližnje jame vadi silan otpad i što su oni s vremenom unutra nabacali, postanu svjesni što rade. A bude im i malo neugodno zato što vide koliko se mi namučimo da izvučemo koješta, od štednjaka, veš-mašina, guma, mesa, plastike koja se već prožela s tlom, vune, kada, stakla... Nalazili smo i eksplozivne naprave koje onda ne vadimo mi već postoje posebne procedure, mora se prijaviti što se i gdje pronašlo pa odgovorni za to preuzimaju posao.
HESHEIMER: Imamo još jednu jako vrijednu akciju, koju je pokrenula baš naša velebitašica, Helena Polšek. To je "Božićna spuštancija". Ideja je došla 2020., u vrijeme korone. U to tmurno i tužno vrijeme Helena je predložila da prikupljamo darove za bolesnu djecu i medicinsko osoblje te se onda odjeveni u kostime Djeda Mraza ili neke božićne dekoracije spuštamo s krovova bolnica pa djeci i osoblju bolnica kroz prozore dijelimo darove i čestitke. I ta je naša "Božićna spuštancija" već toliko lijepo zaživjela da se sad organizira i u nekim drugim gradovima, a pridružila su joj se i druga planinarska društva, pojedinci i udruge. Donacije stižu sa svih strana, šalju se igračke, knjige, slatkiši... To je akcija koja je krenula baš iz našeg društva.
PDS Velebit ima tri odsjeka i četiri sekcije...
FUNDURULIĆ: Kao i u ostalim društvima, u Velebitu su od osnivanja počele nicati mnogobrojne stručne sekcije, među kojima su se posebno istaknuli Alpinistički odsjek, osnovan već 1950., te Speleološki odsjek, osnovan 10 godina poslije. Od 1952. u Društvu radi i stanica HGSS-a. Osim navedenih, u Velebitu su djelovale Markacistička sekcija, Ježevci, Omladinska sekcija, Skijaška sekcija, Izletnička sekcija – Bobijevci, Sportsko penjački odsjek, Seniorska sekcija – Fosili, Foto sekcija, Ferijalna družina, Sekcija za padobransko jedrenje i druge, a 1952. Velebit je održao i prvo natjecanje u orijentaciji, iako ova sekcija službeno nije postojala.
HESHEIMER: Danas imamo planinarski, speleološki i alpinistički odsjek, dok su sekcije visokogorska, markacistička, slekcija i biciklistička. Od ove četiri sekcije, visokogorska i markacistička su najaktivnije i jedine službene. Slekcija je zapravo "slackline", što je neko vrijeme bilo pravi hit. Riječ je o hodanju ili prelaženju po razapetom užetu. To je jako zgodno i razigralo je cijelu atmosferu jer je bilo neobično i malo drukčije. A biciklistička sekcija najaktivnija je u mjesecima s ljepšim vremenom, kada se organiziraju nešto dulje biciklističke ture. Visokogorci spadaju pod planinarski odsjek, sastaju se redovno svaki mjesec kako bi dogovarali svoje aktivnosti, dok se markacisti aktiviraju ovisno o redovnom održavanju planinarskih staza. Kada je potrebno iznova markirati neku planinarsku stazu, organiziraju se akcije. Naše društvo se brine i zaduženo je za markacije četiriju planinarskih staza, već spomenute obilaznice Vila Velebita, zatim za markacije triju staza u okolici Ratkovog skloništa te staze na istočnom dijelu Sljemena koja vodi do Velike Peći.
I to jedinstveno Ratkovo sklonište je velebitaško.
HESHEIMER: Da, imamo samo to jedno planinarsko sklonište, kojim se jako ponosimo zbog toga njegova zaista posebnog položaja, u samoj stijeni, u strogom rezervatu prirode.
FUNDURULIĆ: Samo su dva stroga prirodna rezervata u Hrvatskoj, Bijele i Samarske stijene u središnjem dijelu Velike Kapele u Gorskom kotaru, te Hajdučki i Rožanski kukovi na Velebitu. Naše Ratkovo sklonište nalazi se upravo u središtu Samarskih stijena. Sagrađeno je 1952., samo dvije godine nakon osnutka Društva. I svoje ime dobilo je po alpinistu, speleologu i planinaru Ratku Čapeku koji je objedinjavao sve ono čime se Velebit bavi tijekom cijelog svog postojanja. Kako je Ratko tragično stradao pri jednom pothvatu u stijeni Špika, njemu u čast velebitaši su svoje sklonište nazvali po njemu. Tada kada je Ratkovo sklonište napravljeno, bio je to prvi i jedini takav objekt u hrvatskim planinama u to vrijeme. Postojale su prije neke šumarske kućice ili neki slični objekti neke druge namjene, ali to je bilo prvo planinarsko sklonište. U to doba nije postojao makadam niti ijedno mjesto na koje bi se planinari u tom kraju mogli skloniti pa je tako nastala ideja o gradnji Ratkova skloništa, za što su ondašnji planinari sve potrebno za gradnju skloništa donijeli sami, na leđima. Trideset godina poslije, 1982., u nekim malo neobičnim okolnostima sklonište je izgorjelo. Iako službeno nikada nije potvrđeno što se dogodilo, sumnjalo se na to da su u sklonište došli neki drugi ljudi, ne planinari. I nakon jedne njihove zabave sklonište je izgorjelo. Nakon toga velebitaši su opet, umjesto da očajavaju, skupili svoje snage i donacije, kako domaće tako i iz inozemstva, te su u samo godinu dana obnovili sklonište. Opet sve noseći na leđima. Velebitaši su i opet gotovo sve napravili sami. To je bilo pod koordinacijom Ismeta Baljića Pube i prema zamisli arhitekta Nenada Paulića. No, kako to u Velebitu obično biva, ta početna arhitektonska ideja doživjela je u procesu same izgradnje podosta modifikacija. Tako je bilo i pri pri nedavnim obnovama skloništa kada smo prozore radili po mjeri. Troje je ljudi dolazilo mjeriti veličinu sva tri prozora da bi na kraju, kada su se sva ta tri prozora donijela, ispalo da se nijedan ne uklapa u rupe u koje su trebali biti postavljeni. Zato rubove današnjih prozora ukrašavaju bijele daščice kojima smo zapravo ispravljali pogrešno uzete mjere.
Znači, Ratkovo je građeno kao u crtiću A je to.
FUNDURULIĆ: Baš tako. (smijeh) Isto se dogodilo i s terasom Ratkovog skloništa koja je bila od teških metalnih dijelova. Kako nam se ne bi ponovila ista stvar kao i s prozorima, unaprijed smo, za svaki slučaj, odlučili u planinu ponijeti i pilu za metal. Na kraju je opet ispalo da ni ta terasa, ma koliko je god ljudi prije mjerilo, nije bila u potrebnim dimenzijama. U svakom slučaju, koliko god puta da su nam dogodile takve situacije nismo se dali obeshrabriti nego smo uvijek snalažljivošću i improvizacijom našli neko dobro rješenje.
HESHEIMER: Postoje planinarski domovi, planinarske kuće i planinarska skloništa. PDS Velebit ima Ratkovo sklonište. A sklonište znači da je ono otvoreno uvijek, cijelu godinu, svih 24 sata, nema niti stalnog niti povremenog domara već mi iz Velebita povremeno dolazimo, obilazimo, čistimo i, ako zatreba, popravljamo sve što treba. Takva su skloništa uvijek na raspolaganju ljudima koji se nađu u planini i zatreba im mjesto za predah, odmor ili noćenje. I u takva se skloništa, zato što tako funkcioniraju i stalno su otvorena, ne treba unaprijed najaviti. A kako su planinarske kuće i skloništa sve dostupniji postoji problem jer ljudi koji nemaju planinarsku etiku dolaze u te objekte i u njima ostavljaju smeće, ne koriste cisternu za vodu onako kako bi trebalo, operu se, potroše svu vodu pa onda planinari kada dođu više nemaju vode, potroše se i drva za vatru i ne donesu se nova... Bilo je slučajeva i da se drveni poklopci sa cisterne skinu i zapale ili se na njima napravi roštilj. I eto, kako je sve više ljudi počelo ići u planinu, a nisu upućeni i ne poštuju planinarsku etiku, morali smo maknuti dio inventara iz našeg skloništa. Recimo, dio posuđa jer se prečesto ostavljalo upotrijebljeno i tako zamazano da se to naprosto više nije dalo dovesti u red. Naprosto, ljudi bi dolazili tulumariti i iza sebe bi ostavili takav nered da je to teško i opisati. Svaki put mi naše sklonište ponovno dovedemo u red kako bi ono i dalje svima bilo na raspolaganju ako se zateknu u njegovoj blizini.
Spomenuli ste već i HGSS. Postoji jako čvrsta veza između PDS-a Velebit i HGSS-a, koji su osnovani iste godine.
FUNDURULIĆ: Da, članovi Velebita, pogotovo alpinisti i speleolozi, čine značajan dio HGSS-a. Naši članovi pomogli su da se HGSS uopće osnuje i razvija jer su ono što bi se naučilo na velebitaškim tečajevima i školama primjenjivali poslije i u HGSS-u. I u svjetlu činjenice da smo nas dvije, kao predsjednica i tajnica, prve žene koje na dvije čelne funkcije vode PDS Velebit, vrijedno je spomenuti Anu Bakšić koja je 1997. bila prva članica HGSS-a u Hrvatskoj, a Ana potječe iz našeg društva te je i dan danas članica Speleološkog odsjeka PDS-a Velebit.
Velebitaši su bili na gotovo svim svjetskim planinskim vrhovima. Možete li podsjetiti o kojim se to sve ekspedicijama radi.
FUNDURULIĆ: Velebit je do sada proveo više od stotinu različitih ekspedicija, pri čemu u njih ne računamo komercijalne ekspedicije. U tih stotinu ekspedicija koje mi računamo, bilo alpinističkih bilo speleoloških, velebitaši su bili ili glavni organizatori ili aktivni sudionici i dio organizacije. To su bile malo drukčije ekspedicije od ovih današnjih, gdje ako imaš dovoljno novca, kondicije i vremena možeš sudjelovati u ekspediciji. Prijašnje su ekspedicije imale drukčiji duh. Prvi alpinistički pohod u kojem su sudjelovali velebitaši bio je 1964. u Norvešku. A 1971. na Grenlandu bila je prva hrvatska alpinistička ekspedicija, i to pod vodstvom velebitaša Jerka Kirigina, dok je i većina članova te ekspedicije dolazila iz našeg društva. Nakon toga zaredale su se razne ekspedicije: opet na Grenland, Ande, u Peru, Argentinu, na Aljasku, Kavkaz, Annapurnu, u Patagoniju, na razne dijelove Himalaje... Onda se 1995. Branko Šeparović Šep popeo na više od osam tisuća metara visok himalajski vrh Cho Oyu, i to bez kisika, i s vrha se spustio na skijama. Što se tiče Mount Everesta, u Hrvatskoj ne postoji planinarsko društvo, a i u svijetu ih je jako malo, koje ima toliko članova i članica koji su sudjelovali na ekspedicijama na Everest. Točnije, na vrhu svijeta do sada je bilo 18 velebitaša i velebitašica. Oni su 25 puta bili članovi i članice različitih ekspedicija na Everest, od prve izviđačke 1988. do posljednje, u sklopu Hrvatske ženske ekspedicije 2009. godine. Od velebitašica na Everestu bila je Ena Vrbek, koja je sa svoje 24 godine bila najmlađa članica te posljednje ekspedicije. U samoj ekspediciji sudjelovale su i Sunčica Hraščanec i Josipa Levar, a Ena se popela i na sam vrh. Velebitaši su ispenjali i brojne prvenstvene smjerove, u kojima su prednjačili Marijan Čepelak Maligan, Borislav Aleraj Akac, Vladimir Jelaska, Branko Lukšić, Boris Čujić i brojni drugi. Potvrdu da PDS Velebit pomiče granice i dan danas dobili smo upravo nedavno kada su Lukas Grbac Lacković i Bruno Crljenić, dvojica alpinista PDS-a Velebit, ispenjali jednu od najtežih i najizazovnijih stijena, onu u Eigeru u Bernskim Alpama u Švicarskoj, čime su postali prvi Zagrepčani koji su to učinili, kao i prvi Hrvati koji su je ispenjali nakon što su to davne 1984. učinili Sipe Božić i Edo Retelj. Speleološke ekspedicije također su bile brojne, od one prve u jamu Puhaljku 1964. pa sve do istraživanja jame Nedam do dubine veće od 1300 metara, čime je to postala druga najdublja jama u Hrvatskoj, iza sustava Lukina jama – Trojama. Planinarski odsjek organizirao je pak ekspedicije na Pik Lenjin, Pamir, Aconcaguau i Elbrus pod vodstvom Lobera Đakovića Dugog i Marija Jelića, bivšeg predsjednika Velebita, zaslužnog i za osnivanje Visokogorske sekcije. Među ove silne ekspedicije – njih pet planinarskog, 47 speleološkog i 60 alpinističkog odsjeka – ne računamo one u kojima je organizacija uspona komercijalna, pa je dovoljno imati vrijeme i kondiciju, ali prije svega novac.
PDS Velebit nema samo svoje planinare, alpiniste, speleologe i bicikliste već ima i svoje pjesnike. Nedavno ste, na prvi dan proljeća, inače i Svjetski dan poezije, u zagrebačkoj knjižnici Bogdan Ogrizović upriličili i velebitašku pjesničku večer. Ne treba to čuditi, odlazak u prirodu, na planinu, naprosto potiče umjetničko nadahnuće.
FUNDURULIĆ: Velebitaši se, uz svoje osnovne profesionalne aktivnosti, u slobodno vrijeme zaista bave svim i svačim, no sve je to opet vezano uz prirodu i ono što nam je najdraže. Postoje u našem društvu tako pjesnici, pa glazbenici koji svoje pjesme i uglazbljuju, poput našeg Ede Vričića koji je opjevao svoja iskustva u podzemlju i nadzemlju, što često imamo prilike čuti kad zasvira na gitari. A on je i planinar, i speleolog i visokogorac. Ima i onih koji se bave fotografijom, iako je fotografijom teško dočarati mjesta na koja mi idemo. Ipak, neki naši članovi i članice približe se tome hvatajući te divne trenutke, prizore i vidike.
HESHEIMER: Imamo mi i onih koji divno crtaju i slikaju, kao Daria Zadravec koja nam dizajnira brojne velebitaške majice i druge predmete. Naravno, to što naši članovi i članice nacrtaju ili naslikaju moglo se vidjeti i na raznim izložbama pa je tako i Daria imala nedavno samostalnu izložbu svojih slika.
A zašto ste vas dvije postale baš velebitašice, zašto ste se od mnoštva zagrebačkih planinarskih društva odlučile učlaniti baš u PDS Velebit?
HESHEIMER: Najprije, volim boraviti u prirodi, biti vani. Mene je Velebit oduševio zbog jednog posebnog načina komunikacije, atmosfere koja je vladala na sastancima kada sam tek počela dolaziti u Društvo. Naime, moji su se roditelji upoznali u HPD Zagreb-Matica i djed mi je bio u Matici. I prvo što sam napravila po završetku studija bilo je to da sam otišla u Maticu. Tamo se nekako nisam našla pa sam na preporuku znanaca otišla u Velebit jer su mi rekli: "Čuj, odi ti u Velebit, tamo su ti svi malo otkačeni. Možda će ti tamo biti bolje, možda ti se svidi." I prvih mjesec dana samo sam dolazila osjetiti atmosferu, družila sam se s ljudima, onda sam krenula i na planinarske izlete, na Sljeme pa na Velebit. U tim mojim počecima u Velebitu jako mi se sviđalo što smo se na planinarskim sastancima četvrtkom mogli dogovarati gdje bismo mogli ići i na koliko dana, dok je drugdje to bilo nekako strožije određeno, u stilu - ide se tu i tu, toliko dana, uzmi ili ostavi, nema dogovaranja i mijenjanja plana. Drugo, svidjelo mi se i to što smo planinarsku turu znali promijeniti u hodu, tijekom izleta. Ako smo hodajući shvatili da bi nam se nešto drugo više sviđalo usred izleta smo, ako je to bilo izvedivo i moguće zbog prijevoza, mijenjali plan. Zatim, tada kada sam ja došla u Velebit svi su se naši odsjeci jako prožimali. Recimo, kada smo išli u Sloveniju često su nam se pridružili i naši alpinisti. Ili ako su oni negdje išli, mi smo im se znali pridružiti tako što bismo do vrha ili do planinarskog doma došli nešto jednostavnijom i lakšom rutom. Štoviše, oni su nas i sami znali pozivati, govorili bi nam: "Hajde, odite s nama pa netko može probati i nešto novo." Na taj su nas način poticali i zahvaljujući tome, a uz njih smo se osjećali sigurno, mnogi su od nas vidjeli stvari koje možda nikada ne bi. Ja sam tako krenula u zimsko planinarenje i visokogorstvo. Upravo su me naši visokogorci odveli na moje prve "tritisućnjake", planinske vrhove visoke tri tisuće metara i više. Osim toga, stalno smo pomagali jedni drugima. Ako bi se netko negdje selio, odmah smo organizirali aute i prijevoz za selidbu. Ako bi netko čistio dvorište, kosio travu, krčio podrum, krečio stan ili trebao napraviti što drugo – ekipa iz Velebita odmah se organizirala i uskakala kako bi pomogla. I onda su se ti poslovi pretvarali u lijepa i vesela zajednička druženja. Čini mi se da je među današnjim mladima toga duha ipak manje.
FUNDURULIĆ: Ja sam se planinarenjem bavila i prije Velebita jer su mene i sestru roditelji, čim smo prohodale, vodili na Medvednicu. Poslije su nas vodili i na mnoga druga lijepa mjesta, na Risnjak, Bijele i Samarske stijene... I već tada mi se to jako svidjelo, da bih kasnije, kada nam je planinarenje s roditeljima prestalo biti zanimljivo, otišla u Velebit jer su mi i roditelji stalno govorili: "Odi u Velebit." Iskreno, tada sam zamišljala da su u planinarskim društvima sve neki stariji ljudi. Onda se jedan moj prijatelj učlanio u Velebit pa mi je i on rekao: "Ma što ti je, dođi u Velebit, stvarno je odlično". I eto, tako sam se učlanila i postala velebitašica. Završila sam planinarsku i alpinističku školu te visokogorski tečaj, a kasnije, u vrijeme korone, prijatelji iz speleo odsjeka nagovorili su me i na speleološku školu. Tako je kroz godine Velebit za mene postao način života.
Kad već sve to spominjete, koliko se tijekom proteklih desetljeća promijenio način planinarenja?
FUNDURULIĆ: Prema pričanju starih planinara, prije se u planine išlo javnim prijevozom jer nisu imali automobile. Kako su ondašnji planinari bili studenti, novca za hranu nije bilo pa su na izletima često bili gladni ili su dijelili jednu konzervu nečega. I time su bili zadovoljni. Sada je planinarenje postalo potpuno drukčije, jako se komercijaliziralo. Cijene u planinarskim objektima strašno su porasle. Recimo, prije desetak godina, kada smo nas dvije bile na Monte Rosi u Italiji, što je ledenjak s nizom vrhova iznad četiri tisuće metara, u planinarskom domu plaćale smo samo spavanje, a sve ostalo nosile smo sa sobom, kuhala i hranu. I sve to što smo donijele same smo kuhale. Sada to više nije moguće. Da bi sada došao na takvo mjesto, moraš uplatiti minimalno polupansion. Nema drugih opcija.
HESHEIMER: Da, prije desetak godina spavanje smo tamo plaćale 15-ak eura, lani je taj minimalno obavezni polupansion bio 60-70 eura, a sad je najnovija cijena za jednu noć stotinjak eura. I zato se promijenila struktura ljudi koji planinare.
FUNDURULIĆ: Točno, zato se i nama u Velebitu promijenila struktura članstva. Zato to više nisu studenti, kao što je bilo prije, nego su to sad većinom mladi ljudi koji su već počeli raditi. Studentima je planinarenje postalo preskupo.
HESHEIMER: Nažalost, tako je. I zato je nama, što sam već i prije spomenula, prosječna dob članova društva porasla na 35 godina. Prije se u Velebit dolazilo na početku ili tijekom studija, a nakon 2000. mahom dolaze oni koji su već završili fakultete i počeli raditi. I ta promjena stila planinarenja, o kojoj smo govorile, utječe na sve. Ono što je mene do određene mjere počelo boljeti jest to što si nekada, ako si imao određene sposobnosti, volju i ljubav prema tome, čak i ako nisi imao puno novca, mogao si otići na Monte Rosu. Mi smo za četverodnevni izlet sve potrebno za boravak na 3700 metara nadmorske visine donijele na leđima, u ruksaku od 20 kilograma. Nismo imale novca, ali smo imale sposobnost to napraviti. Danas mogu imati tu sposobnost, ali ako ne mogu "iskeširati" najmanje 500-600 eura, Monte Rosi ne mogu ni prići. A studenti nemaju toliki novac da bi si priuštili otići na takav vrh. Nekada je za takav visokogorski izlet trebalo imati samo duha, sposobnosti i ljubavi prema planini i hodanju, a danas je sve to dokinuto novcem. E, to me boli. Možda je taj moj stav, moj pogled na stvari djetinjast, ali i dalje mislim da bi planinarski domovi, u financijskom smislu, morali biti dostupni kao i prije. Drugo, kada sam tek počela ići na viša brda, na "tritisućnjake", većina planinarskih domova imala je zimsku sobu u kojoj su planinari mogli sami kuhati. Danas toga uglavnom više nema. I onda se događa da, ako pada kiša i stigao si do planinarskog doma, hranu koji si ponio moraš kuhati negdje vani, na kiši, pod kabanicom. Nije li to žalosno?
Slažem se. No ima i pomaka nabolje. Vas dvije ste od 2023. prve žene na čelu Velebita. Pa zar je trebalo proći više od 70 godina da se to dogodi?
FUNDURULIĆ: Ja sam neko vrijeme u Velebitu obavljala neke činovničke poslove, poput izdavanja markica. Uglavnom, objasnili su mi da je to super jer kada si u društvu ti taj koji ljudima izdaje markice to ti omogućava da sve ljude i upoznaš, što je istina. Bilo je to u vrijeme dok smo još bili u našim prostorijama u Radićevoj ulici pa bismo naš šanker Koki i ja došli ranije, malo popričali i onda bi počeli pristizati i ostali. Potom sam jedno vrijeme bila pročelnica planinarskog odsjeka. I onda su me nagovorili da se kandidiram za predsjednicu. Zapravo, prijašnji me predsjednik Marijan Sutlović pitao – bih li ja to htjela. Nisam odmah rekla "ne", nego "razmislit ću". A on me već idućeg tjedna "ubacio" u sve komunikacijske grupe društva i podijelio mi sve dokumente. Pošto sam mu uzvratila da bi možda bilo bolje da se uzme u obzir nekog mlađeg, on mi je samo kazao da sam ja najbolja za tu funkciju, da se ništa ne bojim jer "nema tu puno posla" i, eto, tako sam ja postala predsjednica. (smijeh)
HESHEIMER: Ja nisam prva tajnica društva, bilo je ih nekoliko prije mene, ali smo Ivana i ja doista prve žene koje u kombinaciji, na dvjema čelnim funkcijama, vode društvo.
E sad, PDS Velebit punih je 70 godina bio u kultnom prostoru u Radićevoj 23. Tamo se već pustilo korijenje i nitko nije mogao ni pomisliti da će se Velebit morati otamo iseliti. Je li ta spoznaja da se mora otići negdje drugdje bila traumatična?
FUNDURULIĆ: PDS Velebit je do 2020. bilo jedino planinarsko društvo koje je cijelo vrijeme, od osnutka 1950., bilo u svojim izvornim prostorijama. Nažalost, te 2020. tu smo bitku izgubili. Meni je to bilo jako žalosno. Naime, dio tog prostora u Radićevoj bio je u vlasništvu države, a drugi u vlasništvu kafića. I vlasnik kafića poželio je i taj drugi dio. Mi smo pokušali skupiti novac kako bismo otkupili cijeli taj prostor, ali unatoč svemu i svima koji su se angažirali u prikupljanju novca, čak i u inozemstvu, nismo uspjeli. PDS Velebit svake godine organizira jesensku planinarsku školu, a te smo godine prvi put organizirali i proljetnu školu kako bismo prikupili više novca. Organizirali smo i izložbe fotografija. Pokušavali smo na razne načine, ali sve što smo skupili na kraju ipak nije bilo dovoljno. To je atraktivan prostor i naravno da se mi kao udruga nismo mogli nositi s nekima drugima. I sad smo u novom prostoru, u Klaićevoj.
HESHEIMER: Samo bih dodala, bili smo srasli s tim našim prostorom u Radićevoj. Radićeva je nama bila drugi dom, a planinarsko društvo druga obitelj.
Kako, kada i gdje planirate proslaviti 75. rođendan Velebita?
FUNDURULIĆ: Ideja je da rođendan slavimo cijele ove godine na više manjih događaja. Već smo održali spomenutu pjesničku večer. Imali smo još jedno lijepo događanje u Velebitu povodom 65 godina speleološkog odsjeka i 75 godina Društva. Darko Berljak, dugogodišnji velebitaš i predsjednik Hrvatskog planinarskog saveza, održao je zanimljivo predavanje o ekspedicijskom dijelu razvoja Velebita. Sad nam slijedi svečana akademija koja će se održati 23. lipnja u prostorijama zagrebačkog Prirodoslovnog muzeja. Tjedan-dva nakon svečane akademije na istom će se mjestu prirediti izložba plakata naših planinarskih, alpinističkih i speleoloških škola. Naime, u proteklih 75 godina u Velebitu smo održali više od 160 različitih škola, planinarskih, alpinističkih i speleoloških, te visokogorskih tečajeva. Konkretno, bilo je 48 planinarskih, 55 speleoloških i 60 alpinističkih škola te 15-ak visokogorskih tečajeva. To znači da smo za to vrijeme educirali više od pet tisuća novih velebitaša. U tjednu svečane akademije za građanstvo ćemo organizirati i edukativne izlete po Medvednici. Oni koji nam se pridruže na tim će izletima, koje ćemo napraviti u suradnji s Prirodoslovnim muzejom, moći naučiti štošta o nadzemnom i podzemnom svijetu. A Prirodoslovni muzej nam tom prilikom ustupa svoj prostor zato što su i velebitaši doprinijeli dijelovima nekih muzejskih zbirki raznim eksponatima koje su pronalazili hodajući po planinama. Nemamo mi dobru suradnju samo s tim muzejom, već i s mnogima drugima. Primjerice, alpinistička zbirka u sklopu Zavičajnog muzeja u Ogulinu, koja postoji i dan danas, ustanovljena je upravo na poticaj alpinista, članova PDS Velebita još davne 1984. Autori zbirke su velebitaši Matija Mlinac, Nikola Zdenko Šimunović, Borislav Aleraj, Jasmin Aleraj i uz njih kustos Muzeja prof. Ivan Tironi, uz pomoć i mnogih drugih. Surađujemo i s nacionalnim parkovima, civilnom zaštitom, već spomenutim HGSS-om, kao i našom krovnom organizacijom Hrvatskim planinarskim savezom (HPS).
Sprema li se i neki veliki rođendansko-planinarski pohod na Velebit?
FUNDURULIĆ: Svakako, početkom lipnja spremamo veliki zajednički velebitaški izlet, na koji mogu doći i svi prijatelji Velebita. A kako imamo i našu poznatu obilaznicu Vila Velebita, onda ćemo krajem svibnja ili početkom lipnja prirediti i trodnevni obilazak obilaznice, što je ipak nešto zahtjevnije. Stoga, iako su svi pozvani da nam se pridruže mislim da ipak valja napomenuti da za jednu takvu višednevnu planinarsku rutu treba biti u boljoj fizičkoj kondiciji.
HESHEIMER: Tada nećemo spavati u planinarskim domovina, nego u skloništima i u šatorima, što znači da se sve za tri dana mora ponijeti sa sobom.
A rođendanski tulum?
FUNDURULIĆ: Kako sva događanja ne bismo natrpali u lipanj, to smo odlučili tulum održati u rujnu. A onda, krajem godine, cijelu povijest PDS Velebita i sve što smo napravili u ovoj slavljeničkoj godini objavit ćemo u specijalnom broju našeg Velebitena. Velebiten je naš časopis koji izdajemo od 1990. i doživio je već 58 izdanja. Završit ću riječima dr. sc. Željka Poljaka, jednog od osnivača Velebita, predsjednika ekspedicijskog odbora, HGSS-a i HPS-a te dugogodišnjeg urednika časopisa Hrvatski planinar: "Što je velebitaški duh? Amalgam romantičarskog zanosa i polemičke kritičnosti, s dodatkom bunta, drugarstva, vjernosti, patriotizma, nesebičnosti, znatiželje, duhovnosti, humora, avanturizma, tolerancije i skromnosti, ali prije svega intelektualne nadmoći." Poljak je sve to lijepo sažeo. Zašto su, dakle, velebitaši posebni? Zato jer nisu samo planinari, alpinisti ili speleolozi – oni su pokretači ideja, čuvari tradicije i vizionari budućnosti. U velebitaškim poduhvatima uvijek je prisutna hrabrost da se zakorači tamo gdje nitko prije nije, ali i spremnost da se pomogne kada je to najpotrebnije. Srž PDS Velebita je neugasivi plamen prijateljstva, znanja, bunta i predanosti. Biti velebitaš znači živjeti visoko, duboko i cijelim srcem – kako u stijeni ili špilji, tako i u zajednici.
Otvori KEKS Pay
